Točno desetljeće nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo na povijesnom referendumu 23. lipnja 2016. godine tijesnom većinom odlučilo napustiti Europsku uniju, nacija se nalazi na prekretnici, suočena sa spoznajom da obećane ekonomske slobode i prosperitet velikim dijelom nisu ostvareni. Slogan "Vratimo kontrolu" (Take Back Control), koji je odjekivao tijekom kampanje, danas zvuči šuplje u ušima mnogih Britanaca. Zemlja se bori s gospodarskim poteškoćama, političkom nestabilnošću i sveprisutnim osjećajem kolektivnog kajanja. Najnovija istraživanja javnog mnijenja otkrivaju dramatičan zaokret: jasna većina sada smatra da je izlazak bio pogreška i podržava bliže odnose s Bruxellesom, pa čak i povratak u puno članstvo. Sada kad arhitekt Brexita Nigel Farage doživljava novi uzlet, postavlja se ključno pitanje - je li Britanija spremna priznati pogrešku i potražiti put natrag u Europu?
Desetljeće razočaranja i "Bregreta"
Brojke su neumoljive i zorno oslikavaju promjenu raspoloženja u zemlji. Prema opsežnoj anketi koju je proveo YouGov uoči desete obljetnice, čak 55 posto Britanaca vjeruje da je Ujedinjeno Kraljevstvo pogriješilo što je napustilo EU. Samo 34 posto i dalje stoji iza odluke iz 2016. godine, što je drastičan pad u odnosu na prvotnih 51,9 posto glasova za izlazak. Ono što je posebno znakovito jest činjenica da se među onima koji sada smatraju Brexit pogreškom nalazi i gotovo četvrtina (23 posto) onih koji su izvorno glasali za izlazak.
Ovaj fenomen, popularno nazvan "Bregret" (kombinacija riječi Britain i regret), nije samo anegdotalan osjećaj, već statistički potvrđen trend. Šest od deset Britanaca (61 posto) danas Brexit smatra neuspjehom, dok ga tek 12 posto vidi kao uspjeh. Iako su Britanci neposredno nakon referenduma bili podijeljeni gotovo kao i na sam dan glasanja, vaga je postojano počela naginjati na stranu "pogrešne odluke" već početkom 2019. godine. Od srpnja 2022. godine, ankete kontinuirano pokazuju da najmanje polovica populacije žali zbog izlaska iz Unije. Ekonomske analize potkrepljuju ovaj sentiment. Izlazak s jedinstvenog tržišta stvorio je nove trgovinske barijere, povećao administrativne troškove za tvrtke i smanjio obujam trgovine s najvećim britanskim partnerom. Umjesto obećanih globalnih trgovinskih sporazuma koji bi kompenzirali gubitak, stvarnost je donijela sporiji gospodarski rast u usporedbi sa scenarijem u kojem bi zemlja ostala članica EU.
Tko je kriv za neuspjeh?
U potrazi za odgovornima za iznevjerena očekivanja, britanska javnost ima jasne favorite. Među onih 61 posto građana koji Brexit smatraju neuspjehom, golema većina upire prstom u Konzervativnu stranku i Borisa Johnsona, bivšeg premijera i ključnog lica kampanje za izlazak. Čak 85 posto ispitanika smatra Torijevce barem djelomično odgovornima za neuspješnu implementaciju Brexita, dok 82 posto istu razinu odgovornosti pripisuje Johnsonu osobno. Visoko na listi krivaca nalaze se i drugi akteri iz tog turbulentnog razdoblja. Sedam od deset ispitanika (69 posto) smatra odgovornim i Nigela Faragea, dok se krivnja pripisuje i bivšim premijerima Theresi May (64 posto) i Rishiju Sunaku (59 posto). Zanimljivo je da i glasači koji su podržali izlazak, a sada su razočarani, najveću odgovornost također vide u redovima konzervativaca i Johnsona (75-79 posto). Iako ova skupina u većoj mjeri krivi i Europsku uniju (57 posto) te Laburističku stranku (50 posto), jasno je da se teret neuspjeha primarno svaljuje na leđa onih koji su proces vodili.
S obzirom na rašireno razočaranje, ne iznenađuje da raste podrška ideji povratka u Europsku uniju. Načelno, 55 posto Britanaca podržava ponovno pridruživanje, dok se tome protivi tek trećina (34 posto). Međutim, vrag je, kao i uvijek, u detaljima. Europski dužnosnici su u više navrata signalizirali kako je malo vjerojatno da bi se Ujedinjeno Kraljevstvo moglo jednostavno vratiti pod starim uvjetima, koji su uključivali značajna izuzeća od europskih politika. Novi ulazak vjerojatno bi podrazumijevao obvezu pridruživanja eurozoni i Schengenskom prostoru. Kada se Britancima predstavi takav scenarij, entuzijazam naglo pada. Podrška ponovnom članstvu u tom slučaju strmoglavljuje se za dvadeset postotnih poena, na svega 35 posto, dok protivljenje raste na 43 posto.
Čini se da je za većinu Britanaca prihvatljivija umjerenija opcija. Čak 59 posto podržava uspostavu bližih odnosa s Europskom unijom, ali bez formalnog povratka u članstvo, jedinstveno tržište ili carinsku uniju. To je jedina opcija koja uživa većinsku podršku i među onima koji su glasali za ostanak (70 posto) i među onima koji su glasali za izlazak (54 posto). Dodatni problem za zagovornike povratka jest i pitanje prioriteta. Samo 39 posto javnosti smatra da bi ponovni ulazak u EU trebao biti prioritet za vladu u ovom trenutku, dok 44 posto misli suprotno, ističući druge goruće probleme s kojima se zemlja suočava.
Politička cijena Brexita bila je golema. Od 2016. godine zemlja je promijenila nekoliko premijera, a Konzervativna stranka, koja je provela Brexit, doživjela je katastrofalan poraz na općim izborima 2024. godine, osiguravši samo 23,7 posto glasova, što je njihov najgori rezultat u povijesti. Njihov kolaps se nastavio, a prema anketama iz travnja 2026. godine, podrška im je pala na samo 16 posto. U taj vakuum moći uskočio je Nigel Farage. Njegova stranka Reform UK, nasljednica stranke Brexit, postala je vodeća snaga na desnici, privlačeći razočarane konzervativne glasače i značajne donacije. Farage, konačno izabran u parlament 2024. nakon sedam neuspješnih pokušaja, transformirao je svoj imidž iz provokatora u odijelu od tvida u uglađenog političara koji cilja na Downing Street. Strategija stranke je graditi bazu na terenu, po uzoru na liberalne demokrate, što se već isplatilo na lokalnim izborima 2025. godine gdje su osvojili stotine vijećničkih mjesta. Farage vješto koristi nezadovoljstvo birača, obećavajući rješavanje imigracije i pozicionirajući se kao jedina snaga koja može spriječiti uspon "opasnog etno-nacionalizma".
Dok se Farage bori za političku sadašnjost, tiha, ali snažna demografska promjena mogla bi odrediti budućnost britanskog odnosa s Europom. Kako ističe veteran anketiranja Peter Kellner, u deset godina od referenduma dogodila se ključna promjena u biračkom tijelu. Oko šest milijuna ljudi, uglavnom starijih koji su dominantno glasali za izlazak, više nije među živima. Istovremeno, oko šest milijuna mladih steklo je pravo glasa, a ta kohorta podržava povratak u EU u omjeru pet prema jedan. Kombinirani učinak demografije i promjene mišljenja među postojećim biračima je zapanjujući. Prema Kellnerovoj analizi, većina od 1,3 milijuna glasova za izlazak iz 2016. godine danas bi se pretvorila u većinu od 8,1 milijuna glasova za povratak u Uniju. To je generacijski pomak koji stvara ogroman pritisak na političare.
Potencijalni novi laburistički lider poput Andyja Burnhama, iako svjestan ekonomskih šteta Brexita, oprezan je oko ponovnog otvaranja starih rana. Ipak, suočen s biračkim tijelom koje se nepovratno mijenja, pitanje Brexita neće moći vječno izbjegavati. Deset godina kasnije, britanski izlazak iz EU ne čini se kao završeno poglavlje, već kao priča čiji nastavak tek slijedi.
