Povijest rijetko dolazi uz fanfare, a velike sile gotovo nikada ne objavljuju da zatvaraju jedno razdoblje i otvaraju drugo. Umjesto velikih govora i simboličnih ceremonija, one premještaju divizije, preraspoređuju eskadrile, mijenjaju prioritete i usmjeravaju resurse prema novim žarištima interesa, dok ostatak svijeta tek naknadno shvati da se geopolitička karta promijenila pred njegovim očima.
Upravo zato informacije koje su posljednjih tjedana objavili Reuters, Associated Press, New York Times i Spiegel zaslužuju mnogo veću pozornost nego što su je dosad dobile u europskoj javnosti. Prema tim navodima, Washington je saveznicima unutar NATO-a predstavio plan smanjenja dijela američkih vojnih kapaciteta raspoređenih u Europi, što na prvi pogled može izgledati kao rutinska administrativna odluka unutar golemog vojnog sustava, ali u stvarnosti predstavlja jednu od najvažnijih strateških poruka koje je Amerika poslala europskim saveznicima od završetka Hladnog rata. U međunarodnoj politici riječi često služe prikrivanju namjera, dok raspored vojnih snaga gotovo uvijek otkriva stvarne prioritete.
Brojke same po sebi možda ne djeluju dramatično. Riječ je o smanjenju dijela flote lovaca F-15E Strike Eagle i F-16, povlačenju jedanaest protupodmorničkih aviona P-8A Poseidon, odlasku svih osam tankera KC-46 Pegasus te manjem broju bombarderskih platformi poput B-52 Stratofortressa, B-1 Lancera i nevidljivog B-2 Spirita predviđenih za europske krizne scenarije. Međutim, suvremeno ratovanje odavno se ne mjeri prostim zbrajanjem broja aviona na pisti, nego sposobnošću da se ti sustavi održe, opskrbljuju i koriste na velikim udaljenostima tijekom duljeg vremenskog razdoblja.
