Na današnji dan, 29. listopada 1974. godine, u planinskom području Velebita nedaleko od Gospića završila je oružana potraga za dvojicom pripadnika radikalne hrvatske političke emigracije. Ivan Matičević (37) i Mate Jakov Prpić (45), članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), ubijeni su u sukobu s jugoslavenskim snagama sigurnosti. Njihova smrt označila je kraj jedne od posljednjih većih oružanih akcija hrvatskih ekstremističkih emigrantskih skupina na području tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske.
Tko su bili Ivan Matičević i Mate Prpić?
O privatnim životima, obiteljskim okolnostima i ranijim biografijama Ivana Matičevića i Mate Prpića dostupno je relativno malo pouzdanih podataka. Poznato je da su bili pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), tajne emigrantske organizacije osnovane 1961. godine u Australiji, koja je razvila mrežu svojih članova u zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Obojica su živjela u Zapadnoj Njemačkoj, gdje je u to vrijeme djelovao znatan dio politički aktivne hrvatske emigracije. Odatle su ilegalno prelazili jugoslavensku granicu i odlazili na područje Hrvatske, gdje su sudjelovali u oružanim i diverzantskim akcijama. Njihov je cilj bio rušenje jugoslavenskog političkog poretka i stvaranje neovisne hrvatske države. Međutim, politički program organizacije kojoj su pripadali nije se svodio na demokratsko zagovaranje hrvatske samostalnosti. Hrvatsko revolucionarno bratstvo nastalo je u krugovima radikalne emigracije, među kojima su važnu ulogu imali bivši pripadnici i simpatizeri ustaškog pokreta. Organizacija je polazila od uvjerenja da se jugoslavenska država može srušiti jedino oružanom pobunom, a njezini su članovi planirali i provodili nasilne akcije koje su trebale izazvati opću destabilizaciju države. Matičević i Prpić tijekom nekoliko godina sudjelovali su u bombaškim napadima na vojne i milicijske objekte te napadima na pripadnike jugoslavenskih sigurnosnih službi. Više su puta ilegalno ulazili u zemlju, provodili akcije i zatim se vraćali u Njemačku.
Hrvatsko revolucionarno bratstvo djelovalo je u političkoj atmosferi snažno obilježenoj Drugim svjetskim ratom i njegovim posljedicama. Nakon poraza Nezavisne Države Hrvatske 1945. godine dio pripadnika ustaškog pokreta emigrirao je u zapadne zemlje. Neki su nastavili političku djelatnost, a dio se nije odrekao nasilnih metoda borbe. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina unutar emigracije razvijalo se više organizacija koje su zagovarale oružano rušenje jugoslavenskog režima. Hrvatsko revolucionarno bratstvo bilo je među najradikalnijima. Organizacija je polazila od pretpostavke da hrvatsko stanovništvo samo čeka povod za masovni ustanak. Prema toj logici, dovoljno bi bilo ubaciti nekoliko dobro naoružanih skupina u zemlju, napasti državne ustanove i izazvati sukobe sa sigurnosnim snagama. Nakon toga, vjerovali su organizatori, ustanak bi se proširio na veći dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Takve su procjene redovito bile pogrešne. Velika većina stanovništva nije bila spremna pridružiti se oružanim emigrantskim skupinama, a jugoslavenska policija, vojska i tajne službe uspijevale su relativno brzo otkrivati njihove aktivnosti.
Povjesničar Hrvoje Klasić u razgovoru za tportal 2019. godine objasnio je da se iza radikalne političke retorike nalazila opasna kombinacija ideološkog ekstremizma i nerealnih procjena društvenih prilika. Prema Klasiću, organizatori su osobito pogrešno protumačili situaciju nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Režimski obračun s hrvatskim reformskim pokretom shvatili su kao signal da je stanovništvo spremno za oružani ustanak. Međutim, Hrvatsko proljeće bilo je politički i društveni pokret čiji se ciljevi i metode nisu mogli poistovjetiti s terorističkim akcijama emigrantskih organizacija. Klasić podsjeća i da su radikalne emigrantske organizacije održavale ideološke veze s ustaškim nasljeđem, unatoč tome što su pojedine iz naziva namjerno izbjegavale riječ ustaški. Dio njihovih osnivača i članova otvoreno je veličao Antu Pavelića i NDH.
Hrvoje Klasić
Djelovanje Matičevića i Prpića nije bilo izoliran događaj. Prethodilo mu je nekoliko pokušaja izazivanja oružane pobune u Jugoslaviji. Jedan od prvih većih pothvata Hrvatskog revolucionarnog bratstva dogodio se u srpnju 1963. godine, kada je devetorica pripadnika takozvane skupine Tolić-Oblak ilegalno ušla u Jugoslaviju. Organizirani u manje skupine, planirali su diverzantske akcije koje bi oslabile državni aparat i potaknule ustanak. Prema povijesnim prikazima, skupina je izvela diverziju na željezničkoj pruzi kod Delnica. Njezini pripadnici ubrzo su otkriveni, uhićeni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.
Mnogo poznatiji pokušaj dogodio se u lipnju 1972. godine, kada je 19 pripadnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva ilegalno prešlo jugoslavensku granicu i krenulo prema planini Raduši u Bosni i Hercegovini. Riječ je o takozvanoj Bugojanskoj skupini, čiju je operaciju jugoslavenska Služba državne sigurnosti nazvala Feniks. Sudionici su bili naoružani, a njihov je plan uključivao napade na jugoslavenske snage sigurnosti i poticanje ustanka. Tijekom ulaska u zemlju oteli su kamion i njegova vozača, kojemu su prijetili ubojstvom obitelji ako policiji prijavi otmicu. Kada je vozač ipak obavijestio policiju, pokrenuta je velika potraga. Tijekom sljedećih tjedana došlo je do više oružanih sukoba u kojima su poginuli pripadnici skupine, ali i jugoslavenski policajci i pripadnici Teritorijalne obrane. Sigurnosne snage naposljetku su razbile skupinu, a preživjeli sudionici završili su pred vojnim sudom. Riječ je o Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću, kojima je suđeno na vojnom sudu u Sarajevu. Prva trojica osuđena su na smrt strijeljanjem, izvršenim iduće godine u Rakovici kod Sarajeva, dok je Ludvig Pavlović pomilovan kao mlađi punoljetnik te je osuđen na 20 godina zatvora. Nakon izdržane kazne pušten je na slobodu, a poginuo je u Hercegovini u rujnu 1991. u nikad razriješenim okolnostima.
Klasić je posebno upozorio na planove pojedinih ekstremističkih skupina koji su mogli dovesti do velikog broja civilnih žrtava. Spominjao je pripreme za trovanje beogradskog vodovoda, podmetanje eksploziva u zagrebačku trafostanicu i postavljanje bombi na jadranskim plažama, što je trebalo destabilizirati zemlju i pogoditi turizam. Za povjesničara je upravo takva spremnost na ugrožavanje nedužnih ljudi razlog zbog kojeg se djelovanje tih skupina ne može predstavljati kao romantična borba za slobodu.
- Riječ je, naime, o osobama koje su pripadali skupini što je planirala otrovati vodovod u Beogradu i postaviti eksploziv na jednoj zagrebačkoj trafostanici, čime bi stradali brojni potpuno nevini ljudi, a što ubačene pripadnike HRB-a neosporno čini teroristima, ne herojima i mučenicima, kako ih neki žele prikazati - rekao je Klasić.
- Oni su sami sebe nazivali teroristima, a tako su ih nazivale i vlastite organizacije, kao i tajne službe država u kojima su ilegalno djelovali. To dokazuje i njihovo djelovanje jer su oružanim napadima i diverzijama planirali napasti međunarodno priznatu državu što je vodi osoba kojoj dvije godine prije akcije u posjet dolazi američki predsjednik Richard Nixon i koja godinu dana prije akcije stupa u odnose s Vatikanom - pojasnio je.
Govoreći o ciljevima i metodama Bugojanske skupine, Klasić upozorava da dio javnosti njezine pripadnike pogrešno prikazuje kao heroje i mučenike. Kako bi ukazao na problem takvog tumačenja, povlači paralelu s hipotetskom situacijom u kojoj bi naoružana skupina iz Srbije upala na hrvatski teritorij s namjerom ponovne uspostave Srpske Krajine te postavlja pitanje kako bi hrvatska javnost reagirala na takav pokušaj.
Krvavi obračun na Velebitu 1974. godine
Dvije godine nakon sloma Bugojanske skupine, Ivan Matičević (rođ. 1937.) i Mate Prpić (rođ. 1929.) nastavili su provoditi oružane akcije na području Hrvatske. Prema dostupnim povijesnim prikazima, njihovo djelovanje bilo je koncentrirano na područje Like i Velebita, gdje je planinski teren omogućavao skrivanje i otežavao policijske potrage. Jugoslavenske vlasti povezivale su ih s napadima na pripadnike sigurnosnih službi i ubojstvom zapovjednika milicije Đure Uzelca iz Karlobaga 1972. godine, objavio je Vjesnik 3. studenog 1974.
U jesen 1974. jugoslavenske sigurnosne službe pojačale su potragu. U akciju su uključeni lokalni pripadnici milicije i specijalna jedinica iz Zagreba. Završni sukob dogodio se 29. listopada na Velebitu, u okolici Gospića. Matičević i Prpić ubijeni su, a poginuo je i pripadnik specijalne milicije Milan Vučimić. Prema jednom kasnijem svjedočanstvu objavljenom u glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, sigurnosne snage otkrile su špilju u kojoj su se dvojica naoružanih muškaraca skrivala. No pojedinosti same akcije ostale su nepoznate.
Jesu li doista mogli srušiti Jugoslaviju?
Iz današnje perspektive, planovi radikalnih emigrantskih skupina djeluju gotovo potpuno odvojeno od stvarnih političkih odnosa u tadašnjoj Europi. Jugoslavija je početkom sedamdesetih bila međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih naroda i jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanih. Josip Broz Tito održavao je odnose i s istočnim i sa zapadnim blokom, a zemlja je raspolagala razvijenim sigurnosnim aparatom i brojnom vojskom. Unatoč unutarnjim političkim napetostima i nacionalnom nezadovoljstvu, nije bilo realnih pokazatelja da bi nekoliko desetaka naoružanih emigranata moglo izazvati masovni ustanak stanovništva.
Niz neuspjelih upada tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina upravo je to potvrdio. Takve akcije nisu dovele do slabljenja jugoslavenskog državnog sustava u mjeri koja bi mogla ostvariti političke ciljeve njihovih organizatora. Naprotiv, vlastima su pružale dodatne argumente za represivne mjere, širenje sigurnosnog nadzora i obračune s političkom emigracijom. Istodobno su ugrožavale i položaj onih Hrvata koji su se nenasilnim političkim sredstvima zalagali za veća nacionalna prava, autonomiju ili neovisnost. Hrvatska je svoju neovisnost naposljetku ostvarila 1991. godine, u bitno drukčijim povijesnim okolnostima, kroz demokratske političke procese, referendum i obranu od oružane agresije.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nisu to bili teroristi, nego borci za slobodu hrvatskog naroda, šteta što nisu više ubili zločinaca s petokrakom na šajakči, manje bi ih bilo koji su nas ubijali 1991. s tom zločinačkom kokardom= crvena petokrakom, za kursasžiju četnika Klasića i ... prikaži još!i 1991, oni koji su branili Hrvatsku i spasili Hrvatski narod od velikosrpskog genocida su teroristi..