Ante Pavelić je pod mentorstvom dr. Horvata vrlo brzo u službenim krugovima bio klasificiran kao Vertrauensperson (povjerljiva osoba), odnosno izravna veza između vodstva Čiste stranke prava i Vojnog zapovjedništva u Zagrebu (Generalkomando) kod generala Rhemena, koji je ustanovio svoj “crni kabinet”. U tom svojstvu on je sastavljao popise “sumnjivih elemenata” unutar Zagreba. To su bili ljudi koji su naginjali “južnoslavenskoj ideji”. Njegovi izvještaji su išli u Evidenzbureau (austrijska vojna tajna služba). Dok su drugi bili u vojsci ili zatvoru, mladi Pavelić je imao propusnice koje su mu otvarale sva vrata vojne uprave, piše Boris Rašeta za Express.
Vojni sudovi u Zagrebu bili su jako aktivni. Pavelić je ovdje bio “pravni filtar” koji je vojnim tužiteljima sugerirao koga treba procesuirati. Edmund Glaise von Horstenau, kasnije opunomoćeni njemački general u NDH (koji je tada bio u vojnom obavještajnom odjelu) spominje suradnju s hrvatskim pravaškim radikalima kao “nužno zlo” za održavanje reda u pozadini. Pavelić je također tijekom rata bio “stalni gost” u zagrebačkom redarstvu (Glavno redarstveno povjereništvo), gdje je davao smjernice za postupanje s “jugoslavenskim agitatorima”. To je itekako bilo poznato vodstvu Koalicije te ga je “milinovac” Ivan Peršić kasnije izravno optuživao da je rat proveo kao “denuncijant”, koji je slao domoljube u tamnice.
Operativni način rada Ante Pavelića u to vrijeme bio je spoj odvjetničke pedantnosti i doušničke mreže koja se oslanjala na prisluškivanja, presretanje korespondencije i terenski rad po zagrebačkim središtima društvenog života.
Kavane poput Corsa ili onih u hotelima bile su glavno sjedište političkih tračeva i povjerljivih razgovora članova Hrvatsko-srpske koalicije. Pavelić je imao mrežu mlađih frankovaca i stranačkih simpatizera koji su glumili “obične goste”. Njihov zadatak bio je sjediti za susjednim stolovima projugoslavenskih političara i bilježiti tko se s kime sastaje. Ti su se doušnici sastajali s Pavelićem upravo u uredu dr. Horvata u Ilici ili na diskretnim lokacijama u Gornjem gradu, gdje bi mu predavali usmena ili pismena izvješća o “sumnjivim” razgovorima. Novinar Obzora Josip Horvat pisao je da su u kavani Corso svi pogledi bili prikovani na centralni stol nasuprot ulazu jer “tamo sjede mogućnici, bogovi Hrvatske (...), ono je Klobučarić, ono je Sachs, tu je glavni štab ultraaustrijskih frankovaca, koji u Zagrebu odlučuju sudbinom ljudi, tko će u zatvor, tko će smjesta na frontu”. Jedna anegdota iz tog vremena opisuje Pavelića kao vrlo hladnokrvnog čovjeka. Naime, jedne večeri, dok je sjedio u kutu kavane, Pavelić se susreo s jednim mlađim zastupnikom Koalicije koji je upravo bio pušten iz pritvora (gdje je završio zbog sumnje u “veleizdaju”). Umjesto da izbjegne susret ili pokaže neprijateljstvo, Pavelić mu je mirno prišao, uljudno skinuo šešir i čestitao mu na slobodi. Kad ga je zastupnik, znajući za njegov rad u uredu dr. Horvata, sumnjičavo upitao kako to da mu on čestita, Pavelić je navodno odgovorio s ledenom mirnoćom: “Doktore, zakon je zakon, a politika je politika. Moja je zadaća da se brinem da se spisi slažu, a vaša da pazite što govorite.”
Malo je poznato da je Pavelić bio duboko involviran i u ratnu propagandu koju su nametale političke i vojne vlasti. Kroz ured dr. Horvata prolazili su napuci kako treba uređivati list Hrvatska. Pavelić je navodno bio zadužen za “filtriranje” vijesti s bojišta. Ako bi neka vijest zvučala previše porazno za Monarhiju, on bi je u duhu smjernica vojne cenzure u desetoj brzini “preglancao” u pobjedu pravaškog duha. U isto vrijeme imao je mogućnosti razgovarati i upoznavati pravaške prvake ili ljude vrlo bliske Čistoj stranci prava. Pavelić je 1917. i 1918. bio jedan od prvih koji su (u rukopisu) čitali i komentirali dijelove Pilarova ključnog djela “Die südslawische Frage”. Ivo Pilar je iz Tuzle često dolazio u sjedište frankovačke stranke, a mladi Pavelić mu je, prema nekim zapisima, pomagao u prikupljanju pravnih referenci o Bosni i Hercegovini. Tu je bio i dr. Fran Milobar, koji se prema mladom Paveliću postavljao kao mentor i učitelj u razumijevanju austrougarskog prava. Njihovi razgovori u Corsu i uredu nisu bili samo politički; Milobar ga je učio kako koristiti pravne mehanizme za delegitimizaciju Hrvatsko-srpske koalicije. Jedno vrijeme za Pavelića bila je ključna uloga Ivice Franka, s kojim je uspostavio određeni odnos, što se vidjelo po njihovoj bliskoj suradnji poslije 1918. godine. No u vrijeme Prvog svjetskog rata Ivica Frank, kao zastupnik i novi vođa obitelji Frank, bio je “prva zvijezda” toga kruga i osoba koja je uz dr. Horvata izravno surađivala s generalom Sarkotićem i bečkim Evidenzbureauom. Postoje indicije da je mladi Pavelić, kao Horvatov perovođa, bio “pisar” za Ivicu Franka kad su se sastavljale najpovjerljivije denuncijacije protiv članova Hrvatsko-srpske koalicije.
Najveća obavještajna operacija u kojoj je mladi Pavelić sudjelovao odigrala se u kolovozu 1917. u Švicarskoj, u Zürichu. Dok je Europa krvarila na frontovima, Bern i Zürich bili su centri svjetske špijunaže. Utjecajni svećenik i pravaški zastupnik dr. Josip Pazman, po nalogu dr. Horvata poveo je sa sobom Pavelića i Maru Lovrinčević - pri čemu je ona više služila kao pratnja. Cilj misije bio je sastanak s mađarskim obavještajnim krugovima, industrijalcima i bankarima oko mađarske vlade (povezani s grofom Istvánom Tiszom) koji su bili glavni financijaši frankovaca. Među njima nalazio se ugledni industrijalac baron Lajos Hatvany-Deutsch uz asistenciju mađarskog operativca Lászla Szapáryja i Lászla Szabe, časnika mađarske vojne obavještajne službe (Nyilvántartó Iroda), koji je Pazmanu i Paveliću dao najmoderniji aparat za šifriranje. Sastanci su služili za primopredaju novca iz tajnih vladinih dispozicijskih fondova koji su bili namijenjeni slabljenju jugoslavenskog pokreta. Nakon što su dobili novac od mađarskih agenata, Pavelić je krenuo u nabavu. Veliki dio novca otišao je na mobilne tiskarske strojeve malog formata. Cilj je bio tiskanje protujugoslavenske propagande i letaka koji su se tajno prebacivali u Hrvatsku, oprema za kriptografiju (strojevi za šifriranje), fini papir i kemikalije (za izradu krivotvorenih dokumenata i putovnica). Mađarski novac služio je i za održavanje imidža “visoke diplomacije” u švicarskim hotelima poput Baur au Lac. No velike buntove mađarskih kruna Pazman i Pavelić uspjeli su prenijeti u tajnim pretincima svojih kofera u Zagreb, a koji su završili u stanu Lovrinčevih jer se dr. Horvat bojao držati taj novac u svom uredu. Iako je misija bila uspješna, njihov dolazak u luksuzne hotele u Zürichu brzo je zabilježila britanska tajna služba - MI (Military Intelligence). U istom izvješću prvi put jedan visoki strani obavještajac, Bennett, piše vrlo otvoreno o mladom Paveliću kako je uočeno da Pavelić i njegova suputnica (Mara L.) imaju “sigurnu kuću” u Zürichu koja služi kao distribucijsko mjesto za pamflete koje financira Mađarska. Obavještajni podaci, prema Bennettu, sugeriraju da Pavelić djeluje preko Pazmana kao mladi pravni savjetnik “frankističke” skupine u inozemstvu, koordinirajući protok korespondencije između Züricha, Beča i Zagreba.
Cijeli tekst o denuncijantu, "drukeru" Anti Paveliću možete pročitati OVDJE.
