Bomba je bila postavljena na prozorskoj dasci zgrade elektroenergetske kompanije na Manhattanu. Na njoj je stajala poruka: "Prevaranti iz Con Edisona, ovo je za vas." Nije ostavljala mnogo prostora za nagađanje o tome kome je namijenjena. Srećom, naprava nije eksplodirala. Radnici koji su je pronašli 16. studenoga 1940. nisu imali pojma da gledaju početak slučaja zbog kojeg će Newyorčani godinama sa zebnjom ulaziti u kina, kolodvore i telefonske govornice. Čovjek koji ju je ostavio nije tražio otkupninu niti nastupao u ime političke organizacije. Želio je kazniti nekadašnjeg poslodavca, veliku njujoršku energetsku kompaniju, punim imenom Consolidated Edison. Cijenu njegove privatne osvete plaćali su nepoznati ljudi.
George Peter Metesky postat će poznat kao Mad Bomber, odnosno "Ludi bombaš", a potraga za njim protegnut će se kroz više od šesnaest godina. Prema podacima koje navodi američki javni radio NPR, postavio je 33 bombe, 22 su eksplodirale, a 15 ljudi bilo je ozlijeđeno. Samo srećom nitko nije poginuo. Njegov će slučaj ući u povijest i kao slavna epizoda ranog kriminalističkog profiliranja. Manje je poznato da je presudni trag pronašla žena koja je pregledavala stare službene spise.
U središtu Meteskyjeve opsesije bio je događaj od 5. rujna 1931. Radio je u elektrani poduzeća koje će poslije postati dio Consolidated Edisona. Kako opisuju forenzički psiholozi Charles Patrick Ewing i Joseph T. McCann u knjizi "Minds on Trial", koju je objavio Oxford University Press, stradao je od udara vrućih plinova iz kotla. Poslije mu je dijagnosticirana tuberkuloza, a on je vjerovao da je bolest posljedica nesreće na radu. Tvrtku je smatrao odgovornom za upropašteno zdravlje i izgubljenu mogućnost zarade. Najprije je bio na bolovanju, zatim je ostao bez posla. Zahtjev za naknadu zbog ozljede nije mu prihvaćen, a među razlozima bilo je i to što nije podnesen na vrijeme. No odluka za njega nije značila kraj slučaja. Borba s nekadašnjim poslodavcem postala mu je opsesija. Pisao je pritužbe, osporavao odluke i ponavljao da mu je učinjena nepravda. Tvrdio je da je nesreća izazvala tuberkulozu, no to nije potvrđeno, no to uvjerenje pokretalo je njegovu osvetu.
Nakon prve naprave pronađena je i druga. Prema Encyclopedia of Terrorism, u rujnu 1941. ostavljena je u staroj čarapi, nedaleko od ureda Con Edisona. Ni ona nije eksplodirala. Zatim su se bombe neko vrijeme prestale pojavljivati. I to zbog neobičnog obećanja. Nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, bombaš je najavio prekid napada. "Za vrijeme rata više neću izrađivati bombe", napisao je. Osvetu kompaniji odgodio je za poslije. Ratno zatišje i osjećaj domoljublja nisu značili da je potpuno odustao. Bombi neko vrijeme nije bilo, ali su zato prijeteće poruke, potpisane sa F.P., nastavile stizati, a potom su se, nakon rata, vratile i eksplozivne naprave. Tijekom pedesetih mete više nisu bile ograničene na kompaniju koju je optuživao. Bombe su se pojavljivale na Grand Centralu i Penn Stationu, u knjižnici, autobusnom terminalu i kinima. Bila su to mjesta koja su svakodnevno koristile tisuće ljudi. Privatni sukob proširio se na javni prostor; gotovo svatko mogao je postati slučajna žrtva njegove želje da bude saslušan.
Do početka prosinca 1956. New York je već godinama živio s prijetnjama. Tadašnji je tisak njegovoj kampanji pripisivao više od 25 ranije postavljenih naprava. Neke nisu eksplodirale, druge su prošle bez žrtava, ali ozljede su postajale sve ozbiljnije. U prosincu 1952. eksplozija u kinu Loew’s ozlijedila je jednu osobu. U ožujku 1954. trojica muškaraca lakše su stradala u zahodu Grand Centrala, a 7. studenoga iste godine bomba u Radio City Music Hallu ozlijedila je dvije žene i dvojicu dječaka. U veljači 1956. teško je ozlijeđen 74-godišnji djelatnik zahoda na Penn Stationu. Policija je isprva nastojala umanjiti publicitet napada kako ne bi izazvala paniku, no javnost je sve jasnije shvaćala da eksplozije nisu nepovezane nepodopštine. Opasnost se skrivala na mjestima svakodnevnog života, u kinu, na kolodvoru ili telefonskoj govornici. Nitko još nije poginuo, ali više nije bilo razloga vjerovati da će tako i ostati.
Jedan od najtežih napada dogodio se u prosincu 1956. u brooklynskom kinu Paramount. Publika je gledala "Rat i mir" kada je odjeknula eksplozija. U dvorani je bilo oko 1500 ljudi. Mir filmske projekcije zamijenili su dim, vrisci i ozljede od krhotina. Činjenica da prethodne bombe nisu nikoga ubile više nije mogla djelovati utješno. Potraga je morala završiti prije nego što se dotadašnja sreća iscrpi. Policija je pomoć potražila kod Jamesa A. Brussela, psihijatra i pomoćnika čelnika njujorškog državnog odjela za mentalno zdravlje, koji je imao iskustva s kriminalnim ponašanjem. Kako piše Smithsonian, istražitelji više nisu znali kamo krenuti u potrazi za misterioznim F. P. i nadali su se da će stručnjak iz pisama i načina napada razabrati osobine nepoznatog počinitelja. Brussel je isprva oklijevao zbog opterećenosti poslom i straha da bi njegove pretpostavke mogle odvesti istragu u pogrešnom smjeru. Na kraju je ipak prihvatio izazov. Prema rekonstrukciji Smithsoniana, zamislio je urednog, povučenog muškarca srednjih godina koji djeluje sam, nije oženjen i vjerojatno živi sa starijom rođakinjom. Njegovu dugotrajnu opsjednutost osvetom povezivao je s paranojom. Policija je već dugo sumnjala da je F. P. Nijemac ili njemačkog podrijetla zbog oblika njegovih slova, koji je pomalo podsjećao na njemački rukopis. Posebno se isticalo slovo G, čiji je kružni dio završavao dvjema vodoravnim crticama, nalik znaku jednakosti. Brussel se, piše, prisjetio brojnih bombaških napada anarhista i drugih radikala u istočnoj Europi te rekao: "On je Slaven." No, istina je bila da je Metesky bio Amerikanac baltičkog podrijetla. Bio je sin litavskih doseljenika.
Možda najslavniji detalj njegovog predviđanja bilo je da napadač nosi odijelo s dvorednim kopčanjem. Ta gotovo filmska finesa pomogla je stvoriti legendu o psihijatru koji je iz tragova mogao "vidjeti" zločinca. Bio je to jedan od najpoznatijih ranih primjera psihološkog profiliranja nepoznatog počinitelja u američkoj policijskoj istrazi. Dotad su psihijatri već procjenjivali osumnjičenike i optuženike. Ovdje je pristup bio obrnut jer počinitelj još nije bio poznat, a Brussel je pokušavao opisati njegove osobine bez pregleda ili razgovora s njim. Međutim, kako upozorava autor Michael M. Greenburg u razgovoru za NPR, profil je imao i promašaja, a njegova izravna korist za pronalazak bombaša bila je upitna. I Ewing i McCann upozoravaju da profil nije bio ono što je identificiralo Meteskyja. Već je prva poruka upućivala na čovjeka ogorčenog na Con Edison. Trebalo je ustanoviti njegovo ime. To se pokazalo mogućim kada je bombaš, u želji da javno obrazloži svoje postupke, počeo davati dovoljno konkretne podatke o starom sukobu s kompanijom.
Novine New York Journal-American otvorile su javnu prepisku s napadačem. Nudile su mu prostor da iznese pritužbe i pozivale ga da se preda. Uredništvo je pritom tijesno surađivalo s policijom, što je otvorilo pitanje odnosa između izvještavanja i sudjelovanja u istrazi. Metesky je odgovarao. Želja da njegov slučaj napokon dobije publiku postupno je postajala njegova slabost. Istovremeno, po spisima kompanije tragala je Alice Kelly, administrativna službenica Con Edisona. Pregledavala je stare predmete povezane sa zaposlenicima i njihovim pritužbama. U dosjeu Georgea Meteskyja prepoznala je jezik nalik onome iz bombaševih poruka, ali i podatke o njegovoj ozljedi, radnom odnosu i adresi, kao i pisma o nepravdi i preuzimanju pravde u vlastite ruke, piše New Yorker. Čovjek koji je pokušavao prisiliti javnost da čita njegove riječi ostavio je tragove po kojima su ga mogli prepoznati.
Potkraj 21. siječnja 1957. policajci su došli u Meteskyjev dom u Waterburyju u Connecticutu. Ondje je živio s dvjema starijim sestrama. Uslijedili su priznanje i pronalazak opreme povezane s izradom naprava. Na pitanje što znači F. P., odgovorio je: "Fair play". Potpis kojim je pratio svoju kampanju straha odražavao je sliku koju je imao o sebi. Njegova percepcija bila je da je bio samo čovjek koji ispravlja nepravdu. Policiju pak nije dočekao u odijelu nego u pidžami. Prije odlaska se presvukao. Prema kasnijim prikazima slučaja, odjenuo je upravo zakopčano odijelo s dvorednim kopčanjem kakvo je Brussel navodno predvidio. Metesky se suočio s 47 optužbi, ali nije proglašen sposobnim za suđenje. Dijagnosticirana mu je paranoidna shizofrenija te je 1957. smješten u psihijatrijsku bolnicu Matteawan. Pušten je 1973., vratio se u Connecticut i umro 1994., u 91. godini.