Benjamin Netanyahu već je toliko puta politički preživio situacije u kojima se činilo da mu je karijera završena da su mu protivnici odavno prestali predviđati konačan pad. No nakon parlamentarnih izbora održanih 27. listopada izraelski premijer suočen je s vrlo konkretnim problemom: izgubio je većinu u Knessetu, izraelskom parlamentu. Njegov desničarski i vjerski blok osvojio je samo 53 od ukupno 120 zastupničkih mjesta, osam manje nego što je potrebno za formiranje vlade. Stranke koje su se tijekom kampanje zalagale za njegov odlazak, uključujući arapske političke predstavnike, osvojile su 67 mjesta. Naizgled, računica je jednostavna. Netanyahuovi protivnici imaju dovoljno zastupnika da ga zamijene. Ali izraelska politika rijetko je jednostavna, a ova bi izborna pobjeda mogla završiti jednim od najneobičnijih političkih paradoksa: oporba bi mogla imati većinu za smjenu premijera, ali ga ipak ostaviti na vlasti. Razlog je u obećanjima koja su oporbeni čelnici davali biračima. Većina židovskih oporbenih stranaka kategorički je odbacivala mogućnost suradnje s arapskim strankama, nastojeći se zaštititi od Netanyahuovih optužbi da bi takav savez ugrozio nacionalnu sigurnost Izraela. Međutim, upravo su arapske stranke na izborima ostvarile povijesni rezultat. Njihovih 19 zastupnika sada je presudno za sastavljanje vlade koja bi mogla zamijeniti Netanyahua. Bez njih oporbeni blok raspolaže sa samo 48 mjesta. To znači da čelnici koji žele okončati Netanyahuovu dugu vladavinu moraju učiniti nešto što su svojim biračima obećali da nikada neće učiniti.
U analizi objavljenoj u izraelskom dnevniku Haaretz američki novinar i publicist Joshua Leifer upozorava upravo na taj problem. Netanyahuova dugogodišnja politička dominacija, smatra, nehotice je otvorila prostor za povijesnu suradnju židovskih i arapskih političkih predstavnika. No prihvaćanjem dijela njegove retorike o arapskim strankama oporba je samu sebe dovela u situaciju u kojoj bi mogla propustiti priliku za preuzimanje vlasti. Pred njom je izbor između dva obećanja: neće surađivati s arapskim strankama ili će smijeniti Netanyahua. Oba, prema sadašnjem odnosu snaga, neće moći ispuniti.
Na prvi pogled, Netanyahuovi izborni rezultati predstavljaju ozbiljan neuspjeh. Njegov Likud ostao je najveća pojedinačna stranka s 27 mandata, ali čitav blok njegovih saveznika izgubio je parlamentarnu većinu. Još važnije, pokazalo se da je mobilizacija birača koji žele političku promjenu bila iznimno snažna. Izlaznost je dosegnula 77,9 posto, najviše u posljednjih nekoliko desetljeća, a važnu ulogu odigrao je velik odaziv arapskih birača. Oporbeni blok predvođen bivšim načelnikom Glavnog stožera izraelske vojske Gadijem Eisenkotom osvojio je 48 mandata. Njegova stranka Yashar dobila je 21 mjesto, stranka B'Yachad bivšeg premijera Naftalija Bennetta 12, Demokrati osam, a Yisrael Beytenu Avigdora Liebermana sedam. Arapske stranke Zajednička lista i Ra'am zajedno su osvojile čak 19 mandata, gotovo dvostruko više nego u prethodnom sazivu parlamenta. Takva raspodjela mandata znači da Netanyahu nema dovoljno zastupnika za samostalno formiranje vlade sa svojim dosadašnjim saveznicima. Ali ni Eisenkot nema većinu bez stranaka koje znatan dio njegove potencijalne koalicije ne želi prihvatiti kao partnere. Problem je posebno izražen zbog političkih razlika unutar same oporbe, koja okuplja centriste, liberale, nacionaliste i nekadašnje Netanyahuove saveznike. Jedino oko čega su se svi uspjeli složiti jest potreba za njegovim odlaskom.
Arapski građani Izraela čine oko petine stanovništva, ali njihova politička zastupljenost i utjecaj na sastavljanje vlade godinama su predmet prijepora. Za razliku od palestinskog stanovništva okupirane Zapadne obale i Pojasa Gaze, arapski državljani Izraela imaju pravo glasa na parlamentarnim izborima. Ipak, njihove su stranke uglavnom bile isključene iz vladajućih koalicija, a dio izraelske političke scene sustavno dovodi u pitanje njihovu prihvatljivost kao partnera u vlasti. Ovogodišnji izbori pokazali su koliko takvo isključivanje može zakomplicirati parlamentarnu računicu. Zajednička lista, koju predvodi Yousef Jabareen, osvojila je 11 mandata, a Ra'am Mansoura Abbasa osam. Zajedno raspolažu s više zastupnika od bilo koje druge stranke osim Likuda i Eisenkotova Yashara. Njihova je politička snaga osobito porasla nakon velikog odaziva arapskih birača, nezadovoljnih Netanyahuovom vladom i politikom njezinih krajnje desnih ministara, uključujući Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha.
Netanyahu je godinama politički mobilizirao vlastite pristaše predstavljajući arapske stranke kao neprihvatljive partnere. Ta je retorika utjecala i na njegove protivnike, od kojih su mnogi, nastojeći pridobiti židovske birače centra i desnice, unaprijed isključili mogućnost dogovora s arapskim predstavnicima. Sada se pokazuje da bi upravo takav dogovor mogao biti presudan za stvaranje nove vlade. No među arapskim strankama postoje važne razlike. Ra'am je islamistička stranka koja se pod vodstvom Mansoura Abbasa posljednjih godina pokušavala profilirati kao pragmatičan politički partner zainteresiran za konkretne probleme arapskih građana: sigurnost, infrastrukturu, stanovanje i gospodarski razvoj. Zajednička lista okuplja drukčije političke struje, uključujući one koje snažnije naglašavaju palestinska nacionalna prava i kritiku izraelske politike prema Palestincima. Zbog tih razlika nije sigurno da bi obje arapske stranke pristale na iste uvjete suradnje, niti da bi sve oporbene stranke mogle prihvatiti njihove zahtjeve. Jabareen je nakon izbora poručio da političari koji žele ponuditi stvarnu alternativu Netanyahuu moraju razgovarati s arapskim predstavnicima.
Netanyahuov odgovor nije bio povlačenje. Naprotiv, njegovi saveznici počeli su iznositi optužbe o navodnim nepravilnostima tijekom izbora, posebno u vezi s arapskim biračima. Pojavile su se i tvrdnje o mogućem stranom upletanju, uključujući Katar. Izraelsko izborno povjerenstvo upozorilo je da tvrdnje o sustavnim nepravilnostima nisu utemeljene, a sigurnosna služba Shin Bet naglasila je da istraga ne smije biti iskorištena za dovođenje u pitanje zakonitog sudjelovanja čitave skupine stanovništva na izborima. Netanyahu je istodobno nastavio tvrditi da suradnja s arapskim strankama ne bi bila prihvatljiva. Takva politička strategija dodatno otežava položaj oporbe, jer svaki pokušaj koalicije s arapskim zastupnicima otvara prostor za napade desnice.
U političkom smislu Netanyahu još uvijek ima važnu prednost. Dok se ne sastavi nova vlada, ostaje premijer. Ako njegovim protivnicima ne uspije postići sporazum, Izrael bi mogao završiti pred novim izborima. Druga mogućnost jest vlada nacionalnog jedinstva u koju bi ušli neki od njegovih sadašnjih protivnika, čime bi Netanyahu zadržao važnu ulogu u vlasti unatoč gubitku parlamentarne većine. Takav scenarij ne bi bio bez presedana. Netanyahu je tijekom dugogodišnje karijere više puta uspijevao pridobiti političke suparnike i izgraditi koalicije koje su se u početku činile teško zamislivima. Njegov politički opstanak nije se temeljio samo na izbornoj popularnosti, nego i na sposobnosti pregovaranja, iskorištavanja podjela među protivnicima i održavanja savezništava s vjerskim i nacionalističkim strankama.
Izrael već ima iskustvo s vladom koja je srušila Netanyahua uz potporu arapske stranke. U lipnju 2021. Naftali Bennett i Yair Lapid uspjeli su okupiti neobičnu koaliciju koja je povezivala desnicu, centar, ljevicu i Ra'am Mansoura Abbasa. Bio je to povijesni iskorak: arapska stranka prvi je put postala punopravna članica izraelske vladajuće koalicije. Ta je vlada pokazala da je suradnja moguća, ali i koliko je politički krhka. Ideološke razlike među partnerima bile su goleme, a neslaganja oko izraelsko-palestinskog sukoba i drugih pitanja postupno su nagrizala stabilnost koalicije. Vlada se raspala 2022. godine, nakon čega se Netanyahu vratio na vlast.
Današnja situacija u nekim je elementima slična, ali je politički kontekst znatno teži. Izrael je prošao kroz Hamasov napad 7. listopada 2023., rat u Gazi i niz velikih sigurnosnih i političkih kriza. Povjerenje između židovskog i arapskog stanovništva dodatno je narušeno, a pitanja nacionalne sigurnosti i odnosa prema Palestincima zauzimaju središnje mjesto u političkim raspravama. Zato bi stvaranje koalicije koja uključuje arapske predstavnike predstavljalo mnogo više od običnog parlamentarnog dogovora. Bila bi to i odluka o tome mogu li arapski građani Izraela sudjelovati u izvršnoj vlasti ravnopravno s drugim političkim skupinama, čak i kada se s njima postoje duboka neslaganja oko ključnih nacionalnih pitanja.
U sljedećim danima počet će formalna procedura sastavljanja nove vlade. Izborni rezultati trebali bi biti službeno predstavljeni predsjedniku Isaacu Herzogu 4. studenoga. Nakon konzultacija s predstavnicima stranaka predsjednik će odlučiti kome povjeriti mandat za sastavljanje vlade. Pritom ne mora nužno izabrati čelnika najveće pojedinačne stranke, nego političara za kojega procijeni da ima izgleda okupiti parlamentarnu većinu. Novi Knesset trebao bi se konstituirati 10. studenoga. Već tada mogla bi se dogoditi prva važna provjera odnosa snaga. Ako Eisenkotov blok i arapske stranke postignu dogovor, mogli bi zajednički izabrati predsjednika parlamenta i tako utjecati na dnevni red Knesseta čak i prije formiranja nove vlade.
*Uz pomoć AI
