Na naslovnici novog broja britanskog tjednika The Economist nalazi se čovjek koji godinama nije imao razloga javno dovoditi u pitanje sustav Vladimira Putina. Andrej Melničenko, jedan od najbogatijih ruskih industrijalaca i globalni magnat u proizvodnji gnojiva, živio je prema nepisanom pravilu koje je Kremlj nametnuo oligarsima: zarađujte koliko želite, ali se ne miješajte u politiku.Sada je odlučio progovoriti.
U gotovo 60 sati razgovora s novinarima Economista, Melničenko je iznio sumornu prognozu budućnosti Rusije. Njegovo upozorenje ne dolazi iz redova proturatne oporbe, liberalnih emigranata ili disidenata koje je režim protjerao iz zemlje. Dolazi iz samog poslovnog vrha sustava čije su tvornice pomagale održavati rusko ratno gospodarstvo. Upravo zato njegov istup ima posebnu težinu.
Melničenko ne osuđuje izravno invaziju na Ukrajinu, ne poziva na rušenje Putina niti se predstavlja kao borac za demokraciju i ljudska prava. On je prije svega pragmatični industrijalac koji želi da njegove kompanije posluju, da Rusija ostane stabilna i da se ponovno poveže sa svjetskim gospodarstvom. No njegov zaključak svejedno je dramatičan: nastavi li sadašnjim putem, Rusija bi mogla završiti u anarhiji, postati kineski privjesak, pretvoriti se u osiromašenu europsku periferiju ili se zatvoriti poput golema, nuklearno naoružanog sjevernokorejskog režima.
Rat se vratio kući
Melničenkov istup dolazi u trenutku kada posljedice rata sve snažnije osjećaju i sami Rusi. Rat koji je Kremlj godinama predstavljao kao udaljenu "specijalnu vojnu operaciju" sve se vidljivije vraća u ruske gradove, gospodarstvo i svakodnevni život. Ukrajinski napadi na rusku energetsku infrastrukturu izazvali su nestašice i redove za gorivo. Krim, čijom je aneksijom Putin 2014. godine snažno podignuo vlastitu popularnost, sve je izoliraniji zbog napada na prometne i vojne ciljeve.
Istodobno, prisilno novačenje i strah od nove, veće mobilizacije samo šire nezadovoljstvo. Snimke i objave influencera koji se žale na rat, nestašice i postupke vlasti šire se društvenim mrežama, unatoč represiji i strogoj kontroli javnog prostora. Ta slika sve se teže može pomiriti s Putinovim tvrdnjama da rat teče prema planu i da je odlučujući proboj stalno nadohvat ruke. Rusko gospodarstvo vjerojatno se neće preko noći urušiti, niti postoje jasni znakovi masovne pobune, ali sve više ljudi počinje osjećati da je zemlja stigla u slijepu ulicu.
Upravo u tom osjećaju uzaludnosti The Economist vidi potencijalno opasan trenutak. Kada dovoljno velik broj Rusa zaključi da beskrajne borbe ne donose pobjedu, ali im odnose sigurnost, novac i članove obitelji, Putin bi mogao posegnuti za dramatičnom eskalacijom kako bi ponovno uspostavio autoritet.
Strah od još opasnije eskalacije
Jedan od mogućih odgovora Kremlja bio bi dodatno širenje rata i pojačavanje represije u zemlji. Pojedine zapadne obavještajne službe već upozoravaju da bi Rusija mogla intenzivirati sukob s NATO-om, testirajući granice zapadnog strpljenja i jedinstva.
Melničenko u svojem najmračnijem scenariju spominje čak i mogućnost uporabe taktičkog nuklearnog oružja, kojim bi Moskva pokušala zastrašiti europske države koje podupiru Ukrajinu. Zapadni analitičari takav potez i dalje smatraju malo vjerojatnim, ali sama činjenica da jedan od vodećih ruskih industrijalaca otvoreno razmatra takvu mogućnost govori koliko je situacija postala opasna.
Prema njegovu tumačenju, eskalacija ne bi donijela trajan mir između Rusije, Ukrajine i Europe. Naprotiv, svaki novi krug mobilizacije, represije i gospodarskog pritiska samo bi dodatno povećao nezadovoljstvo običnih Rusa. Putin bi tada bio prisiljen na još snažniji odgovor, čime bi nastao začarani krug unutarnje krize i vanjske agresije.
Melničenko zato ne govori samo o završetku rata. Njega više zabrinjava ono što bi nakon rata moglo ostati od Rusije.
Četiri mračna scenarija
Najopasniji ishod bio bi raspad državne vlasti. U takvom scenariju Rusija bi mogla skliznuti u anarhiju, a regionalni moćnici, vojni zapovjednici i sigurnosne strukture počeli bi se boriti za teritorij, prirodna bogatstva i kontrolu nad golemim nuklearnim arsenalom.
Strah od kaotičnog raspada Rusije nije nov. Upravo je mogućnost da nuklearna sila izgubi središnju kontrolu bila jedan od razloga zbog kojih je administracija američkog predsjednika Joea Bidena nastojala izbjeći potpuno poniženje Moskve na ukrajinskom bojištu.
Drugi scenarij predviđa postupno pretvaranje Rusije u državu pod snažnom kineskom dominacijom. Peking bi je mogao promatrati prije svega kao izvor energije, sirovina i stratešku tampon-zonu u suparništvu sa Sjedinjenim Državama. Rusija bi formalno ostala suverena, ali bi njezina gospodarska i politička ovisnost o Kini postala gotovo potpuna.
Treća mogućnost jest da nakon dugotrajnog rata iscrpljivanja Rusija završi na rubu Europe kao osiromašena, tehnološki zaostala i izolirana država. Takav bi položaj, smatra Melničenko, stvarao duboko poniženje i ogorčenost, iz kojih bi se mogao razviti novi, još agresivniji nacionalizam.
Posljednji scenarij nalikuje Sjevernoj Koreji: zatvorena tvrđava pod stalnom opsadom, bez stranog kapitala, tehnološkog razvoja i ozbiljnoga gospodarskog rasta. Rusija bi u tom slučaju živjela u trajnom sukobu sa svijetom, održavajući vlast mobilizacijom stanovništva protiv stvarnih i izmišljenih vanjskih neprijatelja.
Prema Economistu, o takvoj se autarkičnoj budućnosti već ozbiljno raspravlja unutar Kremlja.
Promjena bez demokracije
Melničenko je znatno manje određen kada treba objasniti kako izbjeći te scenarije.
Od zapadnih zemalja traži da se odupru iskušenju potpunog slamanja i izoliranja Rusije te da pronađu način za dugoročan suživot s Moskvom. Poziva ih da Rusiji priznaju široko shvaćen "suverenitet", pod kojim podrazumijeva pravo na nemiješanje u njezine unutarnje poslove. Takav zahtjev snažno podsjeća na kinesko inzistiranje da međunarodna zajednica ne propituje unutarnji politički poredak velikih sila.
Kada je riječ o reformama unutar Rusije, njegove su poruke opreznije i nejasnije. Smatra da bi zemlja morala postati predvidljivija prema vanjskom svijetu te ponovno pridobiti vlastito stanovništvo bez stalne prisile i straha.
Iz njegovih riječi proizlazi da bi Putin morao ublažiti osobnu vlast, decentralizirati odlučivanje i dio utjecaja vratiti tehnokratima i gospodarstvenicima. Međutim, Melničenko ne govori o slobodnim izborima, neovisnim institucijama ili punoj demokraciji.
Čak bi se i takva ograničena promjena suočila s otporom sigurnosnog aparata. Ljudi iz vojske, obavještajnih službi i policijskih struktura postali su najvažniji politički igrači nakon što je Putin prije više od dva desetljeća uklonio prve postsovjetske oligarhe iz politike.
Normalizacija Rusije za njih bi značila gubitak moći, novca i privilegija. S druge strane, tehnokrati i industrijalci koji strahuju od potpunog propadanja zemlje mogli bi zaključiti da im je Melničenkova vizija prihvatljivija od nastavka beskrajnog rata.
Putin se tako nalazi u sve neugodnijem položaju. Nastavak rata ima visoku cijenu, eskalacija nosi goleme rizike, a stvarne reforme ugrozile bi sustav osobne vlasti koji je gradio desetljećima.
Pouka iz 1905. godine
The Economist Melničenkov istup uspoređuje s događajima nakon rusko-japanskog rata početkom 20. stoljeća. Rusija je 1905. godine poražena nakon 19 mjeseci borbi, a industrijalci i tehnokrati za vojni i gospodarski neuspjeh okrivili su cara Nikolaja II. Tvrdili su da je autokratska vlast osudila zemlju na tehnološko i političko zaostajanje za ostatkom Europe.
Nakon ustanka car je bio prisiljen prihvatiti Oktobarski manifest, kojim su najavljene građanske slobode i osnivanje zakonodavne skupštine. Međutim, do sredine 1907. godine Nikolaj II. postupno je ugušio reformski proces i ponovno učvrstio osobnu vlast. Deset godina poslije svrgnut je u revoluciji.
Upravo je to povijesna pouka koju Melničenkov istup neizravno šalje današnjem Kremlju. Površne promjene možda mogu privremeno smiriti nezadovoljstvo, ali ne mogu trajno riješiti probleme sustava u kojem odluke ovise o jednom čovjeku.
Melničenko nije postao demokrat, disident ni protivnik režima. Njegov istup proizlazi iz straha da bi sustav od kojeg je desetljećima imao koristi mogao uništiti i sebe i zemlju.
No upravo zato njegove riječi mogu biti važnije od kritika Putinovih otvorenih protivnika. Kada i najpovlašteniji ljudi unutar sustava počnu javno upozoravati da Rusiju čeka katastrofa, to više nije samo znak nezadovoljstva.
Od mjenjačnice do industrijskog carstva
Put Andreja Igoreviča Meljničenka do statusa jednog od najbogatijih ljudi na svijetu nije bio tipičan put ruskog oligarha stvorenog u kaotičnoj privatizaciji devedesetih. Rođen 1972. u Gomelu, u tadašnjoj Bjeloruskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, kao sin oca Bjelorusa i majke Ukrajinke, oboje prosvjetnih radnika, Meljničenko je pokazivao izniman talent za prirodne znanosti. Upisao je prestižni Fakultet fizike na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov, no raspad Sovjetskog Saveza preusmjerio je njegovu karijeru. Dok je još bio student, s dvojicom prijatelja iskoristio je priliku i otvorio mjenjačnicu u kampusu. Bio je to početak poslovnog uspona. Uskoro su od prve zarade od 50.000 dolara dobili bankarsku licencu i 1993. godine, kada je Meljničenko imao samo 21 godinu, osnovali MDM Banku.
Za razliku od mnogih konkurenata, MDM Banka nije sudjelovala u kontroverznim programima privatizacije niti aukcijama "zajmova za dionice" kojima je država dijelila svoje najvrjednije resurse. Meljničenko je vodio konzervativnu kreditnu politiku, izbjegavajući nelikvidnu imovinu i državne obveznice. Ta se strategija pokazala ključnom tijekom ruske financijske krize 1998. godine, koju je MDM Banka preživjela gotovo netaknuta, dok su se veći rivali urušavali. Banka je tada privukla neke od najvećih ruskih kompanija kao klijente i postala jedna od najvećih privatnih banaka u zemlji, a časopis The Banker proglasio ju je bankom godine 2002. i 2003.
Početkom 2000-ih, Meljničenko je s partnerom Sergejem Popovom osnovao MDM Grupu za industrijska ulaganja, prepoznavši potencijal u sektorima koje su drugi smatrali zapuštenima i rizičnima. Umjesto nafte i plina, koji su bili pod snažnim političkim utjecajem, okrenuo se rudarstvu i kemijskoj industriji. Kroz akvizicije više od 50 neovisnih i često posrnulih tvrtki, rudnika i postrojenja, stvorio je temelje za dva industrijska diva: SUEK (Sibirska energetska kompanija za ugljen) i EuroChem, proizvođača gnojiva. Do 2007. godine prodao je svoj udio u MDM Banci partneru kako bi se u potpunosti posvetio razvoju industrijskih postrojenja, ulažući milijarde u njihovu modernizaciju. Transformirao je oronula postrojenja sa zastarjelom sovjetskom opremom u visokoefikasne, tehnološki napredne kompanije. Forbes i drugi analitičari ističu kako Meljničenko ne pripada klasičnom profilu oligarha čije se bogatstvo veže uz političke veze u vrijeme Jeljcina ili Putina, već ga smatraju poduzetnikom koji je svoje carstvo izgradio na tržišnim principima.
Paralelno s izgradnjom poslovnog carstva, Andrej Meljničenko gradio je i reputaciju čovjeka s istančanim ukusom za luksuz. Njegovo je ime dobro poznato i u Hrvatskoj. Meljničenko je sa suprugom Sandrom godinama dolazio na Makarsku rivijeru, a njegova luksuzna jahta često je bila usidrena u blizini Baške Vode i Brela. Njihova povezanost s tim krajem nije slučajna: Sandrina majka Vanja Nikolić rođena je u Baškoj Vodi, pa su Sandru lokalno svojatali i Baškovođani i Breljani. Zbog toga su dolasci jednog od najbogatijih Rusa na taj dio Jadrana redovito privlačili veliku pozornost.
Sandra Meljničenko, rođena Nikolić, prije udaje za ruskog milijardera bila je poznata kao srpska manekenka i pjevačica. Devedesetih je nastupala u grupi Models, sastavljenoj od tada popularnih manekenki, koja se proslavila pjesmom "Pare, pare, pare". Nakon udaje uglavnom se povukla iz javnosti, iako se povremeno pojavljivala u društvu poznatih osoba iz regije. Među njezinim dugogodišnjim prijateljicama je i Nina Badrić, koja je u više navrata govorila o njihovu poznanstvu i druženjima.
Ruskog milijardera upoznala je 2003. godine na jugu Francuske. Dvije godine kasnije, par se vjenčao na Azurnoj obali na ceremoniji koja je postala legendarna po svojoj raskoši. Za zabavu gostiju bile su angažirane svjetske glazbene zvijezde poput Whitney Houston, Christine Aguilere i Julia Iglesiasa.
Najupadljiviji simboli njihova golemog bogatstva ipak su dvije superjahte, obje djelo slavnog francuskog dizajnera Philippea Starcka, koje su pomaknule granice luksuzne nautike. Prva je izgrađena 119 metara duga Motor Yacht A, čiji su avangardni izgled, obrnuti pramac i stroge minimalističke linije učinili plovilo gotovo nemogućim za zamijeniti s bilo kojim drugim.
No čak je i nju zasjenila još spektakularnija Sailing Yacht A, porinuta 2017. godine. Duga 143 metra, s osam paluba i trima golemim jarbolima od karbonskih vlakana, višima od Big Bena, slovi za najveću privatnu jedrilicu na svijetu. Opremljena je helidromom, podvodnom promatračnicom i hibridnim pogonom, a njezina futuristička silueta godinama je privlačila poglede gdje god bi se pojavila.
Idilični život i bezbrižna krstarenja Jadranom naglo su prekinuti u veljači 2022. godine. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Andrej Meljničenko našao se na udaru zapadnih sankcija. Europska unija ga je 9. ožujka 2022. stavila na popis sankcioniranih osoba kao "jednog od vodećih poslovnih ljudi uključenih u ekonomske sektore koji osiguravaju značajan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije". Slične mjere uvele su i Velika Britanija, Švicarska i druge zemlje. Meljničenko je sankcije nazvao "neosnovanim i neopravdanim", tvrdeći da nema nikakve političke afilijacije niti veze s ratom.
- Povezivati prisustvovanje sastanku poslovnog vijeća, kao što su to činile deseci poslovnih ljudi iz Rusije i Europe, s podrivanjem ili prijetnjom nekoj zemlji je apsurdno i besmisleno - poručio je tada.
Neposredno prije uvođenja sankcija, Meljničenko je povukao ključne poteze. Odstupio je sa svih upravljačkih pozicija u EuroChemu i SUEK-u te se odrekao statusa korisnika, prenoseći vlasništvo nad svojim udjelima na suprugu Aleksandru, koja je kasnije također sankcionirana. Talijanske vlasti su u ožujku 2022. blokirale jahtu Sailing Yacht A u tršćanskoj luci, gdje se nalazila na redovnom održavanju. Ondje se nalazi i danas. Troškovi održavanja goleme jahte predstavljaju značajan teret za talijanske vlasti, a lokalni dužnosnici su se javno žalili na probleme koje im stvara impozantno plovilo zarobljeno u njihovoj luci. Meljničenko je u međuvremenu pokrenuo niz pravnih bitaka osporavajući sankcije pred europskim sudovima, no za sada bez uspjeha.
