Hrvatski tajkun ima klišeiziran životni put. Na točki A stoji skromna potleušica i "bosonogo djetinjstvo", na točki B je rezidencija koja gradu i svijetu treba pokazati milijunaševu veličinu, a između tih dviju točaka nalaze se povremeni ili stalni, ali u pravilu nezaobilazni, sukobi sa zakonom. Naš je tajkun, naime, često kontroverzni poduzetnik kojega nije pametno pitati za prvi milijun, pisali su svojedobno Boris Rašeta i Franjo Lepan za Express.
Tomislav Horvatinčić već je dulje vrijeme, iz različitih razloga, najpoznatiji hrvatski tajkun. Godinama ne silazi s naslovnih stranica. Svi su njegovi pothvati prolazili teške porođajne muke, mobilizirali vojsku osporavatelja na putu do uspjeha. Zgrada T-Coma, Hoto naselje u Samoboru i Hoto projekt u Varšavskoj nailazili su na žestoka osporavanja. Radeći vječno velike, pompozne, spektakularne poslove (a takav je bio i restoran Babylon, otvoren još u vrijeme socijalizma) Horvatinčić se bogatio, potiskujući u drugi plan više nego skromno podrijetlo.
Prošle je godine prodao svoje samoborsko imanje koje bi mirne duše moglo poslužiti kao državnička rezidencija. Imanje su čuvali uniformirani stražari, glavna zgrada ima više od 500 četvornih metara površine, na imanju su dva bazena (vanjski i unutarnji, grijani) te poseban objekt za čuvara. Tu su bile i zastave s obiteljskim grbom, obiteljsko skijalište...
Horvatinčić je krenuo u život iz više nego skromnih uvjeta. Rođen je 1948. u Rakovom Potoku kod Samobora. U vrlo kratkom vremenu ostao je bez troje braće i sestara. Njegova sestra i jedan brat preminuli su od posljedica bolesti, što u to vrijeme oskudne medicinske skrbi u manjim sredinama nije bila rijetkost. Drugi brat udario je glavom u kamen i preminuo od zadobivenih ozljeda. Obitelj se potom seli u Gradac kod Pleternice. Kupili su kuću na imanju Jakobovića uz cestu Pleternica-Kutjevo.
- Bila je to neobična kuća ukopana u zemlju. U prizemlju je bila staja i bunar u njoj, a dugim drvenim stepenicama izlazilo se gore gdje su bile drvom obložene dvije manje prostorije - kaže nam bivša susjeda Horvatinčićevih, čitateljica 24sata koja je u Gradecu pohađala istu osnovnu školu kao i Horvatinčić.
Pokazala nam je plac na kojemu je prije stajala njihova kuća, usporediva s potleušicom Horvatinčićevih koja je, zbog specifične ukopanosti u zemlju, nalikovala na zemunicu...
- To je sve što su imali Horvatinčići. Otac mu je radio u ljevaonici u Požegi, a majka je bila domaćica. Sjećam se Tome kao izrazito mršavog dječaka, čak neuglednog. Išli smo u istu osnovnu školu i koliko znam, nije ju završio. Radio je kojekakve ludorije, bavio se svim i svačim, školu nije volio. Otac mu je kupio harmoniku pa je svirao u raznim prigodama. Nije to bila neka glazba, više zafrkancija kojoj su se svi smijali. Počeo je preprodavati voće i povrće pa su nekako skupili novac i kupili manju kuću na ulasku u Požegu kod groblja Sv. Ilije. Viđala sam ga u Požegi, znam da je prao autobuse u APP-u, u kojemu se poslije zaposlio kao kondukter. Nakon toga se izgubio i sve do njegova ulaska u svijet građevinarstva, što me zapanjilo, za njega nisam ni čula - ispričala je čitateljica.
Horvatinčić dolazi u Zagreb 1963. kao 15-godišnjak. Glavni grad nudio je mogućnosti koje provincija nije mogla pružiti. Radio je razne, često teške i slabo plaćene poslove. Sam je u nekoliko navrata priznao kako se u mladosti bavio svime i svačime ne bi li zaradio za život. Potkraj 1970., dobio je posao u državnoj službi. Započeo je raditi kao referent u tadašnjem MUP-u u Požegi. Karijera u MUP-u nije dugo trajala. Prema službenoj verziji događaja, radni odnos prekinut je sporazumno, no pričalo se da je dilao vozačke dozvole. U strahu od zatvorske kazne Horvatinčić je navodno pobjegao. S prvom suprugom Vesnom otišao je u Njemačku 1972. godine. Tvrdio je da je to učinio iz političkih razloga.
- Osjećao sam se nesigurnim u Hrvatskoj nakon sloma Hrvatskog proljeća - objašnjavao je kasnije. Dodao je kako je, iako apolitičan, bio angažiran kao član Matice hrvatske, zbog čega je navodno bio pod stalnom prismotrom Udbe. No, nikada nisu predočeni konkretni dokazi o njegovom značajnijem političkom djelovanju u tom osjetljivom povijesnom razdoblju.
U Njemačkoj se smjestio u gradu Karlsruheu. Radio je kao konobar po restoranima i vozio taksi. Nakon nekoliko godina vraća se u Zagreb. Kasnije je tvrdio kako se vratio s 280.000 maraka ušteđevine, iako su poznanici iz tog vremena pričali da se vratio bez prebijene pare u starom Mercedesu kojeg je uspio uvesti iz Njemačke. Po povratku u Zagreb, žarko je želio postati dio tadašnje društvene elite. Često je stajao ispred elitnih klubova poput poznatog kluba Scotch u Dalmatinskoj ulici. Budući da nije imao ni novca ni statusa, navodno ga nisu puštali unutra. Počeo je taksirati. Svojim starim Mercedesom prevozio je goste kluba, polako uspostavljajući kontakte koji će mu kasnije promijeniti život. U tom se periodu sprijateljio s poznatim pjevačem Krunoslavom Slabincem, što će se pokazati ključnim za njegove prve poduzetničke korake.
Uz financijsku pomoć poznatog pjevača i prodajom automobila, Horvatinčić uspijeva prikupiti sredstva za svoj prvi veliki poslovni pothvat. Kupili su zapušteni, derutni kafić "Kod tete Marije" u Svetoj Nedelji kraj Samobora. Bila je to obična lokalna birtija, ali Horvatinčić je u njoj vidio ogroman potencijal. Birtija je ubrzo transformirana u kultni restoran Babylon. Ovaj ugostiteljski objekt postao je nezaobilazno mjesto za zagrebačku društvenu kremu. Političari, estradne zvijezde, sportaši i ljudi iz poslovnog podzemlja redovito su se okupljali u restoranu koji je nudio diskreciju i luksuz. Dnevni promet u to vrijeme znao je dosezati nevjerojatnih 15 tisuća maraka. Upućeni su tvrdili da je Horvatinčić u restoranu dao ugraditi skrivene kamere. Navodno su te kamere bilježile susrete uglednih gostiju s ljubavnicama i poslovnim partnerima, što mu je navodno omogućilo stvaranje moćne mreže utjecaja kroz posjedovanje kompromitirajućih informacija. Kada ga je policija kasnije ispitivala o tome, branio se tvrdeći da je kamere postavio isključivo kako bi nadzirao rad svojih konobara. Paralelno s time, širile su se glasine da je dodatni kapital stekao zamjenom dinara u marke na crnom tržištu tijekom raspada Jugoslavije.
Kada su došle divlje devedesete s akumuliranim kapitalom i golemom mrežom poznanstava, Horvatinčić je ugostiteljstvo polako ostavio iza sebe. Dobivši prvi veliki kredit, prebacio se u poslove s građevinom. I sve ostalo je povijest...
