Hrvatska doista nema osobite sreće sa svojim “strateškim vojnim partnerima”. Francuska joj je prodala Rafale, Izrael protuoklopne rakete i sustave zaštite za Leoparde 2A8, Turska Bayraktare, Amerika HIMARS, a Njemačka će joj prodati Leoparde. Gledajući političku retoriku Zagreba, čovjek bi mogao zaključiti da će se ti veliki poslovi prije ili poslije pretvoriti u domaću proizvodnju i uključivanje hrvatske industrije u velike europske i izraelske vojnoindustrijske lance. No stvarnost je ponešto drukčija: isti ti veliki proizvođači uredno posluju i sa Srbijom, ali ondje pokušavaju dio tehnologije, proizvodnje i razvoja vezati za domaću industriju.
A onda se pojavljuje još jedan, možda i najzanimljiviji paradoks. Izgleda da je Ukrajini na Balkanu Srbija postala važnija od Hrvatske. Dok Zagreb Kijev podupire politički i vojno, Beograd mu preko europskih posrednika isporučuje goleme količine streljiva, a sad se otvara i mogućnost dublje industrijske suradnje u proizvodnji dronova. Srbija pritom formalno nije uvela sankcije Rusiji, ali se njezina vojna industrija sve više veže za zemlje koje naoružavaju Ukrajinu. Ako se tome dodaju francuski Rafalei i suradnja s izraelskim Elbitom, postaje jasno da se Beograd polako premješta iz ruskog političkoga gravitacijskog polja prema europskom i zapadnom vojnoindustrijskom sustavu.
U tome i jest razlika koju bi hrvatska obrambena politika morala početi ozbiljno analizirati. Hrvatska uglavnom kupuje gotove proizvode, a Srbija velike nabave pokušava pretvoriti u pregovarački kapital kojim će dobiti tehnologiju, proizvodno znanje, razvojne poslove, domaće dobavljačke lance i mogućnost da dio dobivenog znanja poslije pretvori u vlastiti proizvod.
Rat u Ukrajini pokazao je zašto je to važno. Vojna snaga nije samo pitanje broja tenkova, aviona i projektila koje neka država ima na početku sukoba nego i sposobnosti da ih tijekom rata proizvodi, popravlja, modificira i nadomješta. Država koja ima deset sofisticiranih sustava može izgledati impresivno na paradi, ali država koja može proizvesti još stotinu ima nešto što se ne može kupiti jednom narudžbenicom.
Lukavi balkanski Janus Aleksandar Vučić očito je to razumio. Kad Srbija kupuje Rafale, Hermes 900 ili PULS, pitanje za Beograd nije samo koliko će sustav koštati i kad će biti isporučen nego što će nakon toga ostati u Srbiji, koje će domaće tvrtke biti uključene, što će raditi Vojnotehnički institut i Utva te može li se dio proizvodnje ili razvoja dugoročno preseliti u srpski industrijski sustav.
Upravo zato projekt koji Elbit Systems razvija sa srpskim državnim Yugoimport-SDPR-om ima mnogo veće značenje od proizvodnje bespilotnih letjelica. Tvornica u Šimanovcima trebala bi početi raditi tijekom rujna, a prema objavljenim podacima, Elbit drži 51 posto a Yugoimport-SDPR 49 posto.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE OVDJE
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
mi šaljemo lovu Ukrajini koja onda našim novcima kupuje oružje i tehniku proizvedenu u Srbiji, tako da mi zapravo dajemo novac, financijsku pomoć zapravo Srbiji