''Prostorije su na sve učinile najljepši utisak'', pisalo je 1913. godine u dnevnim novinama koje su dio rubrike vijesti posvetile i susretu arhitekta Rudolfa Lubinskog i tadašnjeg gradonačelnika, arhitekta po struci, Janka Holjca.
Krajem rujna te godine svoja vrata Zagrebu, ali i cijelo zemlji, otvorila je reprezentativna zgrada Kraljevske sveučilišne knjižnice, današnja zgrada Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu. Iznimno je to djelo, a kako će stručnjaci reći i jedno od najboljih ostvarenja kasne secesije u hrvatskoj i srednjoeuropskoj arhitekturi uopće. Bio je to projekt tada mladog arhitekta koji je monumentalno zdanje u to vrijeme morao branio i od nekih kritika.
''Iztiče, kako neki prigovaraju, da je zgrada luksurizna, no primjerima dokazuje, da ovakove zgrade moraju biti takove, kao što je zagrebačka sveučilišna knjižnica, jer takove su i sve slične zgrade u drugim većim gradovima. Konačno ističe da ovakove gradnje moraju biti reprezentanti umjetnosti, obrta i opće kulture naroda, a poimence mu je iztaknuti, da je gradnjom ove zgrade predvidjena i mogućnost održavanja kakvog znanstvenog kongresa, za koji se inače u Zagrebu ne bi našla prikladna zgrada'', rekao je te 1913. godine Lubinski.
''Sigurno su od svog nastanka knjižnice bile i dragocjene, čuvane zbirke. One su značile bogatstvo, čak socijalni simbol vlasnika. Nekad se nagomilano znanje moralo zatvarati i skrivati od znatiželjnog oka, pa su bile nedostupne. Razvijao se tako strah i respekt od tih mjesta'', piše dr. Sonja Jurković u tekstu Biblioteka kao učionica iz časopisa Arhitektura, iz 1996. godine.
Bogatstvo, ljepotu i monumentalnost možete primijetiti u prostorijama današnjeg Hrvatskog državnog arhiva. Prilikom našeg razgledavanja u najimpresivnijoj prostoriji Velikoj čitaonici, bilo je nekoliko posjetitelja. Većinom će oni koji u potragu za znanjem stignu do zgrade sa četiri sove koje nas prate sa ukrasnih stupova na središnjoj polukupoli, istraživati svoje porijeklo i svoje pretke, kažu nam.
To će u tišini činiti i ispod jednog od dva prekrasna lustera koji dominiraju prostorijom, od kojih svaki ima 10.544 rukom brušena kristalna stakalca i teži 970 kilograma. Izgrađeni su prema nacrtima arhitekta Lubinskog, visine 760 cm, a promjera 320 cm.
U zgradi Hrvatskog državnog arhiva, koja se proteže na 10.000 metara kvadratnih, čuva se, obrađuje i daje na korištenje pisana baština nastala radom tijela državne uprave, prosvjetnih, kulturnih, zdravstvenih i vojnih ustanova te istaknutih pojedinaca, obitelji i organizacija iz hrvatskog kulturnog kruga.
Sve do 17. stoljeća u Hrvatskoj pa tako i u cijeloj Europi, arhivsko gradivo čuvalo se po crkvama i samostanima gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke. Državni arhiv utemeljen je 1643. godine kada je Ivan Zakmardi dao izgraditi posebnu Škrinju privilegija, u kojoj bi se pohranjivali spisi, državne povlastice, te temeljne isprave hrvatske države.
Škrinja je imala zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar. Tim su se redom ključevi stavljali u bravu i tek se tada mogla otvoriti. Škrinja povlastica na kojoj se na prednjoj strani nalaze hrvatski i slavonski grb sačuvana je do danas i nalazi se u državnom arhivu. Škrinja je imala samo simbolično značenje, jer u nju se mogao smjestiti tek neznatan dio isprava.
"Budući da se našoj volji svidjelo na brdu Griču sagraditi slobodan grad i tamo sazvati građane te dio kraljevstva utvrditi i učvrstiti radi sigurnosti granice i drugih koristi... ovom ispravom dajemo na znanje, kako sadašnjima, tako i potomcima, da smo proveli u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na prije spomenutom brdu bude slobodan grad, da se građani slobodno naseljavaju i da imaju, drže i postojano čuvaju zemlje i posjede, uvjete i slobode koje smo doznačili i potpisali...".
Dio je to iz povijesti našeg grada Zagreba opisanog u povelji izdanoj 1242. godine kojom je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović Gradec proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Zlatna bula, jedan je od niza dokumenata koji svjedoče o povijesti i koji se brižno čuvaju u prostorima impresivne knjižnice, jedine javno znanstvene knjižnice koja ima dvojnu nacionalnu i sveučilišnu funkciju.
''U proljeće 1564. prodao je knez Andrija Bathory svoju polovicu susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva štajerskom magnatu Franji Tahyju. Novi suvlasnik vlastelinstva Franjo Tahy ušao je vrlo bučno u Susjedgrad. Hennynghovci su protiv Tahyjeve kupovine polovine susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva poduzeli najprije različite pravne mjere pred zagrebačkim kaptolom protiv same kupoprodaje, a kada je ta prodaja već bila realizirana, počeli su na svim stranama tražiti zaštitu. Tako su npr. u dva navrata podigli tužbe pred banom'', piše Josip Adamček u tekstu Prilozi povijesti Seljačke bune 1573. godine.
Najdeblja knjiga koja se čuva u arhivu je debljine 33 centimetra a zapis je stečajna parnica koja je vođena protiv, kako će ga nazvati Boris Suljagić, arhivist specijalist, u video prezentaciji objavljenoj na web stranicama Arhiva, nestašnog primjerka bečke zlatne mladeži, baruna Josipa Ignaca Hildebranda von Prandau iz druge polovice 18. stoljeća.
''Knjiga je to koja se odnosi na stečajnu parnicu koja je vođena protiv njega. Htjeli su ga odvesti ravno u stečaj jer je bio toliko dužan i dugove nagomilao tijekom svoje burne mladosti, a ova knjiga je parnica Sudbenog stola'', objašnjava.
Zgrada, pravokutnik dužine 80 i širine 50 metara građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi postigla otpornost na vatru.
''Središnji čitaonički prostor 'bazilikalno' je uzdignut čim je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnim svjetlom. Pokriven je kupolom koju koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu , simbol Atene/Minerve, koja pak simbolizira mudrost i koja je središnji lik ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice'', naglašava Dragan Damjanović.
Na glavnom pročelju, kako piše Damjanović u Arhitektonskom atlasu Zagreba, postavljeni su reljefi sa alegorijskim kompozicijama koji upućuju na četiri fakulteta koji su početkom 20. stoljeća postojali na zagrebačkom sveučilištu: teologiju, filozofiju, pravo i medicinu.
Unutrašnjost i njezini glavni prostori, stubište ulazni prostor, velika i profesorska čitaonica bogato su sačuvani, i većim dijelom restaurirani, pa nam tako i danas omogućavaju da hodamo tim starim vremenima. U Arhivu se tako nalazi preko 28.000 dužnih metara gradiva nastalog od 10. stoljeća do danas. Knjižnica koja sadrži više od 160.000 svezaka je među najvrjednijim specijalnim knjižnicama u Hrvatskoj, a njezina vrata otvorena su svim posjetiteljima.
Poput ploče koja se nalazi na ulazu u knjižnicu i koja pokazuje kako je gradnja knjižnice započela 1911. godine za vrijeme banovanja Nikole pl. Tomašića a završena 1913. godine za banovanja baruna Ivan Škrlec Lomnički, i slika ravnatelja koji su se izmijenili u 106 godina dugoj povijesti ove zgrade, svaki dio ove zgrade, njezine dvorane, čitaonice i hodnici pričaju priče o povijesti jednog naroda i jedne zemlje. S mišlju kako je povijest učiteljica života.
