Crvena katedrala: Remek djelo komunista čeka obnovu

Kockice. Crveno bijele kockice, to je prva stvar koja će pasti na pamet nekom strancu kada ga pitaju za Hrvatsku. Naš zaštitni znak kojeg je proslavio nogomet.

Jedna sasvim drugačija Kockica, zaštitni je znak i simbol jedne davne ere. Crvena katedrala, kako će ju nazvati neki, monumentalni je pečat komunističke vladavine a nekoć glavni 'dom' njezine upravljačke strukture. Potvrdu političke važnosti ovaj je hram CK SKH trebao dobiti i u našoj demokratskoj Hrvatskoj pa je 2016. godine umalo postao i novo sjedište hrvatske vlade. Iako danas u njoj ne stoluje Vlada premijera Plenkovića, kao što nije ni ona Tihomira Oreškovića, zgrada na adresi Prisavlje 14, dom je Ministarstva turizma i Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

Mistične povijesti ove zgrade na Prisavlju, i tajnih sastanaka koji su se provodili u njezinim mračnim i zadimljenim podrumima, sjećat će se stariji stanovnici Zagreba. Mladima će to biti još jedna od onih čudnih starih zgrada, na čijem platou su se tijekom osamdesetih djeca iz kvarta natjecali tko će izgraditi najveću kulu od teških i debelih knjiga njima nepoznatih autora koje su pronalazili u kontejnerima za smeće. Malo je tko od njih tada znao da je Josip Broz Tito tim istim stepenicama hodao 1968. godine kada je zgrada otvorena.

No ova zgrada na obali Save, puno je više od jedne stare, neobične i pomalo oronule zgrade kakva je danas, uništene zubom vremena. Ona tako po svojoj jedinstvenosti, svjedoči prije svega o umjetničkom radu 'enfant terrible' kako su ga nazivali, umjetnika koji ju je izgradio pod dojmom možda i grandiozne zgrade UN-a u New Yorku sa početka 50-ih godina prošlog stoljeća. Ivanu Vitiću.

''U Zagrebu i Hrvatskoj ne postoji zgrada koja bi joj bila nalik, u kojoj su arhitektura i politički aparat toliko išli na ruku jedni drugima, vidjevši u neodređenoj urbanističkoj poziciji priliku za gotovo nedodirljivu afirmaciju'', napisao je Maroje Mrduljaš, arhitekt i kritičar arhitekture i dizajna.

Arhitekt i idejni kreator ovog zdanja, Vitić, potomak je ugledne šibenske brodarske obitelji, koji je u mladim danima volio slagati kockice, i svojim nekonvencionalnim postupcima izazivao probleme.

''Kao tinejdžer bio je mulac, izbacili su ga iz gimnazije u Šibeniku. Učitelj je prije ispita naložio da se knjige stave pod klupu, pa ih je on i stavio, ali otvorene. Kad ga je učitelj ulovio, mali Ivan mu je rekao Knjige su pod klupom, kako ste rekli, no ljutiti je učitelj bacio te knjige kroz prozor, a Vitić je odmah iskočio kroz prozor za njima. I donio ih nazad. Izbacili su ga, morao je u Sinju završiti privatnu školu'', rekao je njegov sin Ivan Vitić, u razgovoru za Globus.

Tijekom studija u Zagrebu dodatno je zarađivao crtajući pa i za uglednu filmsku kompaniju. Nakon 2. svjetskog rata prionuo je velikom projektu izgradnje i obnove 'novog svijeta'. Sa 44 godine, 60-ih godina prošlog stoljeća, bio je u naponu snage. Dokazani autor, poznat i po djelu stambenog kompleksa u Laginjinoj, pobijedio je na natječaju za izradu 'crvene katedrale' 1961. godine, osvojivši ne prvu, jer ona nije dodijeljena, već prvu dugu nagradu i tako započeo veliki projekt, kao voditelj za u to vrijeme neuobičajenog privatnog arhitektonskog biroa.

''Sredinom pedesetih godina pokrenuta je žestoka institucionalna haranga protiv samostalnih arhitekata koji su, pod krovom projektantske asocijacije strukovnog udruženja arhitekata poznatog pod nazivom Arhitekt, svojim naglašenim radnim kapacitetom ostvarivali, navodno, u poratnom kolektivističkom društvu neprimjereno visok osobni probitak i dobitak'', napisao je Aleksander Laslo, u svom tekstu Ivan Vitić: solo arhitekt u kolektivističkom okružju.

No Vitića to nije pokolebalo, nagrađivani autor niza građevina koje su naručile tadašnje političke strukture, projektirao je i zgradu koja je u svojoj monumentalnosti spojila modernu arhitekturu sa jednostavnošću oblika. Planove njezine izgradnje poremetila je velika poplava u noći 26.10.1964. godine kada se vodostaj Save popeo na 512 cm, a poplave su obuhvatile područje na kojem je živjelo 180.000 ljudi. Poginulo je 17 ljudi.

Zgrada je završena 1968. godine, a danas 50 godina nakon toga, zaštićeni je spomenik kulture sa nizom umjetničkih dijela koja dominiraju funkcionalnim i jednostavnim unutrašnjim prostorom. Izgrađena je na obalama Save, tih godina na adresi Šetalište Karla Marxa 14, svojom masivnošću 'staklena kocka' dominira inače praznim površinama dijela grada koji je desetljećima nakon njezine izgradnje trebao oživjeti u projektu Zagreb na Savi, koji i danas ostaje samo još jedan u nizu projekata uređenja zelene površine oko rijeke Save koja Zagreba dijeli na 'stari' i 'novi' grad. Koliko god se naoko činilo drugačije, upravo u to okruženje se savršeno i uklapa.

28 godina poslije Kultura Slava i moć YU arhitekture - omražena samo kod nas

Pri projektiranju ove masivne zgrade udaljena od centra grada izvorno je bilo zamišljeno da se elementima horizontalnih blokova i kocke priključi i konferencijska dvorana, a iako su izvedeni potporni stupovi ona nikada nije bila realizirana. Odluke za nastavak nije bilo, a kako je Vitićev sin rekao za Globus, često su ga znali zvati i ''satima razmatrali gradnju bez da su išta zapravo rekli''. Vitić, energični muškarac vječno sa cigaretom u ustima, nije imao vremena za dugotrajne razgovore.

''Nemam više tu vremena sjediti, pozovite me ako bude nešto trebalo raditi'', znao je govoriti.

Zamišljena kao zgrada sa 10 etaža, ostakljenom vanjskom površinom kocke stvara dojam prozračnosti, no horizontalnim betonskim blokom, sa stepenicama koji vode do ulaznog, praznog dijela s betonskim kockama, promatračima ostavlja dojam hladne, stroge i 'teške' zgrade.

U njezinom horizontalnom dijelu smještene su prostrane dvorane za sastanke, restoran i biblioteka, dok je kocka bila namijenjena uredima u zgradi službeno nazvanoj Zgrada društveno političkih organizacija.

''Političko se sudjelovanje u socijalizmu vježbalo u vodu masovnog spektakla štafeta i sletova, ili u raspravama i mjesnim zajednicama. Prava politika bila je rezervirana za privilegiranu elitu koja je svoje godišnje skupove organizirala u monumentalnoj, scenografskoj formi, a odluke donosila u skrovitosti zadimljenih soba za sastanke'', napisao je Mrduljaš.

U nastavku pogledajte galeriju.

1/30

Niz takvih odluka, sastanaka i sjednica održano je u Kockici. U povijesti zgrade, ali i u povijesti velikog zdanja preko puta nje, zgradi HRT-a, deseta sjednica CK SKH, ostat će upisane zlatnim slovima. Bila je to prva sjednica, održana u siječnju 1970. godine koju je prenosila tadašnja Televizija Zagreb, tada u Radničkom domu u Šubićevoj. Na toj sjednici utkani su temelji hrvatskog proljeća, tog rastućeg nacionalističkog duha, pred kojim nisu bili imuni ni komunisti.

U zgradi koja se prostire na više 14.500 četvornih metara nalazi se više od 200 ureda, dvije velike i šest malih dvorana za sastanke. Osim za poslovno političke prostore, bilo je tu mjesta i za tuševe, liječnika i stomatologa. Oni koji su imali prilike hodati njezinim hodnicima ne mogu ostati imuni na umjetnička djela koja se nalaze u njezinoj unutrašnjosti. U kreaciji ambicioznog interijera sudjelovala je skupina tada najuglednijih umjetnika predvođeni kiparom Raulom Goldonijem, zaduženim za staklene elemente koji se i u unutrašnjosti nastavljaju na vanjsku temu. Tapiseriju je radila Jagoda Buić, metalne tapiserije i reljefe Dušan Džamonja i Stevan Luketić, a mozaike Edo Murtić i Zlatko Prica.

''Uređenje interijera zgrade društvenih organizacija prije je kompilacija umjetničkih radova nego pravi sintetski pristup plastičnim umjetnostima na tragu koncepcija Bauhausa i Ulma. Vitićevo oblikovanje zajedničkih prostorija unutar zgrade je strogo i svečano'', piše Mrduljaš.

Impresivnoj unutrašnjosti umjetnika koji su hladnom zdanju svojim djelima unijeli život vjerujemo divili su se Ivica Račan, Mika Tripalo, Milka Planinc i mnogo drugi. Hodnici će svjedočiti i o dramatičnim sjednicama, pa i onih na kojim su se vodile bitke između nacionalnih i unitarističkih struja. Jedna od njih bila je i ona na kojoj se partijski vrh trebao odrediti hoće li Ivica Račan ili Ivo Družić voditi hrvatske komuniste u demokratske promjene koje više nitko nije mogao zaustaviti, piše Jutarnji list.

Kockice se prisjetio i Duško Ljuština, prilikom predstavljanja svoje knjige Rasprodano u Rijeci. Govoreći o komunističkoj partiji, o onima koji su u njoj bili, sjetio se svog prijedloga za bolje korištenje partijskih članarina.

''Zgrada je napravljena novcem od partijskih članarina'', rekao je Ljuština 1991.godine kada je u Kockici svoj zanimljiv prijedlog njezine prenamjene iznio Ivici Račanu.

''Napravimo od ovoga dioničko društvo. Katove ćemo iznajmiti i od toga ćemo financirati stranku. Ali da dionica bude tolika koliko je tko platio partijske članarine, rekao sam mu. Pa ti nisi normalan, odgovorio mi je Račan. Kad sam ga pitao zašto, rekao mi je, pa je li ti znaš tko bi ti onda bio vlasnik naše zgade? Tko, pitao sam ga, a on mi je rekao HDZ i ovi preko puta, a ti i ja bi imali maleni dio zgrade'', prisjeća se Ljuština.

Nema šanse Life Ni UNESCO ne želi zaštiti komunističke SF spomenike

Da ima neka tajna veza između HDZ-a i Kockice pokazuje i primjer Tomislava Karamarka koji je predlagao da se u hram komunizma preseli njegova Vlada, no prije nego dođe, kako je sam komentirao ''potrebno je poslati svećenika da ju malo raskuži''.

Svećenik je puno prije te njegove izjave i bio u Kocki, i to ne bilo koji, već kardinal Franjo Kuharić koji je u Kockici održao misu u velikoj dvorani CK SKH 26. listopada 1991. godine. U tom hramu tako je održano misno slavlje na kraju dvodnevnih susreta s kardinala s vjernicima ''Hrvatska pred Bogom za mir''.

Ovo grandiozno zdanje, njezini hodnici, uredi, dvorane i podrumi, mogu ispričati i priču kako je nekad snažni komunizam, u tom istom gradu zamijenila demokracija, koja će prema toj hladnoj i sivoj zgradi imati odnos kao majka prema sinu odmetniku, s kojim u nekim trenucima ne zna što bi.

Ceremonijalni dizajn i grandiozne prostorije ovog socijalističkog zdanja, koje je trebalo postati dio kompleksa nikada realiziranih javnih zgrada uz rijeku Savu, osim onih koji sada u zgradi rade, rijetki su mogli vidjeti. Projekt Motel Trogir, kojeg provodi udruga Slobodne veze, omogućio je građanima da posjete zgradu i upoznaju povijest djela arhitektonske povijesti, kulturne baštine kojeg je potrebno očuvati.

Od kada je izgrađena nije doživjela cjelovitu obnovu. 2008. godine obnovljena je strojarnica, u kojoj je 1990.godine, u jeku predizborne kampanje za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, Ivica Račan održao tajni sastanak s generalima JNA-a, kako je rekao u razgovoru za Globus.

I čini se kako ju od njezine izgradnje, i nikad završenog trećeg bloka, i dalje prati glas, zgrade s kojom nije lako. Njezin trenutačni najveći problem, više nije 'raskuživanje' već održanje na životu.

''Ministarstvo već više godina pokušava iznaći način da se zgrada obnovi. Nakon što je prošle godine dovršena prva faza obnove, u sklopu koje je obnovljeno kompletno krovište zgrade, pokrenut je postupak javne nabave za izbor izvođača radova za obnovu vanjske ovojnice zgrade, a po dovršetku ovih radova uslijediti će obnova platoa ispred zgrade i asfaltnih površina oko zgrade'', rekli su nam iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, nositelja projekta obnove.

Najveći problem vanjsko je stanje ovojnice, s toplinskom izolacijom koja ne odgovara današnjim regulacijama i potrebama, a otvori u vanjskim zidovima koji su tijekom godina izgubili svoja svojstva, tijekom obilnijih padalina u prostore ulazi i voda, objašnjavaju iz ministarstva.

''Još je ozbiljnije pitanje fizičke sigurnosti korisnika prostora i prolaznika koji se kreću u blizini zgrade budući da je velik broj stakala napukao te postoji realna opasnost od njihova pada'', naglašavaju.

Na natječaj za izvođače radova na vanjskoj ovojnici, koji je raspisan u lipnju ove godine, pristigle su tri ponude, a najpovoljnijom je proglašena ona tvrtke Solium d.o.o. iz Osijeka. Radovi na krovištu u sklopu kojih je postavljena i nova toplinska i hidro izolacija, završeni krajem prošle godine koštali su oko 2,5 milijuna kuna. Ovi radovi stajat će više od 30 milijuna.

''Plan je, prije svega, dovršiti proces i zaključiti ugovor sa odabranim izvođačem radova za obnovu vanjske ovojnice zgrade i tijekom 2019. godine dovršiti obnovu ovojnice. Cijena najpovoljnije (odabrane) ponude ponuditelja Solium d.o.o., Osijek iznosi 31.122.602,50 kn s PDV-om. Nakon dovršetka obnove ovojnice, planira se sanacija platoa ispred zgrade, na sjevernoj strani. Trošak obnove platoa procjenjuje se na 5.387.920,00 kn bez PDV-a. Po dovršetku ovih radova uslijediti će obnova asfaltnih površina oko zgrade, što procjenjujemo na dodatnih 2.500.000,00 kn bez PDV-a'', naglašavaju iz Ministarstva.

Vitićeva Zgrada društveno-političkih organizacija, danas Zgrada ministarstava, na čijem ulazu se više ne provjeravaju partijske iskaznice, prerasla je iz zgrade izgrađene po narudžbi u umjetničko djelo čija se budućnost pomno bira. Njezini današnji stanari složno će reći da ona svoju budućnost ima.

Možda ne tako slavnu kao što je imala dosada, ali ovaj spomenik kulture koji osamljeno stoji na obali Save i dalje je jedinstven. Distanciran, odlučan i stalan. Mijenjaju se samo političke strukture koje s Kockicom upravljaju, njezini privremeni korisnici.