Proteklih tjedan-dva javni medijski prostor u Hrvatskoj preokupirala je jedna privatna obiteljska kuća u zagrebačkoj Preradovićevoj 11. Ovako, šturo napisano, to izgleda poprilično neobično. Međutim, ako je vlasnik kuće poduzetnik Ante Vlahović, jedan od najbogatijih Hrvata, a njezin autor jedan od najvećih svjetskih arhitekata danas, Eduardo Souto de Moura, onda je interes javnosti i polemike koje je zdanje izazvalo apsolutno očekivano.
Prijepore je ponajviše izazvalo slijepo pročelje koje gleda na Preradovićevu. Brojni su listovi, uključujući i Express, razgovarali s uglednim hrvatskim arhitektima koji su komentirali taj detalj. Svi se generalno slažu u jednom: da je kuća iznimno arhitektonsko ostvarenje, ali da se svojom “slijepom” vanjštinom ne uklapa do kraja u cjelinu čiji je dio.
Također, bio sam na gradilištu više puta, u različitim fazama gradnje. To su trenuci kad vidite kako jedna vizija s papira pred vašim očima raste, što me je u poslu kojim sam se bavio gotovo četvrt stoljeća najviše fasciniralo i što pomalo podsjeća na onu biblijsku: “I riječ je djelom postala”.
Moram priznati da su me arhitektonski nacrti Preradovićeve 11 u startu oduševili, jer se radilo o nečemu potpuno drugačijem od svega drugog što sam dotad vidio. A vidio sam mnogo toga. Primjerice, u dva navrata u tvornici smo radili dijelove instalacija koje su predstavljale Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu.
Zatim dijelove jednog muzeja u Ljubljani, neobičnu instalaciju Društva arhitekata Hrvatske, koja je prije sedam-osam godina kao paviljon bila postavljena na Trgu bana Jelačića povodom neke obljetnice ovoga društva. To oduševljenje projektom zgrade u Preradovićevoj se prije svega odnosilo na unutarnje uređenje. Tad sam prvi puta čuo za portugalskog arhitekta.
Mene je priča o Souto de Mouri podsjetila na velikog slovenskog arhitekta Jožu Plečnika (1872. - 1957.), o kojemu sam mnogo čitao prethodnih godina jer je Plečnik jedan od likova iz romana na kojem trenutačno radim. Plečnik, unatoč sjajnim građevinama koje je realizirao, bio je opsesivno vezan za enterijere, to je bilo primarno polje njegova interesa. Osnovna značajka Plečnikova rada je asketizam, i to u svemu.
Čak su i neki njegovi originalni nacrti takvi. Primjerice, nacrt vanjskog izgleda crkve svetog Antuna u Beogradu, po mnogima najuspjelijeg djela ovog arhitekta, primjer je te jednostavnosti: sastoji se od dvije zrcalne projekcije vanjskog izgleda crkve, gledane po podužnoj osi, i njezina tlocrta, rotonde s nekoliko ispupčenih niša.
Novinarka Expressa je u svojem tekstu navela kako je Souto de Moura u jednom svojem tekstu citirao jednu Nietzscheovu misao: “Lice koje laže govori istinu”.
Ova misao je poprilično dobar opis zgrade u Preradovićevoj. U romanu na kojem radim napisao sam za Plečnika sljedeće, što je potpuno u skladu s njegovom životnom filozofijom, što na neki način govori i o Souto de Mouri: “Za Plečnika je svaka građevina, crkve pogotovo, bila molitva, neki njegov način da se neprolaznom ljepotom približi Bogu. Onako kako muškarci ženama u znak pažnje ili ljubavi poklanjaju cvijeće, kao simbol ljepote, tako je Jože Plečnik pred lice Gospodnje postavljao crkve”.
De Mourino zdanje u Preradovićevoj 11 je po rješenju enterijera u velikoj mjeri Plečnikovo, jer ga odlikuje jedan nesvakidašnji asketizam. Iako poznajem svaki kutak unutrašnjosti tog zdanja, neću o detaljima, jer vlasnik ima pravo na vlastitu intimu, ali ću spomenuti jedan detalj koji tu intimu ne narušava, ali jako puno govori o portugalskom arhitektu.
Tako nešto možete vidjeti jedino u zgradama s “nižom dodanom vrijednošću”, poput autobusnih stanica ili tvorničkih hala. Rekli su mi jednom prilikom da je ovaj tip stubišta neka vrsta zaštitnog znaka ovog arhitekta. Stubišta i noseći stupovi obojeni su tamnosmeđim struktur-lakom koji se nanosi pod malim tlakom te ga je vrlo zahtjevno izvesti.
Cilj je da se dobije mutna reljefna struktura obojene površine. Detalj koji nikad ne biste očekivali u takvom velebnom zdanju, a onda shvatite da je to onaj princip iz književnosti “manje je više”. Što je zapravo druga riječ za asketizam. A u što se uklapa i sporno pročelje.
Odabir materijala je nešto što mene osobno u sličnim projektima najviše interesira. Plečnik je u tome bio konvencionalan, kao i Souto de Moura u Preradovićevoj 11.
U svojem romanu sam za Plečnika zapisao: “Prvi i najvažniji kontakt ljudskog oka s nekim elementom, onaj trenutak kad se rađa povjerenje ili odbojnost, bazirao se na odabranim materijalima. Drvo je zračilo toplinom, u otmjenome mramoru ogledala se vječnost, dok je kovana ograda prizivala mir i utjehu grobljanskih prostora. I tako, od materijala do materijala, svaki je u Plečnikovu unutarnjem svijetu imao svoju svrhu i mjesto, poput vojnika u borbenom rasporedu”.
Preko puta Vlahovićeva zdanja u Preradovićevoj u prizemlju se, kao kontrapunkt, nalazi (ne znam nalazi li se još) noćni klub zatamnjenih stakala koji je radio 24 sata dnevno, čiji izgled danju djeluje odbojno i mene je uvijek podsjećao na mrtvo, odumrlo tkivo živoga grada. Nasuprot njemu, slijepo pročelje Preradovićeve 11 isijava neku svježinu i živost.
Jednom sam navratio na gradilište rano ujutro, prije nego što su stigli građevinski radnici. Ulaz u Vlahovićev kompleks bio je zasut krhotinama razbijenih pivskih boca koje su tu vjerojatno “ostavili” pijani posjetitelji tog noćnog kluba. Jedan poprilično apokaliptičan prizor. Možemo li i u ovom slučaju govoriti o ulici kao cjelini? I što je to zapravo? Matematički zbroj razlika među elementima koji tu cjelinu čine?
