Na tragu jednog starog istraživanja, prema kojem je najveći ženski strah da će je muškarc ubiti, a muški da će ga žena ismijati, kad je u pitanju upoznavanje preko interneta, kad i ako se boje, žene se najviše boje da je muškarac s druge strane serijski ubojica, dok se muškarci brinu da virtualna prijateljica u stvarnosti nije možda debela.
Kod Ingvara 25, što je nickname kojim se Igor iz Križevaca, koji živi u Zagrebu, koristi na online stranicama za dating, to nije slučaj. Njemu je, kaže, od fizičkog izgleda puno važnije razumijevanje.
Ingvar 25 jedan je od protagonista dokumentarnog filma “Iskrice” Željka Sarića, nastalog u suradnji s koscenaristom Goranom Bukovčanom, kompozitorom Tomislavom Babićem, producentom Nikolom Klobučarićem i Project 6 studiom iz Zagreba.
Kroz nekoliko priča taj film, koji je nedavno imao premijeru, govori zapravo o usamljenosti, ljudskoj, pa i hrvatskoj “pošasti” koju je Sarić istražio upravo kroz sferu toga “novokomponovanog” načina upoznavanja, putem interneta.
“Novokompovanog” je pritom zbilja pretjerano reći jer Iskrica, Smokva i ine nisu baš od jučer, daleko od toga, a u međuvremenu su se pojavile i prilično specijalizirane varijante siteova za upoznavanje, poput katSusa, za “katolike samce u potrazi za partnerom s kojim će dijeliti vjeru i vrijednosti”.
"Meni je iznimno drago da sam zagrebao u to područje, koje je jako prisutno, a neistraženo. Dosad nismo imali takav insajderski pristup u zajednicu ljudi koji partnere, ljubav i razne lijekove za usamljenost traže putem interneta i drugih netipičnih načina", objašnjava Sarić, koji se u “Iskricama” pozabavio upravo ljudskim faktorom, motivima i metodama onih iza nicka, kojima je anonimnost jedan od ključnih prednosti online datinga.
Kako kaže spomenuti Ingvar, odnosno Igor, dugogodišnji korisnik forum.hr-a, podforuma “Usamljena srca”:
"Nikad nisam bio osoba koja curama prilazi u bircevima, koja im zna tako uletavati. Zapravo mi je tek nedavno jednom uspjelo. Nisam od toga kova, što bi se reklo", priznaje ovaj mladić koji je dugo na Iskrici tražio potencijalnu kandidatkinju za brak i dijete, ali nije išlo.
"Njegova priča ima i neke tragedije u smislu da mi je u jednom trenutku rekao kako njegovi roditelji očekuju da ostavi nešto iza sebe, u smislu djeteta. Brak i ne treba sklopiti, samo mu je važno da dobije dijete. I nada se da će, ako on ne uspije, a mlad je, ima za njega puno nade, u tome uspjeti makar njegova sestra. On je primjer tog golemog pritiska okoline da se nađe nekoga, da se ne bude sam, da se živi taj takozvani ‘normalan’ život koji uključuje potomstvo", kaže Sarić dodajući kako su stvari posebno gadne za ljude srednje i starije generacije.
"U filmu je fokus na njima, koji se nisu uspjeli skrasiti u mladosti, a poticaj mi je bio jedan moj blizak prijatelj koji je u 55. godini odlučio da bi se oženio i imao dijete. Nevjerojatno je s koliko se napada suočio nakon što je tu želju javno iznio. Ljudi su ga nazivali sebičnim, govorili mu kako ima hrabrosti uopće plasirati tu ideju, da je to intencija da unesrećuje ljude, i velike i male. I zaista, nakon nekoliko pokušaja, dignuo je ruke i nabavio si psa", govori Sarić zaključujući kako u sferi emotivnog vlada mnoštvo predrasuda baš zato što je to područje neistraženo i osjetljivo.
Zato i korisnici internetskih stranica za upoznavanje često zaziru od priče da su korisnici jer to nosi svojevrsnu stigmu.
Iskrica je, primjerice, mnogima (još) “portal za očajnike”, dok je Smokva za perverznjake željne isključivo brze zabave. Urbani je mit zato da potonju koriste pretežno muškarci, čak osam puta više njih nego žena, što Sarić kaže da nije istina.
"Nisam dubinski istraživao korištenje svih tih portala jer sam se, kao što sam rekao, bavio ljudima koji tim kanalima daju razna značenja, ali nakon premijerne projekcije jedan mi je iz publike rekao da je odlično što sam srušio opći mit da Smokvu koriste većinom muškarci. Bilo mi je drago to čuti", kaže Sarić, čiji su protagonisti, koje je uspio nagovoriti da sudjeluju u snimanju filma, uglavnom kroz internetske vrleti prošli neokrznuti.
Drugim riječima, loših iskustava nisu imali ili su imali onih bezazlenih, klasičnih, da im netko izmulja visinu, kile ili se eventualno ne pojavi na sastanku.
Jedna od dugogodišnjih korisnica Iskrice, eksperimentalna fizičarka u zrelim godinama i nadimka Saxs, doživjela je, kaže, samo lijepe zgode i ugode.
"Volim puno mlađe i lijepe, mišićave muškarce te sam tu mnoge takve i pronašla. Imala sam jednog Apolona koji je radio u Njemačkoj, ali me je ostavio kad sam mu rekla da sam našla mlađeg od njega", priča u filmu 73-godišnja Saxs, koja je na Iskrici provela šest godina, a potom prešla na druženja uživo u sklopu udruge Singles +40 za, kako u svojoj himni kažu, “rastavljene, nesastavljene, ostavljene il’ kaj ti ja znam”.
"Pošto mi je usamljenost glavna tema filma, bavio sam se svim tim načinima na koje ljudi pokušavaju naći društvo za sebe, ali ne u smislu površne zabave, nego nečeg ipak trajnijeg, kvalitetnijeg ili smislenijeg. Od tuda i ideja da u priču, pored speed dateova, koje odnedavno prakticira Ingvar 25, uključim i ovu udrugu koja je sjajna. Ti ljudi se divno druže i po nekoliko puta tjedno. Srijedom, primjerice, imaju projekcije filmova i potom diskusije, čitaju, organiziraju plesnjake, roštiljaju, planinare...", priča Sarić koji je filmom predstavio nekoliko članova spomenute udruge.
Jedan od njih je i Robert, Robinecunafejs, zakleti protivnik virtualnog upoznavanja, kojemu je ideja o 1000 prijatelja na Facebooku degutantna.
"On je jednostavno ta generacija osamdesetih koji su puno ružili u klubovima, igrali nogomet u kvartu, bili stalno u nekome muvingu i žele to sačuvati, unatoč promjenama. Robi je u udruzi predsjednik, ima 50 i solo je te na ovaj način zadovoljava svoje potrebe za druženjem kojeg je zafalilo kad mu se društvo iz mladosti skrasilo, ostavljajući njega kao ‘posljednjeg Mohikanca’, priča Sarić koji je razgovarao i s Robijevom prijateljicom Andrejom, koja je udrugu i osnovala, a koja je isprobala sve moguće internetske stranice za upoznavanje.
"Iskrica, Badoo, Twoo, svugdje me stizalo tako da više po načinu tipkanja znam s kakvim tipom čovjeka imam posla", šali se Andreja čiji je nickname Pagdjesitidosada.
Nakon što se razvela, priča, i nakon što se svijet kakav je poznavala raspao, zbilja je pokušavala pronaći sljedećeg partnera, a virtualno okruženje učinilo joj se sjajnim načinom za to. Nije, međutim, imala sreće, nije bilo klika.
"Onda sam si jednom rekla da si zamislim da od danas do smrti više neću imati ljubav ni frajera, i to sam si zamislila. I na prvu nije bilo lako, ali na drugu, kao da mi je pao teret sa srca", priznaje Andreja dodajući kako je onda, kroz udrugu +40, počela izlaziti slobodnija, bez ikakvih očekivanja.
Za razliku od nje, Niski Rastamanu i Lady Vintage, korisnicima forum.hr/usamljena srca, klik se dogodio.
Sarić ih je upoznao kad je nepozvan upao na redoviti sastanak (živi) spomenutih forumaša.
"Oni se druže i IRL, što bi se reklo In Real Life (u stvarnom životu) pa su se taj put skupili kako bi išli skupa na Sljeme. To sam pročitao na samom forumu i jednostavno se pojavio u namjeri da si nađem sugovornika za film. Kad sam prišao jednom čovjeku i pitao ga da nije jedan od ‘Usamljenih srca’, brže-bolje mi je odbrusio da nije i šmugnuo, ali imao sam sreću da sam zatekao Božidara i Nikolinu, tj. Niska Rastamana i Lady Vintage, koji su pristali sa mnom pričati. Preko foruma su pozvali sve ostale jedne večeri da nam se pridruže u pivnici, a pojavio se jedino Igor, Ingvar 25", priča Sarić, kojemu su Niska Rastaman i Lady Vintage pozitivan primjer online upoznavanja i uopće korištenja interneta radi širenja vidika.
Oboje, mada su svoju “drugu polovicu našli”, i dalje “forumiraju” svakodnevno.
"Zato što nisu opterećeni pričama o varanju preko interneta, što je perspektiva ovisna o zrelosti, ta svijest da život nije uvijek tamo negdje. Kad nađeš partnera koji ti zbilja paše, varanje, online ili uživo, nije ti ni u peti", zaključuje Sarić koji je svoju istinsku ljubav, kaže, pronašao u 56., doduše, ne online, nego uživo, na poslu.
"Ima nade jer s emocijama očito pravila nema", kaže dodajući kako treba biti otvoren za razne načine upoznavanja s drugima.
"Vremena se mijenjaju. Kažu da će u budućnosti Facebook biti odgovoran za barem 50 posto brakova, a da jedna od pet veza počinje upravo sad, na internetu", zaključuje Sarić, koji iza sebe ima dvadesetak dokumentarnih i eksperimentalnih kratkometražnih i dugometražnih filmova.
U karijeri je, kao snimatelj, imao sreću sudjelovati, kaže, s hrvatskim redateljima svih generacija, od Vatroslava Mimice preko Jakova Sedlara pa do Zrinka Ogreste i Vinka Brešana.
Jedna mu se suradnja, međutim, posebno urezala u sjećanje - ona s Davidom Bowiejem na koncertu 1997. u Zagrebu.
Kao slobodnjak tada je, prisjeća se, surađivao s produkcijskom kućom Tema, koja se bavila i proizvodnjom glazbenih videospotova.
"Preko njih producenti Bowiejeva koncerta u Zagrebu su me angažirali da s mojom tehnikom na pozornici, prije večernjeg koncerta, snimim dio glazbenog spota ‘Seven days in Tibet’, kojeg je Bowie trebao otpjevati na mandarinskom. Poslije snimanja na pozornici trebao sam snimiti intervju u kojem Bowie govori o izazovima koje za njega predstavlja takvav nastup. Za taj intervju dobio sam od produkcije popis rasvjete koju bih trebao koristiti za navedeni razgovor koji je vodio Rudi Doležal, koredatelj spota. Polovina tehnike uopće nije postojala u Hrvatskoj, tako da sam se našao pred ozbiljnim izazovom kako to uopće izvesti. Nije mi bilo svejedno kad sam Bowieju donio monitor da vidi svoj kadar pred intervju. On je, međutim, pogledao i rekao: ‘Very nice, we can do it now’. Kad smo završili, pričao je s nama o koncertu i Zagrebu te sam se tada sam uvjerio kolika je veličina, baš zbog svoje skromnosti i prirodnosti", kaže nam Sarić.
