Era ovisnika: Stvarni život zamijenili smo virtualnom dopaminskom terapijom

Od prije nekoliko dana, na Netflixu možete pogledati dokumentarni film “Social Dilemma“. Kroz dokumentarac, autori razgovaraju s nizom važnih aktera i kritičara silicijske doline i društvenih mreža. Već sam odabir naslova velikim dijelom objašnjava premisu filma i poziciju autora, jer u znanosti, društvena nedoumica opisuje situaciju konflikta između kratkoročnog interesa pojedinca i dugoročnog interesa zajednice. Razgovor s arhitektima društvenih mreža i njihovim kritičarima koncentriran je i začinjen konkretnim, igranim primjerima utjecaja društvenih mreža kako bi plastičnije ukazao na problem s kojim smo suočeni iako ga često i ne smatramo problemom. Sve ono o čemu govori “Social Dilemma“ smo naravno već vidjeli ranije - u drugim filmovima, dokumentarcima i na široko čitali posljednjih godina, no ovdje je sve sabijeno u jednostavnih i lagano razumljivih devedesetak minuta pa dokumentarac svakako treba pogledati, a po potrebi pokušati prisiliti ovisnike o društvenim mrežama s kojima ste okruženi da ga pogledaju također. Svi mi znamo ili barem osjećamo da su društvene mreže u nekoj mjeri štetne, osjećamo kako u nama stvaraju ovisnost sličnu onoj koju pokazuju narkomani, alkoholičari ili kockari.

Imamo stvarnu potrebu provjeriti notifikacije ili osvježiti zid na Facebooku ili Instagramu što je u jednome času uspoređeno s potezanjem poluge na “Black Jack“ aparatu u kockarnici. Svaki puta kada osvježimo zid on pokaže nešto novo i do sada neviđeno, a svako to osvježavanje otpušta malo dopamina u našim glavama. Aplikacije koje koristimo dizajnirane su i u njihovo stvaranje su uložene doslovno milijarde dolara i angažirani su najpametniji ljudi na planeti kako bi nas učinile ovisnima o sadržaju kojeg pružaju. Ipak, za razliku od narkomana, alkoholičara ili kockara – društvene mreže ne ispoljavaju nikakvu direktno mjerljivu štetu na našu neposrednu okolicu pa smo stoga dodatno zbunjeni. Istovremeno, pravi cilj kompanija koje su stvorile društvene mreže je “rudarenje“ naše pažnje, koristeći cijeli niz različitih trikova pokušavaju nas natjerati da što je moguće više vremena dnevno potrošimo na njihovim platformama. Trošak tih platformi plaćaju oglašivači koji tu istu platformu koriste kako bi nam plasirali informaciju za koju misle da smo zainteresirani.

Ukratko, sagrađen je tehnološki ekosustav koji hrani samog sebe, koji u svojem centru čvrsto drži nas kao korisnike društvenih mreža bez da nas je išta pitao ili upozorio da na dnevnoj bazi na nama provodi eksperimente čiji je jedini cilj produbiti ovisnost i produžiti korištenje platforme i naše pažnje za još koju dodatnu minutu dnevno. Borba za našu pažnju postoji otkako postojimo, u samom filmu u nekoliko se navrata ilustrira analogija mađioničara koji pokušava svoju publiku zainteresirati pokazivanjem trikova, optičkih varki i dobro uvježbanih pokreta koji se naočigled ne čine mogućima što ih čini zabavnima. 
Nisu mađioničari jedini, iste ili slične trikove koriste apsolutno svi, od umjetnika kojima pjevaju ili nas nasmijavaju, preko prodavača ili marketingaša koji nam žele prodati proizvod pa sve do političara koji nas pokušavaju uvjeriti kako je upravo njihova politička struja superiorna, bolja i u biti jedina koja može ostvariti neki opći društveni cilj s kojim se naravno trebamo svi zajedno identificirati. Razlika između prethodnih primjera i društvenih mreža je u tome što jedan pjesnik može okupiti publiku od deset, stotinu ili tisući ljudi, pisac može napisati knjigu koju čitaju stotine tisuća ili milijuni, TV voditelj može u doba dnevnika zaokupiti cijelu naciju – no način kojim im pristupa je svima podjednak, svaki član publike izložen je apsolutno istom sadržaju, dok su društvene mreže za apsolutno svakoga drugačije. Podatkovni centri s tisućama računala sakupljaju svaki podatak koji su o vama ikada saznali, te koriste matematičke i statističke formule kako bi temeljem vašeg dosadašnjeg ponašanja i ponašanja ljudi koji su slični vama (a koje nikada niste upoznali ili uopće znate da postoje) servirali sadržaj za kojeg s najvećom mogućom dozom sigurnosti mogu u tome času predvidjeti da će vas zanimati, a sve kako bi vas pred ekranom zadržali još koju minutu, kako bi svoj stvarni život koji se događa oko vas zamijenili ovim virtualnom dopaminskom terapijom.

Dodatni problem je i asimetrija, dok društvena mreža o nama zna apsolutno sve, jer kroz sumu naših objava, komentara, lajkova i fotografija neumorno grade naš psihološki i potrošački profil tijekom godina, mi istovremeno o samoj društvenoj mreži znamo vrlo malo. Nejasno je i nikada objašnjeno kako i kojim algoritmom Facebook, Instagram ili Twitter odlučuju čiju i koju će nam objavu plasirati, a svako novo ažuriranje aplikacija koje se događa u gotovo tjednom ritmu, dodaje neke nove funkcionalnosti i nove načine kako zaokupiti vašu pažnju. Borba je dakle nepravedna jer s jedne strane imamo pojedinca zarobljenog u eksperimentu, dok nas s druge strane aplikacije promatra i analizira nepoznati broj računala, algoritama ali i psihologa, marketingaša i tko zna sve koga, a samo zato da bi nas koristeći različite trikove i varke natjerali da konzumiramo neki sadržaj i u konačnici kupili proizvod. “Društvena dilema“ se kroz svojih devedesetak minuta uglavnom bavi odnosom nas, kao korisnika i platforme društvene mreže i ukazuje na neke očigledne disfunkcionalnosti u našem ponašanju ili pokazuje znakove ovisnosti kako bi ih lakše prepoznali. Vrlo malo se govori o odnosima oglašivača i oglašavanja i plasiranja marketinških poruka u trenucima kada smo na njih osjetljivi, a donekle je površno ilustriran utjecaj platformi na socijalni inženjering koji se događa. Naravno da su spomenute nezaobilazne priče o izbornom inženjeringu u Americi, ruskim utjecajima te su paušalno navedeni nizovi drugih zemalja u kojima su društvene mreže korištene kako bi se plasirale odgovarajuće informacija i pokrenuli ili preokrenuli trendovi.

Dokumentarac je od Sundance festivala na kojem je prvi puta prikazan dobio i dodatak koji se odnosi na poglavlje o COVID-19 epidemiji i dijelom govori o tome kako algoritam grupira i očigledno raspoznaje teorije zavjere te ih sustavno promovira dijelu populacije kojem očigledno ne treba puno da takve teorije prigrli. Iako je “društvena dilema“ slikoviti i jednostavno razumljiv dokumentarac koji objašnjava problematiku društvenih mreža i načina na koje one utječu i svakodnevno mijenjaju naše ponašanje, istovremeno je malo napravljeno da se ponudi rješenje ili barem smjer rješenja. Najdalje što su autori otišli je iskazivanje brige i predlaganja rješenja u rangu od potpunog brisanja korisničkih računa na društvenim mrežama pa do jednostavnijih i “manje bolnih“ rješenja poput gašenja notifikacija ili limitiranja vremena koje dnevno provodite na tim platformama. Odgovornost kompanija za najveći socijalni inženjering u povijesti tek je spomenuta i dok se možemo složiti da su autori vrlo dobro definirali kratkoročni interes pojedinca u ovoj društvenoj nedoumici, vrlo malo je rečeno o tome što je to dugoročni interes zajednice u kontekstu društvenih mreža. Okvir za raspravu je ovim filmom postavljen, no diskusija tek započinje.