Je li joj se sviđala moja jakna? Vjerojatno jest. Ali prije bih rekao da je bila sretna što sam se u toj jakni osjećao dobro, što sam tako lako u njoj bivao ja. Crna punkerska kožna jakna donosila je mir i sigurnost i činila me manje ljubomornim. To je, recimo, dio priče koji se smije ispričati. N. je bila vrlo lijepa, i bila je slobodna u svom tijelu. Savršeno se kretala, plesala je, stalno je učila nove stvari, išla je na tečaj iz fotografije, ima velike planove u životu, u svemu je sudjelovala, na sve se usuđivala. Na druge muškarce nisam bio ljubomoran, ali jesam bio ljubomoran na nju, pred kojom sam se katkad osjećao kao onaj John Merrick, iz filma Davida Lyncha.
Prije nego što će studirati francuski i talijanski, išla je u srednju turističku, tamo pod Bistrikom, pokraj gimnazije, ili eventualno Srednju umjetničku, a ona je htjela u turističku, jer je i kao posve mala djevojčica imala ozbiljne planove u životu, koji su izlazili izvan te naše male i zadimljene kotline, kojom teče žuta rječica Miljacka, i izvan Jugoslavije, negdje u osunčani i bogati svijet, tamo gdje se stvari događaju na neki pristojniji, ljepši i zabavniji način, i gdje je sve u skladnijim bojama.
Nitko je u tome, naravno, nije mogao zaustaviti i uzaludna su bila tumačenja starijih da to nije ta škola kakvu ona zamišlja, nego da je ovo naprosto škola za slabe đake iz siromašnih kuća i disfunkcionalnih obitelji, koji nabrzinu i na lak način kane postati konobari i kuhari. A oni koji upišu elitno usmjerenje, na koje je namjerila, bit će samo recepcioneri.
Već je prvog tjedna škole shvatila gdje se zatekla, ali to je nije pokolebalo. Ono što se jednom započne, to se treba i dovršiti. Uza sve ostalo, daleko je od Dolac Malte do Bistrika, a zagušljivi su, bučni i pretrpani sarajevski tramvaji. Zbivalo se to u drugoj polovici osamdesetih, nakon Zimskih olimpijskih igara, u vrijeme kada je skoro svatko u tom gradu imao svoj mit i svoju legendu. Legenda Srednje turističke ticala se nečega što se već vrlo davno zbilo, čega su se sjećali stariji nastavnici, i tim se sjećanjem kitili kao osobnim odlikovanjem, koje ih je položajem i značajem uzdizalo iznad mlađih kolega. Bilo je to početkom školske 1960/61. godine, kada su, kao da su u Srednjoj baletnoj, svi učenici i tada malobrojne učenice, vježbali lijep hod, kojemu su zatim pridodavani poslužavnici, kojima se balansiralo kao u cirkusu. Sa svih strana su, iz grada i iz cijele zemlje Bosne, dovedeni veterani profesije, konobari koji su se svom poslu i koreografiji prolaska između stolova učili još u vrijeme Franje Josipa, na bečkome dvoru i u najboljim europskim restoranima, ostarjeli i trajno mrzovoljni dustabanlije, muškarci savršeno izvajanih fizionomija i vječno uzdignutih čela, blago i prijazno nasmiješeni, kao da ujutro sviće sudnji dan, učili su neku onodobnu sarajevsku i bosansku socijalno deklasiranu balavurdiju kako se hoda i kako se služi. U kuhinjama, pak, školske vježbaonice, koja će se uskoro prezvati u Hotel Nacional, budući kuhari učili su se onim kuharskim tehnikama koje im nikad više neće zatrebati, a po kojima se najbolji svjetski kuhari i njihovi pomoćnici razlikuju od prostog puka i od balkanskoga kuharskog dunste-raja. Jer ono po čemu se visoka kuhinja razlikuje od niske i nikakve kuhinje započinje već s tehnikama preciznog guljenja krumpira i preciznog guljenja mrkve...
A nakon što bi proveli jutra u tim napornim vježbama konobarskog baleta i vjerojatno još napornijim vježbama fizioterapeutskog tretmana mrkve i krumpira, đaci su popodneva provodili učeći se govoru. Učili su materinji jezik, i to kako se materinjim jezikom pristojno govori, ali i kako se s nogu pripovijedaju priča. To je jedan od važnijih elemenata velikog konobarskog zanata. Učili su kada se s gostom razgovara, u kojim trenucima ga se pokušava zabaviti, a kada se šuti. Uglavnom se šuti, ali tako da ta šutnja djeluje kao živ razgovor. I kao stav. Šuti se lako i nenametljivo. Biva se neprimjetan, ali ne tako da gost to primijeti. Biva se prisutno neprimjetan, biva se raspričano šutljiv.
Nakon što bi ih dobro izmuštrali time kako konobar treba govoriti - a treba onako kako govori Ivo Andrić - i kako treba šutjeti - a šutjeti također treba kao što šuti Ivo Andrić - na red bi dolazili strani jezici. Konobar mora znati jezik svoga gosta. Ako gost govori švedski, i konobar mora znati švedski. Ako gosti govore trideset različitih jezika, pravi konobar mora ih znati barem dvadeset i pet, a preostalih pet mora nadomjestiti adekvatnim gestama. Konobar je čovjek geste, konobar je Rudolf Nurejev! Sarajevska balavurdija koja je te godine pohađala Srednju turističku školu bila je prestravljena tim drilom.
A među njima je, vjerojatno, bilo i onih koji su primjećivali da se oko škole vrzmaju natmureni muškarci u crnim kožnim kaputima, da među nastavnicima vlada neka neobična napetost, i da je u školi iz temelja uzdrman onaj mir i sklad naše male kasabe, koji nam je pomaže da u svim okolnostima i u svakom vremenu, u miru i u ratu, živimo svojim malim i izdvojenim, od svake povijesti i od ljudske zajednice slobodnim životima. Ovo što se upravo zbiva gore je od rata.
I da ne zaboravimo još i ovo: u školu se više nije moglo dolaziti u trošnoj odjeći i blatnjavim cipelama. Sazvani su roditeljski sastanci, a direktor škole išao je od odjeljenja do odjeljenja, i roditeljima govorio da bi djecu trebali obući u ono najbolje što imaju. Najbolje bi bilo, tko god može, da se kupe nova, makar i najskromnija odijela, i cipele. Još uvijek je u Jugoslaviji vrijeme siromaštva, tek smo na izlasku iz gladnih pedesetih, nema dugo ni kako je ukinuto subvencionirano snabdijevanje i kupovina na tačkice; Bosna je još siromašnija od ostatka zemlje, a kako su tek siromašni roditelji i beznadni roditelji koji u ta doba socijalističkog optimizma, opismenjavanja i besplatnog srednjeg i visokog školovanja, djecu šalju za konobare i kuhare, teško je i zamisliti. Kako li je to, mili Bože, moralo izgledati kada je direktor škole, partizanski prvoborac i predratni ilegalac, koji je kao šef sale u kafani hotela Central bio partijska veza s visokim krugovima u žandarmeriji i policiji, toj hudoj bosanskoj sirotinji objašnjavao da djecu moraju obući u najbolja odijela, da im moraju kupiti nove cipele, i takve ih odsad slati u konobarsku školu. Pa većina njih uopće nije ni imala cipele. U školu se išlo u gumenjacima svih vrsta ili, u najboljem slučaju, u platnenim tenisicama. A bivalo je i podromanijskih i rogatičkih dječaka, koje su njihovi ponosni očevi slali u Sarajevo na školovanje u pravim kožnim opancima.
I, na kraju krajeva, postojalo je u svemu tome nešto što je same nastavnike i demonstratore zbunjivalo više nego roditelje: zbog čega se sve to radi? Zašto najednom sva ta zapuštena gradska, prigradska i seljačka dječurlija, ti vanbračni sinovi i kćeri, djeca iz alkoholičarskih obitelji, kopilad ratnih neprijatelja, unuke i unuci zločinaca, priglupi, jadni i polupismeni, koji će, ne završe li ovu školu, ionako završiti po zatvorima i na štajgama, među kurvama po željezničkim stanicama svih velikih gradova Jugoslavije, zašto najednom oni trebaju u školu dolaziti urednije odjeveni nego najbolji gimnazijalci, zašto im nastava s praktičnim radom traje duže nego i u jednoj drugoj školi, zašto je nastavnički, predavački i demonstratorski kadar najednom kao u sve tri sarajevske gimnazije, i zašto je našoj socijalističkoj zajednici postalo toliko važno kakvi će nam biti kuhari i konobari? Nitko nije znao odgovora. A direktor je samo mudro šutio. Izgleda da ni on nije znao, ali kako je bio direktor, morao se praviti kao da nešto zna.
Priču o najčudnijem polugodištu u Srednjoj turističkoj školi, onom kada je stvorena interna pripovijest, mit i legenda koja će se prenositi s generacije na generaciju ove škole, ispričat će mi u ljeto 2002. osamdesetogodišnji konobar Franjo, koji je upravo odrađivao svoje posljednje životne šihte, a bio je te 1960. među demonstratorima. Dugo ću ga slušati, u već zatvorenoj kafani pokraj Katedrale, dugo će mu trebati da dopriča tu priču svoga života. Iznenadio se da mi je tako važna njegova priča.
Nikome, valjda, nije bila tako važna kao meni. U to vrijeme, 2002. možda još pomišljam da ću je jednoga dana ispričati svojoj tada već bivšoj ljubavi, premda i tad znam da je nikada više neću vidjeti, i da će kod mene na trajnom čuvanju ostati ova njezina priča.
Kako je polugodište išlo kraju, dril je bivao sve oštriji i bezobzirniji. Počeli su dolaziti i neki ljudi iz Službe, na razgovore s đacima.
Vjerojatno su razgovarali i s pojedinim roditeljima, ali o tome Franjo ne može ništa znati. Nekoliko je učenika prestalo dolaziti na nastavu. Ne zna se što je bilo s njima. Pojavit će se tek u drugom polugodištu, kao da se ništa nije dogodilo. Odsustvo im neće biti upisano ni u opravdane, ni u neopravdane sate. Računat će se kao da su na neko vrijeme nestali, jer su morali nestati kao djeca strijeljanih neprijatelja, informbirovaca ili očeva koji su iz-bjegli u inozemstvo i priključili se “ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji”.
