To kao da se moralo dogoditi u istom tjednu: klaun poput Donalda Trumpa postao je predsjednik SAD-a, a otišao je najveći, veliki Leonard Cohen, nedodirljivi simbol jedne generacije, odnosno njenog pametnijeg dijela. Ovaj put na tapetu je Donald Trump, pošto on po novinarskim kriterijima ne može čekati kao Leonard Cohen koji je već poodavno djelić vječnosti neovisan o vremenu, pa i novinskim rokovima.
Vratimo se Trumpu. Višemjesečni cirkus je završio: klaunovi skidaju šminku i liječe grčeve mišića lica nastale kao posljedica višemjesečnog kreveljenja, krotitelji vraćaju svoje divlje zvijeri u bestijarije odakle su ih nakratko izvukli na svjetla pozornice, dok klinci preko Armanijevih kreacija Donalda Trumpa i Hillary Clinton flomasterima crtaju redenike i noževe, a nešto stariji, koji su shvatili kako su još jednom ispali budale, svoj bijes iskaljuju na izlozima trgovina, gutajući pritom policijski suzavac.
Kada se pojavio Donald Trump sjetio sam se jedne ZF priče koju sam pročitao još u srednjoj školi, pretpostavljam u kultnom "Siriusu" ili u nekoj od ZF antologija. Ne sjećam se niti autora, niti same priče. Sjećam se samo da je govorila o novoizabranom američkom predsjedniku koji zavodi diktaturu u SAD-u. Ovu priču sam vjerojatno zapamtio stoga što je i u okvirima znanstvene fantastike tada zvučala kao fantastika. Donald Trump je tu priču sada sveo u okvire "stvarnosne proze".
Postavljaju se dva pitanja: u kojem smjeru će krenuti politika Donalda Trumpa i kako je uopće bilo moguće da bizaran lik poput njega postane predsjednik SAD-a, a koji će, u to nimalo ne sumnjam, za kratko vrijeme većini europskih političara, pogotovo eurobirokratima, najednom postati simpatičan i šarmantan. Kada je riječ o ovom prvom, onda se prvenstveno treba osvrnuti na najspornije Trumpove predizborne izjave: izgradnju Meksičkog zida, odnosa prema muslimanima i najava oko promjene načina financiranja NATO pakta. O prve dvije stvari ne treba trošiti riječi. Ostaje samo vidjeti je li Trump svjesno koristio politički nekorektan govor, da bi na taj način raspirio najniže strasti u američkom društvu, poput Tomislava Karamarka u Hrvatskoj, ili je mislio ozbiljno. Ako je točno ovo drugo, onda neka nam je Bog na pomoći, ne samo muslimanima i Meksikancima.
Što se tiče NATO pakta, Trump se zalagao za to da zemlje članice mnogo više sudjeluju u njegovom financiranju, da bi se na taj način rasteretila Amerika. Ako znamo kako je NATO pakt omiljena američka igračka, ove najave podsjećaju na one kako će prisiliti meksičku vladu da sama izgradi zid na meksičko-američkoj granici, odnosno da drugi financiraju njihove perverzije. Gospodo, stanite pred ogledalo i išamarajte se! Tu ipak, pretpostavljam, neće biti nikakvih promjena: krajnje je upitno kolike su ovlasti predsjednika SAD-a danas. Radi li se samo o ikoni u čije ime odlučuje nevidljivi gremij?
NATO se pod vodstvom demokrate i nobelovca Baracka Obame, koji je nastavio krvavi posao svojih prethodnika, pretvorio u neprikosnovenog svjetskog policajca broj 1. Stječe se dojam kako je američka vanjska politika već poodavno na automatskom pilotu i kako američki predsjednici tu ne mogu mnogo učiniti. Ta vojna sila već polako poprima konture "strojeva" iz holivudske franšize "Terminator". Hoće li Donald Trump, uantoč tome, ostati upamćen kao djelić smiješne strane povijesti ili one tragične, ovisi o tome koliko će prtljati oko obarača i hoće li u eventualnom tragičnom skoru jedne politike biti uračunati Meksikanci i muslimani.
Kada je riječ o drugom aspektu fenomena Trump, o tome kako se on uopće mogao dogoditi, treba se na trenutak vratiti na prvi izbor Baracka Obame. Tada je postojalo nešto što se nazivalo nadom. Ili smo samo mislili kako još uvijek postoji? U današnjem svijetu taj princip više ne vrijedi. Upravo ga je Barack Obama "potrošio", bez obzira je li se radilo o iluziji naivnih švedskih akademika, a Nobelova nagrada za mir koju je dobio u prvim tjednima tog prvog predsjedničkog mandata iz današnje perspektive djeluje tragikomično.
Nadalje, u posljednje vrijeme, a to se dogodilo i u ovom slučaju, predizborne ankete sve više postaju besmislene. Slično kao u slučaju Brexita. Što se dogodilo? Teško je reći. Ako posljednju američku predsjedničku kampanju, ali i Brexit, promatramo kao bizarni reality, možemo doći do određenih odgovora. Tamo je, u realityjima, počesto do posljednjeg trenutka nemoguće predvidjeti pobjednika, jer čak i neka beznačajna, nesvjesna gesta može biti odlučujuća.
U ovoj grotesci ima i elemenata koji upućuju na to kako je potrošena europska priča "lijevi-desni" prešla preko Atlantika i zapljusnula američku obalu. Je li Trump zapravo samo američka varijanta Silvija Berlusconija, Tomislava Nikolića ili Viktora Orbana? Treba se prisjetiti kako je svojevremeno izgledalo gotovo nemoguće da će Tomislav Nikolić postati predsjednik Srbije u srazu s uljuđenim političkim kameleonom Borisom Tadićem.
Postoji još jedan princip koji se izborom Donalda Trumpa urušio. Radi se o fenomenu koji je novijeg datuma, princip biranja "manjeg zla". Na njegovo mjesto, izgleda, dolazi novi, koji bi u najkraćem mogli opisati na sljedeći način: "Ako su stvari otišle u pičku materinu, neka onda idu u tri pičke materine!", jer je i to, valjda, nekakav korak naprijed.
