Misije na Mjesec nekoć su bile obilježene utrkom između SAD-a i SSSR-a, no nakon duge pauze, potraga za vodom pokrenula je novi val globalnog interesa. Nedavno lansiranje misije Artemis II, prve s ljudskom posadom prema Mjesecu od 1972. godine, označava ključan korak prema uspostavi trajne ljudske prisutnosti, a sve počinje s jednim ključnim resursom: vodom.
Svemirskim misijama na Mjesec dugo su dominirali SAD i SSSR. U frenetičnom desetljeću između 1966. i 1976. godine, sovjetski program Interkosmos izveo je osam slijetanja sa svojim letjelicama Luna. S druge strane, NASA je spustila pet sondi Surveyor i šest letjelica Apollo s ljudskom posadom.
“On the Moon is a photo of my family. I pray it reminds you that we and America and all of the world are cheering you on.”
— NASA (@NASA) April 6, 2026
Apollo 16 astronaut Charlie Duke recorded a message for the Artemis II crew. Fitting that they hear his words as they close in on their lunar destination. pic.twitter.com/FIWzOeC8nM
Nakon toga uslijedila je duga pauza. Tek 2013. godine druga je letjelica uspjela sletjeti, i to kineski Chang'e 3. Indija i nedavno Japan jedine su druge nacije koje su uspješno spustile svoje letjelice, iako je i Izrael bio vrlo blizu. Zanimljivo je da je velika većina tih slijetanja bila koncentrirana oko Mjesečevog ekvatora. Danas je fokus negdje drugdje.
Južni pol - opasno odredište
Pogled na kartu svih dosadašnjih slijetanja otkriva da su se samo dvije letjelice do sada spustile u područje južnog pola. To je opasno mjesto za slijetanje. Krajolik je puno suroviji od onoga na koji su slijetali astronauti iz misija Apollo. Postoje visoke litice i divovske stijene, a guste sjene zbog niskog položaja Sunca na horizontu otežavaju uočavanje opasnosti dok se letjelica pokušava spustiti.
No, upravo je to mjesto gdje se i SAD i Kina nadaju spustiti astronaute u bliskoj budućnosti. U tijeku je nova svemirska utrka između američkog programa Artemis i kinesko-ruske Međunarodne lunarne istraživačke stanice (ILRS). Obje strane ciljaju na istu "elitnu nekretninu" u blizini kratera Shackleton, gdje su istovremeno dostupni i sunčeva svjetlost za energiju i vodeni led za resurse. Rizik se isplati zbog potrage za vodom.
Milijuni tona vode u kraterima vječne tame
Kada se sjetimo legendarnih snimki astronauta Apolla kako skakuću po Mjesečevoj prašini, čudno je uopće zamisliti Mjesec kao izvor vode. No, Baza Tranquility i ostala mjesta slijetanja misija s posadom nalazila su se duž ekvatora, gdje intenzivna sunčeva svjetlost podiže dnevne temperature na 120 Celzijevih stupnjeva. To nije obećavajuće mjesto za pronalazak vode.
Priča je, međutim, gotovo sigurno drugačija na polovima, posebno na južnom, gdje se duboki krateri nalaze u trajnoj sjeni. To su takozvane "hladne zamke" ili krateri vječne tame, gdje temperatura može pasti i do -240 Celzijevih stupnjeva, što ih čini jednim od najhladnijih mjesta u Sunčevom sustavu. To je dovoljno hladno da se bilo koje molekule vode zarobe kao led, koji se polako nakupljao milijardama godina. Stručnjaci procjenjuju da bi na Mjesečevim polovima mogle postojati stotine milijuna tona vodenog leda.
Postoje i dobri dokazi da je led tamo. U listopadu 2009. NASA je namjerno srušila raketu u jedan od kratera i potvrdila da oblak materijala izbačen s površine sadrži hidroksil, ključni pokazatelj prisutnosti vode.
Kako je voda uopće dospjela na Mjesec?
Prema jednoj teoriji, sudar između rane Zemlje i planeta veličine Marsa, nazvanog Theia, prije 4,5 milijardi godina, stvorio je Mjesec i na njega deponirao velike količine vode. Te zalihe vjerojatno su nadopunjavali asteroidi i meteori koji su nosili vodu.
Znanstvenici vjeruju da molekule vode na površini isparavaju tijekom vrućine lunarnog dana. Neke se izgube u svemiru, ali druge putuju kroz tanku atmosferu u "balističkim skokovima", smrzavajući se na površini kada Sunce zađe, a zatim započinju novi ciklus kada se Sunce ponovno pojavi. S vremenom te molekule stižu do polova, gdje ostaju trajno zamrznute, bilo kao led ili zarobljene u mineralima. I upravo je to ono za čime će astronauti tragati.
Voda kao izvor kisika i raketnog goriva
Pronalazak vode nije važan samo za razumijevanje podrijetla Mjeseca. To je resurs za astronaute. Njena strateška vrijednost leži u potencijalu da se razdvoji na vodik (gorivo) i kisik (zrak za disanje i oksidans). To bi omogućilo da Mjesec postane svojevrsna "benzinska postaja" za dalja putovanja u svemir, primjerice prema Marsu, značajno smanjujući troškove lansiranja teškog goriva sa Zemlje.
NASA-in program Artemis planira spustiti astronaute na Mjesečev južni pol, dok Kina cilja spustiti svoju posadu do 2030. godine. Obje zemlje žele izgraditi baze na Mjesecu za novu eru lunarnog istraživanja. Pronalazak vode na Mjesecu omogućio bi održivost takve baze, osiguravajući astronautima vodu za piće. Cijena dopremanja samo jedne litre vode sa Zemlje na Mjesečevu površinu iznosi gotovo milijun eura. Većina tog vrtoglavog iznosa otpada na gorivo potrebno za lansiranje rakete i oslobađanje od Zemljine gravitacije. Stoga bi pronalazak izvora vode na Mjesecu promijenio pravila igre.
Što ako astronauti pronađu iskoristivu vodu?
Astronomi žele izgraditi radioteleskope zaštićene Mjesecom od buke električnih signala sa Zemlje. Bez tih smetnji mogli bi zaviriti dublje u svemir, proučavajući Mliječnu stazu i dalje, čak i tražeći slabe signale izvanzemaljskih civilizacija.
Kako troškovi svemirskih putovanja padaju, poduzetnici bi se mogli uputiti na Mjesec u potrazi za bogatstvom. Smatra se da površinske stijene sadrže obilje željeza i aluminija, koji bi se mogli koristiti za izgradnju struktura na Mjesecu. Tu su i titanij, magnezij te niske koncentracije rijetkih zemnih elemenata. Kako se resursi na Zemlji iscrpljuju ili raste zabrinutost zbog ekološke štete uzrokovane njihovim vađenjem, izvoz s Mjeseca postaje sve isplativiji.
Također se procjenjuje da se u prašnjavoj površini nalazi milijun tona helija-3, kojeg je tamo nanio solarni vjetar. To je potencijalno čisto, neradioaktivno gorivo za buduće reaktore nuklearne fuzije, bez štetnog otpada. Neki su znanstvenici skeptični i nazivaju ideju rudarenja helija "izmišljotinom". No, tvrtke već prikupljaju novac od investitora za prve rudarske misije, često u sklopu NASA-inog programa komercijalnih lunarnih usluga (CLPS), koji privatnim kompanijama poput Intuitive Machines i Blue Origin omogućuje prijevoz instrumenata za potragu za vodom.
Posada Artemisa II, koju čine NASA-ini astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch te astronaut Kanadske svemirske agencije Jeremy Hansen, svjedočit će prizorima koje ljudske oči dosad nikada nisu zabilježile. Vidjet će dalju stranu koja je uvijek okrenuta od Zemlje, javlja CNN.
Bazen Orientale
Kako su se posljednjih dana približavali srebrnom nebeskom tijelu, astronauti su već iskusili ono što je kontrola misije u Houstonu opisala kao "mjesečevu radost". Letjelica Orion, koju je posada nazvala Integrity, danas, 6. travnja 2026., nalazi se u ključnoj fazi svog putovanja.
Koristeći kameru s objektivom od 400 milimetara, posada je s udaljenosti veće od dvije trećine puta do Mjeseca uspjela identificirati specifične kratere i topografske značajke. Među njima se posebno ističe golemi bazen Orientale, širok 965 kilometara, koji nikada prije ove misije nije bio viđen niti fotografiran od strane ljudi u cijelosti. Ovaj krater predstavlja ključno prijelazno područje između bliže i dalje strane Mjeseca, a s visine od preko šest tisuća kilometara, posada Artemisa II prva ima priliku vidjeti ga u jednom pogledu.
- Mjesec koji gledamo uopće nije Mjesec koji vidite sa Zemlje - rekla je astronautkinja Christina Koch.
No, koliko će astronauti doista moći vidjeti s procijenjene udaljenosti od 6550 kilometara i što bi to moglo otkriti o trajnim misterijima Mjeseca? Osim opsežne obuke, posjeduju jedan od najmoćnijih znanstvenih alata čovječanstva: dar promatranja vlastitim očima.
- Čak i s udaljenosti od preko 6000 kilometara, postoje stvari koje ljudsko oko može primijetiti s detaljima važnim za znanstvenu zajednicu - izjavio je Judd Frieling, direktor leta misije Artemis II.
Iako su i astronauti iz programa Apollo kružili oko Mjeseca, pa čak i na manjim udaljenostima, okolnosti preleta misije Artemis II znatno se razlikuju. Devet misija Apollo koje su napustile Zemljinu orbitu bile su ograničene na promatranje onih dijelova Mjeseca koji su bili osvijetljeni Suncem tijekom njihovog leta i putanje.
"Kada su misije Apollo lansirane, prioritet su bili prozori u kojima je bliža strana bila osvijetljena, jer su tamo misije i slijetale. Dalja strana nije bila osvijetljena u vrijeme kada su bili u orbiti", pojasnila je dr. Kelsey Young iz NASA-e. Za razliku od njih, letjelica Integrity ima jedinstvenu točku gledišta na cijeli lunarni disk, što omogućuje cjelovitiji pogled na njegovu povijest. To je važno jer Mjesec, za razliku od Zemlje, čuva dokaze o bombardiranju svemirskim stijenama koje je oblikovalo rani Sunčev sustav, a čiji su tragovi na našem planetu odavno izbrisani erozijom.
Što otkriva narančasto tlo?
Tijekom misije Apollo 17, NASA-in astronaut i geolog Harrison Schmitt uočio je narančasto tlo i prikupio uzorak, što je kasnije otkrilo da su vulkanski procesi na Mjesecu bili aktivni duže nego što se mislilo. Slično tome, posada Artemisa II tražit će suptilne razlike u boji na površini, osobito na dijelovima dalje strane koji nikad prije nisu viđeni. Njihova opažanja mogla bi ponuditi nove spoznaje o podrijetlu i sastavu Mjeseca te objasniti zašto se bliža i dalja strana toliko razlikuju.
Kako bi se pripremili, astronauti su prošli opsežnu obuku, od učenja lunarne geografije do terenskog rada na Islandu, koji služi kao odličan geološki analog Mjeseca na Zemlji. Tijekom petosatnog preleta, posada će koristiti tri Nikon kamere za snimanje udarnih bazena i drevnih tokova lave te će uživo opisivati svoje vizualne dojmove znanstvenicima na Zemlji.
Osim znanstvenih zadataka, posadu danas očekuje i rijedak nebeski događaj. Svjedočit će potpunoj pomrčini Sunca iz svemira, promatrajući kako Mjesec zaklanja Sunce gotovo sat vremena. Ovaj spektakl pružit će im jedinstven pogled na solarnu koronu. Uz to, misija će danas oboriti i rekord misije Apollo 13 za najveću udaljenost od Zemlje koju su ljudi ikad postigli. No, putovanje nije prošlo bez manjih poteškoća; kako prenosi CNN International, posada se suočila s kvarom na toaletu svemirske letjelice, zbog čega su povremeno morali koristiti rezervne sustave.
