Malo nakon što je Davor Bernardić postao predsjednik SDP-a, jedan od njegovih danas bliskih suradnika, a tad samo zagovornika, rekao je da on neće izdržati dugo. Nije, naravno, mislio na sebe, nego na netom odabranog stranačkog šefa. "Nitko ne može izdržati ovakav medijski pritisak", rekao je član sadašnjeg predsjedništva pojašnjavajući da se Bernardić neće stići baviti nečim drugim osim stalnim i iscrpljujućim branjenjem od kritika.
Istina, malo je tko u ovdašnjoj politici došao do stranačkog vrha i imao doček poput Bernardićeva. Možda tek Jadranka Kosor, kojoj je Ivo Sanader ostavio teret svoje iznenadne ostavke i obvezu da do podne brani njega, a od podne ga slijepo sluša. To što danas ista ta Jadranka Kosor pored ovakve pozicije i još gore opozicije izgleda i zvuči kao Angela Merkel na susretu s načelnikom Općine Bilice, malo joj znači i nimalo ne utječe na onu staru, lošu medijsku sliku.
Davor Bernardić neće dočekati dan u kojemu će mu se priznati da je jednom, kad je ono bio predsjednik SDP-a, pogrešno procijenjen, zlobno kritiziran i općenito napadan zbog dojma što su ga o njemu stvorili drugi. Dječak koji svakako nikad nije obećavao, takav je grandiozan kadrovski promošaj da ne postoji ništa što tu činjenicu može promijeniti, baš kao što ne postoji nitko tko mu može pomoći u popravljanju imidža.
Probao ih je, tih raznih stručnjaka za PR i ostale oblike prodaje magle na veliko, cijeli niz i ništa se promijenilo nije. Kao što povijest poznaje nepopravljivo štetne odluke, tako i politika poznaje nepopravljive pojave čija je ambicija obrnuto proporcionalna i kapacitetu i talentu i karizmi.
No nije, ne treba griješiti, Davor Bernardić jedini, čak ni najveći problem stranke koja u svakoj krizi, a upada u njih često kao HDZ u afere, pomisli da će se sve riješiti time što će bivši predsjednik prestati dolaziti na Iblerov trg, dok će budući, valjda samom svojom pojavom na istoj adresi, partiji približiti svijetlu budućnost nadohvat ruke.
Ne može se reći kako je kadrovska propast SDP-a počela u prosincu 1989. godine, kad je za predsjednika tadašnjeg SKH-a umjesto Ive Družića izabran nadasve tromi Ivica Račan, ali tad jesu stvoreni osnovni preduvjeti za niz procesa koji završavaju s Bernardićem.
One godine u kojima Socijaldemokratska partija nije imala nikakvih šansi u političkoj borbi s HDZ-om – služeći mu često kao oporbeni ukras – Račan je iskoristio da od sebe i SDP-a makne većinu njemu intelektualno superiornih.
Lekcija je to koju je najbolje naučio njegov nasljednik Zoran Milanović, autor rijetko glupog pitanja o tome tko je Vjeran Zuppa i promotor ergele poslušnika čiji je najpoznatiji primjer Tomislav Saucha - onaj Tomislav Saucha koji je spašavajući sebe spasio i Plenkovića, a prije toga je bio, ni manje ni više, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske! Račan i Milanović, svaki sa svojom vazalsko-vazelinskom svitom, od SDP-a su napravili stranku koja pobjeđuje samo na onim izborima na kojima nema od koga izgubiti, što zbog biologije, što zbog korupcije.
E, Davor Bernardić se ni tome ne može nadati. Shvatili su to, navodno, i njegovi politički stričevi, Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, koji se, jednako navodno, spremaju objasniti mu da je vrijeme za časno odstupanje, čime, da ponovimo gradivo, nijedan problem SDP-a neće nestati, nego će se samo još jedan drukčije zvati.
Bernardićevi nasljednici mogu doći ili iz dueta Komadina – Ostojić ili iz brojnije skupine njegovih oponenata koje je Milanović učinio bitnim u stranci i tako opteretio za dulji niz godina. No ni na jednoj od te dvije strane nema osobe s dovoljno snage i karizme da može, prvo, umiriti unutarnje sukobe, pa odmah zatim rejting SDP-a približiti HDZ-ovu umjesto onome Živog zida, stranke u otvorenoj borbi protiv cjepiva, chemtrailsa i ljudi guštera.
Upravo ta duboka podijeljenost u samoj partiji opet čini Tonina Piculu kandidatom za predsjedničko mjesto iako je on godinama predano radio na tome da dokaže kako je odlučan kao Račan, jednako lijen i da stvarno vjeruje da može istodobno hladiti međunožje u Bruxellesu i upravljati nekad velikom političkom organizacijom, danas nespobnom i za to da predstavlja ozbiljnu oporbu vlasti ovisnoj o svakome tko prođe pored Sabora.
Socijaldemokratska partija do te je mjere kadrovski opustošena i tako loše ustrojena da i ono malo preostalih, vrijednih članova i članica tek može agoniju pratiti iz neposredne blizine. Istodobno je, jer jedno bez drugog svakako nije išlo, ispražnjena od svakog programskog sadržaja da se čak ni Milijan Brkić nehotično ne hvata za pištolj kad vidi njihovu zastavu, nego otvoreno zagovara njezino vezanje s HDZ-ovom, iako ni nogomet ne voli zbog kartona crvene boje.
Dođe li zbilja jednom do velike koalicije, bit će to posljednja faza pretvaranja nekadašnjeg saborskog ukrasa u privjesak Hrvatske demokratske zajednice. Problem je što upravo takav rasplet bez zadrške ne odbijaju ni svi Bernardićevi protivnici, on posebice, a malo je vjerojatno da bi se nešto bunio i dragi prijatelj Davora Ive Stiera – Tonino Picula.
Dugogodišnjom negativnom selekcijom i samodovoljnošću SDP se doveo u poziciju da nije pitanje kad će i kako otići Bernardić te hoće li ga zamijeniti Picula ili netko sličan i predodređen na poraze, nego može li toj stranci pomoći još nešto osim nasilnog upada simpatizera u partijsku zgradu i postavljanja privremene uprave? Najtočniji odgovor je - teško da može i ovo drugo.
