Alžirku Daliju Ghanem-Yazbeck uznemirilo je kada joj je prijateljica rekla da će se naći poslije podnevne molitve. Upitala se otkad tako komuniciramo, začudilo ju je da njene kolegice iz Alžira predpostavljaju da ona zna kad je vrijeme za neku molitvu.
Postavljanje društvenog sata oko molitvenih vremena samo je jedan od od vidova rasta islamizma u Narodnoj demokratskoj republici Alžir, samo 14 godina nakon završetka građanskog rata koji je trajao od 1991. do 2002. Islamisti su danas puno pametniji, umjesto da se bore za društveni prevrat, govore da tjeraju ljude na moralno pošanje. Umjereni islamisti prihvatili su činjenicu da neće moći stvoriti halifat u Alžiru.
To ne znači da su spremni prihvatiti jednaka prava za sve. Ghanem-Yazbeck smatra da su samo promijenili pristup i fokusirali se na moral. Reislamizacija Alžira vidljiva je u naglom porastu broja džamije. 2012. godine bilo ih je oko 15.000 da bi samo godinu dana kasnije taj broj porastao na 17.000.
Religija je pronašla prijatelje i u modnom svijetu. "Sada vidimo sve više žena koje nose burke, a to je jedan novi fenomen.", kaže Assia Sabi, politička analitčarka za Global Risks Insights.
Islamističke stranke su puno sposobnije za zakulisne političke igre. Primjerice, Pokret za društvo mira, glavna je islamistička stranka koja blisko surađuje s predsjednikom Abdelazizom Bouteflikom. Sam alžirski predsjednik često je kritiziran zato što previše popušta islamistima. Prošle godine, alžirske vlasti pokušale su liberalizirati veleprodaju alkohola, ali su ustuknuli pred islamistima.
Protive se i promjenama obiteljskog zakona kojim bi žene dobile veća prava. "Postoje velike prepreke jednakosti među spolovima u Alžiru", kaže Ghanem-Yazbeck, a prenosi Ozy.
Porast vjerskih obreda i religioznosti, nije problematičan sam po sebi, ali stručnjaci nisu sigurni jesu li Alžirci postali religiozni zbog novootkrivene produhovljenosti ili zbog straha pred islamistima. Obične ljude poput Ghanem-Yazbeck brine nedostatak različitosti u javnom prostoru. "Ne postoji mjesto za kritiku, za drukčije mišljenje", ispričala je ona.
Rast islamista u Alžiru iskusio je i Marko Konforta, bivši zaposlenik Hidroelektre. Sada 66-godišnjak, Konforta je s 12 kolega jedva preživio masakr islamističkih terorista 1993. godine.
Ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim tog stravičnog pokolja, započinje svoju priču Konforta.
Tada 43-godišnji Marko na taj teren nije želio ići. No okolnosti su ga prisilile. Hidroelektrina jedinica u Benkovcu, gdje je do tada radio, bila je zatvorena zbog pobunjenih Srba. Marku su šefovi rekli da mora ići u Alžir. Iako se odlučno usprotivio i jasno rekao da ne želi ići, popustio je pritiscima šefova koji su mu svakodnevno ispirali mozak kako je to njegovo radno mjesto.
- Prvi sam put u Alžiru bio 1986. Svi su bili ljubazni, mogao si raditi što si htio i ići gdje si htio. Tito je za njih bio velik pojam i taj mi je prvi put u Alžiru ostao u prekrasnom sjećanju. Drugi sam put došao 1990. i već se tada situacija počela kuhati i zaoštravati, a te 1993. islamisti su naveliko ubijali svoje protivnike.
U studenome su zahtijevali da zemlju napuste svi stranci koji nisu muslimani i mjesec dana poslije počeli ubijati i strane državljane, a mi smo im se prvi našli na udaru - svjedoči Marko.
Radilište Hidroelektre bilo je smješteno u Medeji, u kampu ih je bilo stotinjak, ali zbog cjelokupne uzavrele situacije većina se radnika vratila u Hrvatsku. Marko i kolege ostali su dovršiti razmontiranje strojeva, te pričekati transport za domovinu. Na snagu je već stupio policijski sat, vijesti o ratu s muslimanima u Bosni i Hercegovini stigle su i do alžirskih islamista, vojska je bila na svakom uglu, a dečki su duge večeri kratili razgovorom uz vino u svojim sobama.
- Tog 14. prosinca nas četvero je bilo u jednoj od baraka u sklopu radilišta. Prošlo je 19 sati, gledali smo vijesti i pričali kako moramo predati projekt i prekinuti s radom, jer je vodstvo naše tvrtke već raskinulo poslovne ugovore. Ostalo nam je još nešto vina i nas četvorica smo ga razdijelili u čaše. Odjednom se čulo lupanje na vratima i kolega Vlado Car ih je otvorio. Vratio se u sobu sav prestravljen i rekao da svi moramo izaći iz prostorije. Uperenih pušaka dočekalo nas je šestero muškaraca u uniformama.
Jeziv krik pa tišina
Shvatili smo da su se provukli kroz žičanu ogradu i da su opkolili cijeli kamp. Bježati je bilo suludo i nije imalo nikakva smisla. Odveli su nas u smjeru uprave i tražili telefon koji baš nije radio. Poskidali su nam cipele, pokupili satove i slike, plahtom ili žicama vezali ruke na leđima ostavivši nas samo u trapericama i majici - prisjeća se Marko.
Ne spuštajući puške ni na sekundu, svoje su zarobljenike odveli pod jednu maslinu. Dok ih je jedna grupica ostala čuvati, ostali su se vratili uloviti i ostale.
- Ležali smo pod tom maslinom dok nisu doveli i našeg zadnjeg čovjeka. Pokušali smo nešto reći, ali oni nisu bili ni za kakav razgovor. Samo su se derali i nešto nerazgovijetno mrmljali. Onda su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Svakoga su tražili da izgovori molitvu iz Kurana na arapskom. Gledali smo kako si time život kupuje prvi, potom drugi... Tada je i dvoje naših Hrvata reklo da su muslimani. Bili su iz BiH i iz odrastanja s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo život, a ja sam tek tada shvatio što je vjerski fanatizam. Gledao sam i slušao kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive riječi, jer nisam znao ni slova arapskoga. Znao sam samo da mi se bliži kraj - svjedoči Marko. Prvo su u duboku tamu odveli njegova prijatelja Cara. Šuštanje granja pod čvrstim čizmama zamijenio je samo jeziv krik, a potom je nastupila sablasna tišina. Odlazili bi jedan po jedan, tiho, nijemo...
Presjekli vratne mišiće
Došao je red na Marka. Kako nije znao zucnuti ništa na arapskom, kamoli iz Kurana, podigli su ga tla i odveli u gusti mrak. Srušili su ga na tlo, jedan ga je primio za kosu i nožem mu prerezao vrat kod grkljana i pustio ga da padne na tlo.
- Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali ne mogu reći da se sjećam boli. Kriknuo sam i nakratko me ulovila nesvjestica, a kada sam došao k sebi pitao sam se što učiniti, da li da se pravim mrtvim dok oni nešto dalje raspravljaju koga će još ubiti. Drhtao sam kao prut. Ruke su mi još bile vezane plahtom, a oni su raspravljali tko je od ljudi koje su zarobili musliman, a tko nije. Spasila su se četvorica, pa i jedan mehaničar, Hrvat, koji je živio u Sarajevu i naučio moliti - govori Konforta i dodaje da je sreća što su mu ruke bile vezane plahtom te ih je nekako uspio izvući iz te tkanine. Iako se sve vrijeme pravio mrtav, drhtanje tijela odalo ga je teroristima koji su kraj njega prolazili nakon strašna masakra. Shvativši da je živ, ponovno su ga pokušali ubiti. Kako je krvi bilo svuda, islamski teroristi bili su uvjereni da je mrtav, te su, uz dernjavu otišli dalje.
Sanader me spasio
- Ustao sam i čvrsto se držao za glavu. Doteturao sam do prve barake i srušio se. Srećom, tuda je prolazila vojska. Našli su me i transportnim vozilom odveli u Medeju. Vrlo brzo došao je i tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader, i to s generalnim direktorom Hidroelektre i našim veleposlanikom u Alžiru. U sobi sa mnom bio je i moj kolega Goran Matković i zamolili smo ga da nas odmah prebace u Hrvatsku. Naime, bolnica u Medeji bila je otvorenog tipa. U nju je mogao doći tko je htio, a budući da je Medeja bila fundamentalističko uporište, bojao sam se da će nas doći ubiti ako doznaju da smo preživjeli. Liječnici su na te naše molbe samo odmahivali glavom i objašnjavali da moramo ostati ovdje. Onda je Sanader dreknuo na veleposlanika da naredi liječnicima da nas hitno prevezu, jer u protivnom ni on neće napustiti zgradu. Iako je sada u zatvoru, nikada mu neću zaboraviti ono što je napravio za kolegu i mene - zahvalan je Marko.
Nakon Sanaderove prijetnje liječnici su Marka i Gorana bez ijedne riječi na bolničkom krevetu i s infuzijom i drenovima izgurali iz bonice, te ga transportirali u vojnu bolnicu gdje je dočekao i civilni zrakoplov kojim je prevezen u zagrebačku bolnicu KBC Rebro.
- Doista sam se dugo oporavljao. U bolnici sam bio mjesec dana, a na bolovanju sigurno nekih pet mjeseci. I znate, sve to vrijeme mislio sam na svoje poginule kolege s kojima sam bio nerazdvojan 24 sata dnevno, a koje su brutalno likvidirali noževima - govori Marko dodajući da bi bio najsretniji da te ružne epizode zauvijek može izbrisati iz svog sjećanja. Hrvatska je tada, u prosincu 1993. bila na meti islamista zbog rata u BiH jer se smatralo da su svi Hrvati neprijatelji muslimana. Tragedija se dogodila nedugo nakon što je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, posjetio Alžir, i prema nekim izvorima, održao ratnohuškački govor, čiji je rezultat najveća tragedija hrvatskih radnika u inozemstvu. Odgovornost za ovaj napad preuzela je organizacija GIA (Oružana islamska skupina).
