Washington Post se malo zanio, pa je proglasio da je nuklearna katastrofa u NE Černobilu 1986. kulturnim fenomenom postala s objavljivanjem HBO-ove serije. To je, dakako, sasvim pogrešno. Samo jednu godinu poslije snimljen je dokumentarac "Zvono Černobila".
Dvije godine poslije Bill Murray snimio je film "Božićni duhovi" u kojem on kao Frank Cross, nakon što se susreo s duhom svog pokojnog šefa, sam sebi kaže: "Ne, to samo haluciniraš od ruske votke zatrovane Černobilom!"
"Star Trek VI: Neotkrivena zemlja" iz 1991. započinje, pak, velikom intergalaktičkom eksplozijom, kako je rekao Leonard Nimoy, "intergalaktičkim Černobilom". A narednih godina mnoštvo crtića, komedija, tragedija, horora, video-igara, pa romani, stripovi, dokumentarci, pjesma Davida Bowieja "Time Will Crawl", zatim Paula Simona "Can't Run But", onda i Kraftwerkov remiks "Radioactivity" iz 1991...
HBO-ova miniserija je svakako dobar posao, jako velikim dijelom upravo zato što je stigla kao zasad posljednja, ali uspješna, još uvijek uzbudljiva obrada černobilske katastrofe, nakon što su je tisuće i tisuće ljudi i institucija obrađivale tijekom 33 godine kroz sve moguće medije.
Ipak, Washington Post objašnjava kako je NE Černobil iz 1986. zauvijek promijenio svjetsku geopolitiku i ubrzao raspad SSSR-a, pa čak na koji to način utječe na stanje u Ukrajini dandanas i na odnose s Rusijom, odnosno na proxy rat na istoku te zemlje. Mihail Gorbačov bio je na mjestu generalnog tajnika CK KP SSSR-a tek jednu godinu kad se dogodila havarija u NE Černobil.
Širom otvorio vrata Jeljcinu
U memoarima je napisao da je stanje s tom nuklearkom, pa i činjenica da se zataškala manja havarija u istoj elektrani četiri godine ranije, navelo da još i manje nego inače ima povjerenje u sovjetsku vojnu industriju, tajnoviti aparat u najvećoj državi svijeta koji je trebao, povrh svega, natjecati se u utrci u naoružanju s SAD-om.
Gorbačov je još od 1984. najavljivao perestrojku, pa i određene pomake u ekonomiji SSSR-a, možda s idejom i o nekakvoj barem djelomično tržišnoj ekonomiji na mala vrata. Otkako je došao na vlast u SSSR-u, Gorbačov nije skrivao da želi što prije izvući sovjetske vojnike iz Afganistana, a usporedo je vodio i pregovore s Ronaldom Reaganom oko nuklearnog razoružanja.
Malo je šašavo kad Washington Post piše da je "Černobil pomogao njegovom učvršćenju obaveza kontrole naoružanja", jer upravo je Gorbačov bio taj koji je na sastanku s Reaganom u Reykjaviku u jesen 1986. predložio ono čuveno "zašto ne bismo razgovarali o nula oružja"...
To je ono na što je Černobil utjecao, taj Gorbačovljev nagli stisak na gas prema Reaganu, koji je prijedlogom, sam je poslije pričao, bio prvo sasvim zatečen, da bi ga odmah oduševljeno prihvatio. Slijedio je Sporazum o nuklearnom naoružanju srednjeg dometa (INF) 1987., pa START 1991. Svjetski arsenal nuklearnog naoružanja tim dvama sporazumima praktično se prepolovio.
Samo, dok su posebno Europljani slavili Gorbačova kao državnika neke svjetske sile koji napokon pokazuje ozbiljne znakove humanizma, razuma, oslobađanja od atmosfere hladnoratovskog straha, dok su ga slavili i mnogi u SSSR-u, u dijelu političkih i vojnih elita njegove zemlje raspoloženje je bilo katastrofalno.
Partijski konzervativci pokušali su Gorbačova svrgnuti državnim udarom iz kolovoza 1991., neuspješno, kao što su neuspješne bile i napetosti još od početka te godine i pokušaja da se Litvu vrati u okrilje SSSR-a silom. No, posljedica po Gorbačova bilo je to da su mu time tvrdolinijaši izmaknuli tlo pod nogama, imao je sve manje objektivne političke moći, a njegov politički prostor počeo je zauzimati Boris Jeljcin.
Za bilo što nuklearno više nisu htjeli niti čuti
Černobilska katastrofa direktno je utjecala i na nepovjerenje građana SSSR-a u institucije te države i u istinsko poštovanje ljudskog života i društva unutar krugova moći u toj svjetskoj sili. Počeli su se pojavljivati eko-nacionalistički pokreti, posebno u Ukrajini.
Ako se malo pogleda kroz parlamentarnu noviju povijest zemalja bivšeg Varšavskog pakta, vidjet će se da su često "zeleni" zapravo bili predstavnici nemalo konzervativnih političkih skupina. Ukrajinska SSR bila je do kraja postojanja SSSR-a glavno područje sovjetskog nuklearnog programa.
Tu se nalazilo 176 interkontinentalnih projektila kadrih nositi 1200 nuklearnih bojevih glava, a usto još i 44 bombardera predviđenih za oko 600 nuklearnih krstarećih projektila. Ukrajina je u trenutku raspada SSSR-a nakratko bila treća daleko najmoćnija nuklearna sila u svijetu.
Unatoč tome, već sredinom 1990., s istupima glavne stranke koja je zagovarala neovisnost Ukrajine, Rukh, stalo se navoditi i to da ta zemlja namjerava biti neutralna i sasvim slobodna od nuklearnog oružja.
Mariana Budjeryn možda ne zna za povijest pojavljivanja Černobila u kulturi i popularnoj kulturi, ali je u svibnju 2013. osobno naletjela na tadašnjeg predsjednika Rukha Ivana Dracha koji joj je objasnio zašto je pokret za osamostaljenjem Ukrajine bio ujedno i pokret za denuklearizaciju te republike: "Bilo je to raspoloženje zbog Černobila."
U onom trenutku kad se SSSR definitivno raspao 1991., stvari su se, prirodno, promijenile. Taj veliki nuklearni arsenal u Ukrajini istodobno je predstavljao i veliku vrijednost i veliku političku i vojnu moć. U Ukrajini se nalazila trećina sovjetskog naoružanja, koja iako je fizički bila pod kontrolom Kijeva, operativno to nije bila, a u igri je bila i Crnomorska flota Rusije, odnosno Sevastopolj na Krimu.
Odjeci Černobila i danas žive kroz rat u Ukrajini
Dvije zemlje niti u ludilu tada ne bi zaratile, ali je otvorenih pitanja bilo puno, a logika opreza zbog niza manjih lokalnih ratova različitih razina suludog na području bivšeg SSSR-a tijekom 90-ih, tjerala je Ukrajinu da bude oprezna.
Na kraju su se u rješavanje ukrajinskog nuklearnog pitanja uključili i američki predsjednici, George Bush stariji i Bill Clinton, pružili su tehničku pomoć u demontaži ukrajinskog nuklearnog oružja, što je imalo velikog utjecaja i na druge bivše sovjetske republike. Spremnost Ukrajine da tako rado pusti da je oslobode nuklearnih projektila direktna je posljedica nuklearne katastrofe u NE Černobil.
Bilo je to daleko najveće uništavanje nuklearnog naoružanja u povijesti, usto još i izrazito dragocjeno u mirotvornom smislu jer su se 1994. Rusija, SAD i Velika Britanija dokumentom iz Budimpešte obavezali da će se apsolutno suzdržavati oko intervencije u teritorijalni integritet Ukrajine. I tako je bilo sve do izbijanja rata u istočnim secesionističkim, proruskim regijama Ukrajine.
Moskva će, doduše, reći do intervencije Zapada u rušenje legalnih političkih vlasti Ukrajine već od studenog 2013. U svakom slučaju, tada se sve zakotrljalo i sukob je kulminirao odcjepljenjem Krima 2014. Članice NATO-a i Rusija danas jedni druge optužuju za kršenje sporazuma iz Budimpešte 1994.
Činjenica je da nuklearna katastrofa iz Černobila 1986. doista još dandanas utječe na geopolitiku svijeta.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
DALI JE UKRAJINA TRAŽILA OD RUSIJE ODŠTETU ZA NUKLEARNU KATASTROFU?