Težak udarac za bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira. Komisija sira Johna Chilcota zaključila je da Blair sa svojom vladom 2003. apsolutno nije trebao ići u vojni pohod na Irak, prvi takav još od Drugog svjetskog rata, u prvom redu zato što u nadigravanju sa Sadamom Huseinom u tom trenutku još nisu bile iscrpljene sve mirne opcije.
Chilcot je u javnom iznošenju sažetka rekao da britanske tajne službe nisu imale dovoljno dokaza o tome da Husein posjeduje oružje za masovno uništenje, te da je rat pripremljen jako loše. Bio je posrijedi sastanak Busha i Blaira na Bushovom ranču, kada je britanski premijer američkog predsjednika nagovorio da pokrene i progura rezoluciju o Iraku u UN-u. Tako je nastala rezolucija 1441 kojom se predviđalo da UN-ovi inspektori nadgledaju iračko razoružavanje.
No, u prosincu 2002. Bush je odlučio da inspektori u tome neće uspjeti, a već u siječnju 2003. Blair se složio s američkim planom o napadu na Irak. Do ožujka je postalo jasno da Vijeće sigurnosti neće odobriti napad na Irak, na što su Bush i Blair optužili Francusku da podriva autoritet UN-a. Chilcotova komisija je, međutim, zaključila da su zapravo SAD i Velika Britanija bili ti koji su rušili autoritet UN-a, jer su jurišali u rat, unatoč tome što su tada još uvijek postojale miroljubive opcije.
Komisija je osudila Brailove tvrdnje kao lažne da je prijetnja oružjem za masovno uništenje bila stvarna, a povrh toga utvrdila je da je Blair namjerno preuveličavao prijetnju Iraka i njegovog diktatora, i to zato kako bi iskonstruirao opravdanje za ratni pohod.
U to vrijeme javnost i u Velikoj Britaniji i diljem svijeta Blaira je napadala da se "ponaša kao Blushova pudlica". Ispred zgrade u kojoj je sir Chilcot danas čitao zaključak, okupilo se mnoštvo Britanaca koji su Blaira nazivali ratnim zločincem, zahtijevali njegovu odgovornost zbog pogibije njihovih sinova u Iraku, vrijeđali ga kao "Bliar", odnosno "b-lažljivac" i slično.
Komisija je utvrdila i to da su Blaira upozoravali da će rat dovesti do jačanja terorističkih skupina poput al-Kaide, koje će se tako domoći oružja. Blair se tijekom istrage branio, nastavio je sir Chilcot, da se nije moglo predvidjeti do kakvog će kaosa na Bliskom istoku dovesti napad SAD-a i Velike Britanije.
"Komisija ne može prihvatiti takvo objašnjenje, jer svi su problemi bili predviđeni i na njih se upozoravalo", kazao je sir Chilcot. Za samu invaziju kazao je da je života koštala 150.000 Iračana, "vjerojatno čak i puno više", od kojih mnoštvo civila. Sama operacija, usto, bila je loše pripremljena i dovela je do toga da su Britanci u Basri morali s pobunjenicima pregovarati.
Jedna od stvari koje je Chilcot istaknuo bila je i pitanje legalnosti odnosno ilegalnosti napada na Irak. Donijeti takvu ocjenu, rekao je, nije u domeni komisije. Ali je zato jasno da je mnoštvo argumenata kojima se legalnost dokazivala, zapravo bila izrazito nedostatna, manjkava.
Chilcotova je komisija, dakle, zaobilazno zaključila da je Blairovo guranje Velike Britanije u rat u Iraku bilo sasvim protuzakonito, kao što je protuzakonit bio i sam rat, bez obzira kakav zločinac Sadam Husein bio.
