Međutim, nikoga se ne može uvjeriti da se danas približavamo prijelomnoj točki, nitko ne može niti siguran jer se takve točke jasno mogu shvatiti tek kada postane prekasno, u retrospektivi. Što se tiče hitnosti da se nešto učini po pitanju današnjih prijetnji od raznih ekoloških katastrofa; ili ćemo te prijetnje shvatiti ozbiljno i odlučiti već danas poduzeti korake koji će, ako se katastrofa ne dogodi, djelovati smiješno ili nećemo raditi ništa i izgubiti sve ako do katastrofe dođe.
Najgora varijanta je odabir srednjeg stava poduzimanja ograničenih mjera. U tom slučaju nećemo uspjeti što god da se dogodi. To jest, problem je u tome što ne postoji sredina u pogledu na ekološku katastrofu: ili će se dogoditi ili se neće dogoditi. U takvoj situaciji priče o predviđanju, predostrožnosti i kontroli rizika imaju tendenciju postati besmislene. Zbog postoji nešto obmanjujuće u spremnosti teoretičara antropocena da okrivljuju nas, ljude, za prijetnje po naše okruženje.
Volimo biti krivi, jer ako smo krivi, onda sve ovisi o nama, mi povlačimo konce katastrofe, tako da se možemo i spasiti jednostavnom promjenom naših života. Ono što je zaista teško za nas, barem zasad i sa Zapada, je da prihvatimo da smo također, do nekog nepoznatog stupnja, impotentni promatrači koji samo mogu sjediti i gledati kakva će biti njihova sudbina.
Da bismo izbjegli takvu situaciju skloni smo se zalagati u frenetično opsesivnim aktivnostima; recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu, što god, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, da dajemo svoj doprinos. Kao nogometni navijač koji podržava svoj klub ispred TV ekrana kod kuće, više i skače sa svoje fotelje, praznovjerno vjerujući da će to imati bilo kakav utjecaj na ishod. Glavna lekcija koju treba naučiti jest da se čovječanstvo mora pripremiti da živi plastičnijim i nomadskijim načinom.
Lokalne i globalne promjene u okruženju mogu nametnuti potrebu za nepoznatim obimnim društvenim transformacijama. Dopustite da kažemo kad bi nova divovska erupcija vulkana učinila nenaseljivim cijeli jedan otok, kamo bi odselili stanovnici otoka? Pod kojim uvjetima? Bi li im trebalo dati komad zemlje ili ih raspršiti po cijelom svijetu? Što ako sjeverni Sibir postane naseljiv i prikladniji za poljoprivredu, a velike subsaharske regije previše sušne za ogromnu populaciju koja tamo živi?
Kako će se organizirati razmjena stanovništva? Kada su se u prošlosti događale slične situacije, društvene promjene su se odvijale na divlji, spontani način, uz nasilje i destrukciju. Takva perspektiva je katastrofalna u današnjim uvjetima uz oružje za masovno uništenje dostupno svakoj naciji.
Jedna stvar je sigurna; nacionalni suverenitet će se morati radikalno redefinirati i morat će se uspostaviti novi nivoi globalne suradnje. A što s neizbježnim ekonomskim promjenama i onih u potrošnji zbog novih vremenskih realnosti i nedostatka vode i izvora energije? Kroz kakve procese će se odlučivati o takvim promjenama i o njihovom provođenju?
