Nakon velikog izbornog trijumfa AfD-a u Saskoj-Anhaltu, gdje je krajnje desna stranka osvojila 43,8 posto glasova, Alice Weidel ponovno je u središtu europske političke pozornosti. No s njezinim političkim usponom iz arhiva se vraća i priča o čovjeku o kojem dopredsjednica AfD-a godinama gotovo nije govorila - njezinu djedu Hansu Weidelu, uvjerenom nacistu, pripadniku SS-a i vojnom sucu u okupiranoj Varšavi. Dokumenti koje su u njemačkim i poljskim arhivima pronašli novinari Welt am Sonntaga, a njihovu je opsežnu istragu objavio i Politico, pokazuju da Hans Weidel nije bio tek jedan od milijuna Nijemaca koji su živjeli pod Hitlerovim režimom.
Priča je danas posebno neugodna za njegovu unuku zbog politike stranke koju vodi. AfD godinama napada način na koji se Njemačka odnosi prema svojoj nacističkoj prošlosti. Dio njezinih najistaknutijih političara smatra da se zemlja previše bavi krivnjom, zločinima nacizma i Holokaustom, a premalo nacionalnim ponosom. Jedan od osnivača AfD-a Alexander Gauland izazvao je 2018. bijes tvrdnjom da je 12 godina nacizma tek "ptičji izmet" u više od tisuću godina uspješne njemačke povijesti. Godinu dana ranije, Björn Höcke, jedan od najekstremnijih stranačkih figura i vođa AfD-a u Tiringiji, opisao je berlinski spomenik holokaustu kao "spomenik srama" i pozvao na "zaokret od 180 stupnjeva" u njemačkom pristupu kulturi sjećanja. Höcke je također dvaput novčano kažnjen zbog korištenja nacističkog slogana "Sve za Njemačku" (Alles für Deutschland) na stranačkim skupovima, braneći se tvrdnjom da nije znao da su ga koristili nacistički jurišnici.
Alice Weidel također je zastupala stav da Njemačka mora izaći iz onoga što njezina politička struja opisuje kao kult nacionalne krivnje. Ali dok je javno govorila o tome kako je njezina obitelj nakon Drugog svjetskog rata morala napustiti Šlesku, godinama nije bilo riječi o tome što je njezin djed radio prije nego što je ta obitelj ostala bez svog doma.
Hans Weidel rođen je 1903. godine i studirao je pravo u Münchenu i Breslauu, današnjem Wrocławu. Pridružio se Nacističkoj stranci već 1932., prije nego što je Hitler preuzeo vlast, a od 1933. služio je u zloglasnom Waffen-SS-u kao pravni savjetnik. U dokumentu sačuvanom u njemačkim arhivima, sam je napisao: "I prije izbora u rujnu 1930. glasao sam za nacionalsocijaliste i aktivno sudjelovao u izbornoj propagandi pokreta."
Kao "odan pristaša pokreta", Weidel je u veljači 1937. preuzeo poziciju okružnog upravitelja (Landrat) u Neustadtu (danas Prudnik u Poljskoj). Tamo je otvorio odvjetnički ured pokraj gradske vijećnice, kupio udjele u lokalnoj pivovari i napuštenoj cementari, gdje je uređivao stanove i iznajmljivao skladišta. Od 1939. do 1941. bio je i vođa okružne skupine Nacionalsocijalističkog udruženja pravnih stručnjaka, dodatno učvršćujući svoj položaj u hijerarhiji režima.
Kad je izbio rat, njegova karijera je nastavila rasti. U srpnju 1941., gotovo dvije godine nakon njemačke invazije na Poljsku, Hans Weidel postao je vojni sudac pri zapovjedništvu u okupiranoj Varšavi. Bio je jedan od približno 3000 sudaca Wehrmachta koji su provodili vojno pravosuđe Hitlerova režima. Njegovi nadređeni bili su zadovoljni. U službenim dokumentima hvalili su njegov odnos prema poslu, navodeći da svoje dužnosti obavlja s velikim zanimanjem i razumijevanjem. A to nije bio bezazleni birokratski posao. Vojni sudovi Trećeg Reicha bili su jedan od instrumenata represije. Prema istraživanju povjesničarke Claudije Bade, izrekli su oko 50.000 smrtnih kazni, od kojih je izvršeno više od 20.000. Razmjeri su bili takvi da je vojno pravosuđe po broju smrtnih presuda nadmašilo civilne nacističke sudove. Nakon tri godine službe, karijera Hansa Weidela dosegla je vrhunac. Njegovo imenovanje za glavnog stožernog suca prošlo je kroz Führerov glavni stožer. U službenom dokumentu od 12. listopada 1944. stoji: "Der Führer, potpis Adolf Hitler."
Nakon rata i poraza Njemačke, Hans Weidel preselio se s obitelji u Istočnu Vestfaliju. Savezničke vlasti pokrenule su proces denacifikacije kojim su nacistički dužnosnici trebali biti uklonjeni s utjecajnih položaja, a protiv Weidela su tijekom godina vođene čak tri istrage. On je, pak, tvrdio da o najgorim zločinima režima nije znao gotovo ništa. U studenom 1948. sud u Bielefeldu, na području tadašnje britanske okupacijske zone, otvorio je postupak protiv njega zbog članstva u kriminalnoj organizaciji. Samo mjesec dana poslije slučaj je zatvoren zbog nedostatka dokaza.
Weidel je tvrdio da nije imao saznanja o nacističkom postupanju prema Židovima ni o zločinima SS-a. Rekao je da je živio u malom gradu i da nije čuo "ništa osim onoga što je bilo u novinama ili na radiju". U jednom je trenutku izjavio: "Moram naglasiti, međutim, da nikada nisam čuo ništa o zločinima SS-a."
Te su ga tvrdnje, unatoč njegovoj ranijoj zabilježenoj odanosti režimu, spasile. Ubrzo je otvorio odvjetnički ured u Güterslohu i nastavio normalan život u poslijeratnoj Zapadnoj Njemačkoj. Uključio se i u udruženje Nijemaca prognanih s nekadašnjih istočnih područja te je tražio odštetu za imovinu koju je njegova obitelj izgubila u Gornjoj Šleskoj.
Krajem 1970-ih njegovom su se prošlošću ponovno počeli baviti istražitelji u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i Hamburgu. Tražili su dokumente čak i od tadašnje komunističke Istočne Njemačke. Ni ti pokušaji nisu završili suđenjem. Politico pritom podsjeća na mnogo širi problem poslijeratne Zapadne Njemačke: niti jedan vojni sudac Trećeg Reicha ondje nije pravomoćno kažnjen zbog proizvoljnog izricanja smrtnih kazni.
Hans Weidel umro je 1985. Alice je tada imala šest godina. Njezina baka, koja je također bila članica nacističke stranke, umrla je dvije godine poslije. Upitana o prošlosti svog djeda, Alice Weidel je preko glasnogovornika poručila da o tome nije imala nikakvih saznanja.
"Zbog obiteljske svađe nije bilo kontakta s djedom, koji je umro 1985., niti je on bio tema razgovora u obitelji", stoji u priopćenju.
Zanimljivo je da je ranije u javnosti spominjala obiteljsku povijest, govoreći o tome kako je njezina obitelj 1945. morala pobjeći iz Šleske, ali je u potpunosti prešutjela istaknutu ulogu svog djeda u nacističkom režimu.
