Kad je naftni embargo uzdrmao Sjedinjene Američke Države, radikalno rješenje tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona bilo je natjerati građane da svoj radni dan započinju sat vremena ranije, čak i u potpunom mraku usred zime. Bila je to mjera koja je trebala uštedjeti energiju, ali je umjesto toga izazvala kaos, otpor i donijela neočekivane posljedice.
U studenom 1973. godine, američki predsjednik Richard Nixon obratio se naciji kako bi najavio eksperiment u sklopu hitnog odgovora na krizu u opskrbi naftom. Ideja je bila uvesti cjelogodišnje ljetno računanje vremena usred zime, što je značilo da će se satovi pomaknuti sat vremena unaprijed dva mjeseca ranije nego inače. Cilj je bio očuvanje goriva smanjenjem potražnje za električnom energijom u svjetlijim večerima, no cijena toga bila su jutra u potpunom mraku. Izvještavajući o Nixonovim mjerama, dopisnik BBC-ja iz SAD-a, John Humphrys, zabilježio je ključnu rečenicu koja je opisala trenutak: "Američki način života uskoro će se promijeniti".
Šok za Amerikance
Od pedesetih godina prošlog stoljeća, prosperitet Zapada temeljio se na stalnom dotoku jeftine nafte. To se drastično promijenilo u listopadu 1973., kada su arapske zemlje izvoznice nafte, okupljene u OPEC-u, pretvorile energiju u oružje tijekom Jomkipurskog rata. Uvele su embargo Sjedinjenim Državama i drugim saveznicima Izraela, a cijene su naglo porasle. Time je označen kraj jedne ere. Saudijski ministar za naftu, šeik Ahmed Zaki Yamani, u intervjuu za BBC-jevu Panoramu bio je jasan.
- Doba vrlo jeftinog izvora energije je završeno, a ovo je nova era - izjavio je.
Šok je za Amerikance bio golem. Cijene na benzinskim crpkama porasle su za 50 posto tijekom zimskih mjeseci. Iako cijena od oko 60 centi po galonu (otprilike četiri litre) iz današnje perspektive ne zvuči dramatično, za naciju koja je jeftin benzin smatrala svojim "urođenim pravom", kriza je bila istinski šok. Anketa iz prosinca 1973. otkrila je znakove panike, a ljudi su se bojali da je zemlja ostala bez energije. Iako je domaća proizvodnja zadovoljavala dvije trećine američkih potreba, ostatak je dolazio uglavnom s Bliskog istoka, pa su skok cijena i panika u javnosti stvorili krizu golemih razmjera.
Mjere štednje koje su promijenile svakodnevicu
Već i prije samog embarga, SAD se suočavao s nestašicama goriva. U svibnju 1973. Humphrys je izvijestio da "benzina u najgladnijoj zemlji na svijetu nedostaje". U jednoj reklami naftnog diva Amoco, country zvijezda Johnny Cash poručio je Amerikancima: "Teško je povjerovati da naša velika zemlja ima energetsku krizu, ali ima je".
Pozivao je vozače da uspore kako bi uštedjeli gorivo.
Nixon je ponovio Cashovu poruku, ali je otišao i korak dalje. U svom obraćanju naciji, apelirao je na građane da smanje termostate u domovima, uredima i tvornicama za najmanje šest stupnjeva Fahrenheita (oko tri stupnja Celzijusa). Situaciju je pokušao ublažiti nespretnom šalom:
- Usput, moj liječnik mi kaže da ste na temperaturi od 18 do 20 stupnjeva Celzijusa zapravo zdraviji nego kad je 23 do 26 stupnjeva, ako vam je to ikakva utjeha - rekao je Nixon.
Osim toga, ograničenje brzine, koje je variralo od države do države, spušteno je na 50 milja na sat (oko 80 km/h) na nacionalnoj razini. Opskrba gorivom za zrakoplovne kompanije smanjena je, što je rezultiralo otkazivanjem deset posto svih letova. Industrija se okretala ugljenu, što je značilo "žrtvovanje mnogih mjera protiv zagađenja", pa su Amerikanci mogli očekivati da će zrak postati prljaviji. No najradikalnija mjera tek je slijedila.
Mjesec dana nakon svog televizijskog obraćanja, 15. prosinca 1973., Nixon je potpisao Zakon o hitnom očuvanju energije ljetnim računanjem vremena. Zakon je nalagao cjelogodišnje ljetno računanje vremena na probni rok od dvije godine, počevši od 6. siječnja 1974. Dok su ostale mjere zahtijevale "neugodnost i žrtvu", Nixon je tvrdio da će promjena vremena "rezultirati očuvanjem ekvivalenta od procijenjenih 150 tisuća barela nafte dnevno tijekom zimskih mjeseci, uz minimalne neugodnosti i jednako sudjelovanje svih".
Međutim, "minimalna neugodnost" ubrzo se pretvorila u nacionalnu frustraciju. Dok su vremenske zone ljudski izum, životinje ne mare za satove, pa je dodatni sat zimske tame ujutro predstavljao velik izazov za farmere. Nixon, koji je u to vrijeme već bio duboko upleten u skandal Watergate, možda nije naučio iz iskustva Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je sličan eksperiment propao nekoliko godina ranije. Tamo je najupečatljivija slika bila ona djece s fluorescentnim trakama na rukama kako se probijaju u školu kroz sumrak.
"Drugo mračno doba" i otpor javnosti
Američka verzija cjelogodišnjeg ljetnog računanja vremena nije trajala mnogo duže od svog ratnog prethodnika iz Prvog svjetskog rata, koji je ukinut nakon samo sedam mjeseci. Kad je mjera stupila na snagu 6. siječnja 1974., The New York Times brzo ju je prozvao "drugim mračnim dobom". Otpor javnosti bio je usredotočen na mračna zimska jutra i sumnje u obećane uštede energije.
Zabrinutost za sigurnost djece postala je glavna tema. Novine Hartford Courant izvijestile su da je samo dan nakon stupanja zakona na snagu četvero tinejdžera u Connecticutu udareno automobilima na putu do škole. Unutar prvih nekoliko tjedana, samo na Floridi zabilježeno je osam smrtnih slučajeva djece u prometnim nesrećama u ranim jutarnjim satima. Neke su škole čak morale pomaknuti početak nastave kako bi ublažile rizike.
Podrška javnosti strmoglavo je pala. Anketa iz prosinca 1973. pokazala je da je 79 posto ispitanika bilo za promjenu. Do veljače 1974. ta je brojka pala na samo 42 posto. Eksperiment je na kraju nadživio Nixonovo predsjedništvo za samo nekoliko tjedana. Nakon Nixonove ostavke, njegov nasljednik Gerald Ford potpisao je zakon o ukidanju mjere u listopadu 1974., nakon samo deset mjeseci primjene. Kasnije studije Ministarstva prometa zaključile su da je utjecaj na uštedu goriva bio zanemariv.
Naftna kriza je prošla, ali njezini su se učinci osjećali godinama. Jedno od trajnih nasljeđa bila je stagflacija, kombinacija stagnirajućeg rasta i rastuće inflacije koja je potrajala do kraja desetljeća. Kriza je također potaknula Europu i SAD da počnu tražiti alternativne dobavljače nafte, razmišljati o alternativnoj energiji i energetskoj učinkovitosti.
