To što je sve veći broj osiromašenih hrvatskih građana prisiljen hraniti se u pučkim kuhinjama više nije vijest. To jest, ta vijest teško će se probiti na naslovnice i u prve minute i u sezoni kiselih krastavaca. No, kad se državni i javni službenici počnu hraniti u pučkim kuhinjama, to već jest vijest. I to kakva. I upravo se to događa u Hrvatskoj.
No, nažalost, spas od gladi u pučkim kuhinjama ne traže saborski zastupnici, ne traže ga niti tisuće kojekakvih savjetnika i life coacheva kojekakvih ministara, gradonačelnika, župana, općinskih načelnika, goleme, nevidljive mreže ništkoristi koja troši sasvim pristojne količine proračunskog novca. U pučkim kuhinjama spas od gladi danas traže hrvatski policajci. Najniži i često najprezreniji soj državnih službenika.
U razgovoru za portal Index predsjednik Sindikata policijskih službenika Mario Puškarić govori o brojnim egzistencijalnim problemima s kojima se susreću policajci. Spominje tako policajce iz Slavonije koji napuštaju obitelji i odlaze na službu u druge krajeve Hrvatske. "Ne bi čak ni to bilo toliko problematično da oni imaju plaću s kojom mogu preživjeti" kaže Puškarić. "Ali pošalju ih u Dubrovnik s plaćom od 3700 do 3800 kuna. Tim novcem jedva pokriju troškove smještaja i ne ostane im apsolutno ništa.
Imamo situaciju da nam se policajci hrane u pučkoj kuhinji. U Dubrovniku im je gradonačelnik svojevremeno riješio da se mogu besplatno hraniti u pučkoj kuhinji". Upravo zbog toga i policajce je zahvatila groznica koja već dugo trese mlade Hrvate – groznica odlazaka u Njemačku, Irsku i druge zemlje u kojima, gle čuda, prosječan čovjek još uvijek može pristojno živjeti od vlastitog rada. I pritom nešto uštedjeti. Što u Hrvatskoj, mora li se to uopće reći, već odavno ne može.
Večernji list tako piše da je od početka ove godine službu napustilo 197 policajaca, od kojih je većina otišla upravo u Irsku i Njemačku. Jasno je da u zemlji u kojoj nije dobro pekaru, blagajnici u trgovačkom lancu, zidaru, stolaru, ne može biti dobro ni policajcu. No kako to da na prosjačkom štapu ne završi nitko iz spomenute vojske ništkoristi, a plaćeni su također iz državnog proračuna? Zašto premijer ima za kruh svoj svagdašnji a policajac nema?
Koliko razumijem stvar, u Hrvatskoj je posao policajca odgovorniji, rizičniji, a naročito društveno korisniji od posla premijera. I što će se dogoditi kad Hrvatska ostane na nekoliko stotina policajaca, na primjer? Premda se na prvi pogled čini takvom, to uopće nije sumanuta pretpostavka, jer prema javno objavljenim podacima na dva policajca koji napuste službu država zaposli jednog. Osim na zdravstvu, školstvu, kulturi, znanosti, država je, evo, počela štedjeti i na sigurnosti.
Vlada se ponaša poput koncesionara zagrebačkog aerodroma koji nemilice štede na uslugama i sigurnosti, a sve, naravno, zbog profita. Zbog bonusa direktorima i menadžerima. Zato nije posve nemoguće očekivati da će, poput aerodroma "Franjo Tuđman", i Hrvatska biti zatvorena od ponoći, recimo, do šest ujutro.
U tim satima država će se odreći monopola na nasilje pa će, pretpostavljam, i običnim građanima biti dopušteno da nekažnjeno i bez ikakva rizika čine ono što je trenutno dopušteno samo tzv. političkoj i društvenoj eliti – da pljačkaju i kradu. Bit će to svakako kuriozitet u svjetskoj praksi. Kao što je kuriozitet i sama činjenica da se dio policajaca hrani u pučkim kuhinjama te da masovno napuštaju službu.
Sve to svjedoči o jednoj jedinoj stvari – Hrvatska nezaustavljivo puca po svim šavovima, raspada se. Simptomi potpunog raspada bukte iz dana u dan – ministar zdravstva najavljuje kako zdravstvo neće biti dostupno svima, kako će čovjek biti zdrav onoliko koliko može platiti, a neki podaci pokazuju da bi bez zdravstvene zaštite moglo ostati oko dva i pol milijuna hrvatskih građana. Formalno, u Hrvatskoj je zdravstvena skrb besplatna, dostupna svima.
Formalno, u Hrvatskoj se broj nezaposlenih smanjio za nekih 50.000. Tako se ovih dana ne krijući samozadovoljstvo pohvalio hrvatski premijer. Biva, sve zahvaljujući njegovom mudrom vodstvu. A onda je njemački Savezni ured za statistiku objavio da je u tu zemlju iz Hrvatske lani doselilo 55.970 osoba. Što je najpogubniji simptom raspada.
Da ovdje nešto poprilično smrdi, posvjedočio je i susret izvršne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde s premijerom Plenkovićem. Međunarodni monetarni fond je, poznato je, grobar međunarodne reputacije, uvijek je ondje gdje se nešto raspada, umire. Hrvatska vlada je, poznato je, grobar lokalne reputacije.
Nije naodmet ponoviti da su se pokazali nenadmašnima u pokapanju javnih dobara i institucija, kulture, znanosti, školstva, zdravstva, sigurnosti, uopće javnog interesa... Kad se čelnici tih dvaju pogrebnih poduzeća susretnu i razgovaraju, nije teško pretpostaviti da negdje veličanstveno zaudara. I da će troškove saniranja smrda, kao toliko puta dosad, platiti oni koji ga nisu proizveli – građani.
