Dok Hrvatska stoji, Crna Gora nam uzima turiste i goste

Morate znati da tijekom 15 godina koliko sam u neprekidnom kontaktu sa strancima koji dolaze u Hrvatsku, i nakon isto toliko godina koliko živim ovdje, malo je stvari koje bi me u ovoj predivnoj, kompleksnoj regiji, koja izaziva ovisnost, mogle iznenaditi. 

Tako je započeo tekst Paul Bradbury, Englez iz Manchestera koji od 2003. godine živi u Hrvatskoj, gdje je pokrenuo internetsku stranicu www.total-croatia-news.com. Tekstovima obavještava turiste o svim najvažnijim turističkim odredištima u Hrvatskoj pod - kako kaže - motom 'daj ljudima ono što hoće'. 

No, ovih se dana pozabavio problemom koji će u skoroj budućnosti eksplodirati i urušiti hrvatski turizam - jedinu privrednu granu koja Hrvatskoj omogućuje punjenje državnog proračuna i o kojoj ovisi naš prosperitet. 

Bradbury kaže da je, otkad je osnovao agenciju za prodaju nekretnina u Hrvatskoj, razgovarao s mnogim strancima koji su dolazili u našu zemlju - od turista i iseljenika, do potencijalnih kupaca i da prije 15-ak godina nije bio problem raditi taj posao. Zainteresiranih je bilo mnogo. 

Cijela regija bila je hotspot za kupovinu nekretnina, a okrenuo se i Crnoj Gori jer se kupoprodajom kamenih kuća 2005. jednostavno nije moglo pogriješiti. Najviše su bili zainteresirani Rusi i to za Budvu. 

Investitori su kupovali velika zemljišta i tamo počeli graditi hotele i apartmanska naselja. 

- Znam za osam slučajeva kad su na Hvaru ljudi kupili zemljišta površine veće od 20.000 četvornih metara, od kojih je jedno bilo čak 1.000.000 četvornih metara. Danas, 14 godina kasnije, na tom otoku, popularnom među slavnima i bogatima, postoji samo 12 vrhunskih apartmana. 

Bradbury se prisjetio kako je prije 3 i pol godine za jedan kanadski portal napisao tekst u kojem je usporedio Hrvatsku i Grčku jer je u obje zemlje isti investitor skoro u isto vrijeme htio izgraditi luksuzne hotele. Riječ je o norveškom Nikki Beach lancu hotela koji posluju širom svijeta, od Miami Beacha, preko Saint Tropeza, do San Bartha i tajlandskog Koh Samuia, dakle redom top-svjetske destinacije. Osim na Hvaru, gdje se sve pretvorilo u grandiozni skandal zbog protivljenja lokalnih vlasti.

- U Grčkoj, koja je poznata po tome da ima iznimno sporu i tromu administraciju, hotel se izgradio i otvorio za četiri godne. U međuvremenu norveški investitor koji je u Sućuraju kupio 80.000 četvornih metara za sličan hotel, nije postao vlasnik zemljišta ni sedam godina kasnije, iako je nudio investiciju od 270 milijuna eura i 500 radnih mjesta, piše Bradbury.

Sedam godina se pretvorilo u 11 i to je hrvatska stvarnost kad se govori o investicijama.

Slična stvar se upravo događa i sa projektom izgradnje Hotela 'Four Seasons' na Briženici, na Hvaru. Iako je projekt podržala i hrvatska Vlada i ministar turizma Gari Capelli, a otvaranje je bilo predviđeno za 2019. godinu, do danas još nisu počeli radovi. 

Bradbury piše da je slična stvar i s izraelskom investicijom u Dubrovniku koji su željeli uložiti stotine milijuna dolara u izgradnju golf terena na Srđu, kao i s ruskim investitorom u tamošnji hotel Belvedere. 

- Poruka stranim investitorima je jednostavna - u Hrvatsku je gotovo nemoguće ulagati. 

Istovremeno, nešto južnije - u Crnoj Gori događa se nešto sasvim suprotno. Kanadski multimilijarder Peter Munk kupio je 2007. marinu u potpuno neatraktivnom gradiću Tivtu. Kad je marina otvorena 2011. godine postala je jedna od top destinacija za superjahte na svijetu.

A mogla je biti izgrađena i u Hrvatskoj. Jedna od mogućih lokacija bila je u Trogiru, a druga u Dubrovniku - koji je mogao postati raj za superjahte. Dubrovnik je danas zimi tek odredište za vikend-posjetitelje, dok Tivat, to malo neugledno mjesto, nudi shopping, zabavu i ima vrhunsku gastronomsku ponudu. 

- Vozio sam se puno puta Crnom Gorom, ali malo kad sam imao vremena pošteno ju razgledati. A to sam učinio prošli tjedan. U posljednjih pet godina u Hrvatskoj smo se naslušali reportaža o planiranim investicijama, od kojih je samo 10 posto realiziranih, sok su ostale zapele u fazi planiranja, piše Bradbury i žali što Hrvatska propušta šansu postati mjesto za luksuzni turizam.

- Prošli tjedan naišao sam na nevjerojatni prizor. Riječ je o Luštica Bay na ulazu u Boku Kotorsku. Tamo sam kupio nekretninu još davne 2005. i znam taj teren. Sjećam se da nije bilo ničega i bio je to jedan od netaknutih bisera i raj koji se tek trebao početi razvijati. Tada nisam imao pojma da postoji plan za fantastičan projekt koji se - za razliku od Hrvatske - tamo realizira punom brzinom.

Projekt Luštica Bay prostire se na površini od 7.000.000 četvornih metara i ima ambiciju postati najluksuznije mjesto na jugoistoku Europe. U trenutku posjeta, Bradbury je zatekao 530 građevinaca od kojih je njih 45 posto iz Crne Gore, a ostali iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Izgradnja, svi planovi i projekti transparentno su prikazani na internetskoj stranci www.lusticabay.com 

- Kad se jednog dana otvori, ponudit će 2.500 radnih mjesta. Pročitao sam neki dan da je Hrvatska sretna jer je Uber otvorio 1.500 radnih mjesta za vozače i da je to najveći kreator novih radnih mjesta u Hrvatskoj za 2016. godinu. Ne zaboravimo pri tom da je Hrvatska po broju stanovnika šest puta veća od Crne Gore, podsjeća Bradbury.

Kako kaže, ono što mu se posebno svidjelo u Luštica Bayu je da se nisu odlučili za grandiozni hotel. Cijelo naselje zapravo je skup kamenih kuća izrađenih u mediteranskom stilu. Prije no što je krenuo graditi, projektant je otišao upoznati lokalno stanovništvo i predstavio im projekt i namjeru da uloži u obližnje mjesto Radovići svake godine najmanje 150.000 eura i to je ugradio u ugovor. Prošle godine svota je iznosila 256.000 eura. 

Srce Luštica Baya bit će središnji resort, rezidencijalni i zabavni centar koji će živjeti 12 mjeseci u godini. 

- I dok se Hrvatska spori na arbitražnom sudu u Washingtonu s investitorom projekta golfa na Srđu, radovi na Luštica Bayu napreduju. Iduće godine bit će dovršena četiri hotela, a golf teren do 2021. Najveći problem - navodnjavanje - riješen je s lokalnim vlastima u Tivtu. Iznenadilo me kad sam saznao da je od 1.1 milijarde vrijednog projekta, 10 posto u vlasništvu Vlade Crne Gore i ujedno garancija da će se stvari odigrati do kraja.

Na kraju, Bradbury je završio s anegdotom:

- Kad sam se vratio kući, poslao sam poruku trojici mojih prijatelja u kojoj sam ih pitao: Zamislite ovo: Dobijete zahtjev klijenta s jahte usidrene u Porto Montenegro u kojem od vas traže da im date tri moguće destinacije u Hrvatskoj, gdje bi s prijateljima mogao uživati u istoj kvaliteti usluge. Imenujte mi tri mjesta!

Dvojica su mu vratila isti odgovor: Misliš na postojeće ili one koji su u planu? Treći je napisao: "Haha! Crna Gora je u 2020. a Hrvatska j ostala u 1995."

-Nažalost, kad govorimo o luksuznom turizmu u Hrvatskoj - to je žalosna istina. Ovo ne pišem zato da bih ponizio Hrvatsku - moju drugu domovinu i zemlju koju sam silno zavolio, nego kao samo kao alarm onima koji imaju moć da počnu mijenjati stvari. Nisam to napisao niti da uzvisim Crnu Goru, u kojoj još nije iskorijenjena korupcija, u kojoj su dijelovi obale preizgrađeni, infrastruktura je katastrofalna, a nezaposlenih je 90.000 od 650.000 stanovnika. 

Ukratko, Bradbury kaže da zbog ovakve politike, Hrvatska je na gubitku. Mnoge međunarodne kompanije sve više zaobilaze Hrvatsku i počinju investirati u crnogorsko primorje, pa bi marina za superjahte poput one u Tivtu, uskoro mogla niknuti i u Herceg-Novom. 

- Osim toga, na Skadru Oberoi već gradi hotel, a i crnogorsko skijalište Kolašin dobiva Sheraton. Hrvatska se ne otvara luksuznom turizmu i za to joj nisu krivi ni Tito, ni socijalizam, a bome ni Srbi, napisao je briljatni tekst Paul Bradbury na total-croatia-news.com