Dok je Mladić bježao, kći mu se ubila njegovim najdražim pištoljem

U srpnju 1997. godine vojni zapovjednik Milan Gunj primio je hitan poziv u svom domu u Beogradu. Nešto se čudno događalo na poslu i odmah su ga trebali. Posao Milana Gunja bila je briga o vilama, ljetnjikovcima i hotelima jugoslavenske vojske u kojima su se odmarali samo oni iz vojne vrhuške. Osoba koja je nazvala Gunja bio je vojnik koji je radio u jednom od tih velebnih zdanja, onog u Rajacu, u brdima središnje Srbije, nešto više od sto kilometara udaljenom od Beograda. U Rajac su pristigli neočekivani gosti, a vojnik se nije usudio Gunju reći ništa preko telefona, već je samo inzistirao da se Gunj čim prije pojavi u Rajacu.

Samo par trenutaka kasnije, Gunj je primio još jedan poziv i to od pomoćnika glavnog zapovjednika jugoslavenske vojske, koji je naredio Gunju da hitno ode u Rajac i pobrine se za upravo pristigle goste. Rečeno mu je da će sve što treba znati saznati kad stigne u Rajac. 

Mladić i Karadžić skrivali su se u odvojenim stanovima u istom susjedstvu, ali više nisu bili u dobrim odnosima. Nisu se družili Profimedia

Dva sata kasnije Gunj je stigao u Rajac, nakon sumraka i tamo zatekao grupu od 12-ak naoružanih muškaraca u civilu kako stoje na ulazu u kompleks. U lobiju hotela pojavio se Ratko Mladić, lice s tjeralice i razlog cijele strke.

“Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen onime što se događalo u hotelu. Prvo, sve se događalo na mjestu kojeg sam vodio, a nisam znao ništa i drugo – znao sam da su Mladića u Haagu optužili za razne zločine, pa me počela hvatati panika”, ispričao je jednom prilikom Gunj, piše Guardian.

Gunj nije bio jedini od osoblja koji su bili uplašeni Mladićevim dolaskom u Rajac. Pred njima se nalazio čovjek koji je optužen za najgore zločine u Europi nakon nacističke ere u Drugom svjetskom ratu. Čovjek koji je tri godine zapovjedao opsadom Sarajeva tijekom koje su svaki dan građane zasipali bombama i snajperskim mecima. Bio je tamo kada su njegovi vojnici pregazili Srebrenicu, koju je proglasio kao odmazdu za sve ono što su Turci napravili Srbima u Otomanskom carstvu. A sada je došao  Rajac kako bi se sakrio, jer je bio najtraženiji čovjek na svijetu.

ZVJERSTVA U SREBRENICI 360° Zločinac umire u mukama: "Ratko Mladić dao mi je čokoladu. A onda ubio oca"

Mladić i njegova klika u Rajacu su ostali mjesec dana, a mjesto su napustili usred noći. Zaputili su se u drugo vojničko odmoralište, u Stragare kod Kragujevca. To je bilo malo ljepše mjesto od onoga u Rajacu – na raspolaganju su mu bili sportski tereni, bazeni i prostori za stolni tenis.

General Đorđe Ćurčin, stari obiteljski prijatelj Ratka Mladića, ovako je opisao kako je provodio dane s bjeguncem Mladićem:

“Razgovarali smo, šetali šumom, igrali šah. Igrali smo i karte, stolni tenis. Potom bi ručali. A onda bi opet malo šetali.”

Vrh jugoslavenske vojske bio je odlučan u tome da zaštiti Mladića, ali i da mu omoguće ugodan boravak gdje god se nalazio. Osnovali su 30. personalni centar Ministarstva obrane SRJ i taj cijeli odjel se bavio samo jednom stvari – brinuli su se o dobrobiti bivših zapovjednika vojnih snaga bosanskih Srba, a sada su se brinuli samo o Ratku Mladiću.

KAKO JE PAO KRVNIK 360° Doktor Dabić ušao je u bus broj 73: 'Oprostite, vi ste Radovan Karadžić?!'

“Za Mladićevo hvatanje bila je raspisana nagrada od pet milijuna dolara i zaključili smo da je neophodno da ga grupa zaštiti od raznih lovaca na glave i kriminalaca. 30. personalna se sastojala uglavnom od vojnika iz Republike Srpske i u trenutku čuvanja Mladića bilo ih je stotinjak”, ispričao je Jovo Đogo, nekadašnji pripadnik tog odreda, koji je kasnije postao glavni šef Mladićevog osiguranja.

Osim neviđenog osiguranja, Mladić je imao svog vozača, osobnog kuhara, čak i osobnog konobara koji je s njim stalno putovao. Mladić se vraćao u Rajac svaki put kad bi završila sezona lova, kako bi bio siguran da tamo nema više nikoga, a dobar dio vremena je provodio i u Beogradu, u svom domu u ulici Blagoja Parovića na Košutnjaku. Neometano je izlazio u restoranu i posjećivao nogometne utakmice.

Muškarci i žene koji su mu pomogali u skrivanju i koji su mu omogućili da se ponaša i provodi kao normalan građanin, bez tjeralice za vratom smatrali su ga nacionalnim junakom. U 14 godina bijega, Mladić je ovisio o brojnim osobama u raznim sferama: prvo o srpskom vojnom establišmentu, potom o bivšim zapovjednicima bosanskih Srba i na kraju o svojoj obitelji, čija je sudbina zbog njegovih zločina također imala svoj tragični danak.

Ratko Mladić osuđen je na doživotni zatvor za zvjerstva u Sarajevu i Srebrenici, ali nikad nije osuđen za zločin u Škabrnji koji je počinila njegova vojska Profimedia

Mladić naime nije dopustio da mu obitelj trpi zbog rata, pa je tako često vikende provodio u svom domu sa svojom obitelji, a najviše je uživao u društvu svoje dvoje djece, sina Darka i kćeri Ane, koje je držao na sigurnom u Beogradu. Dok je boravio kući nikada nisu razgovarali o politici i ratu, ali to im je svejedno razorilo obitelj. Kćer Ana bila je u ranim dvadesetima i zaljubila se u mladog doktora. No, on je bio aktivist za ljudska prava i bio je siguran da je njegov budući punac ratni zločinac. Ani je rekao da će je oženiti samo ako se odrekne svog oca. Ona to nije mogla učiniti, ali nije se mogla ni pomiriti da će se srušiti njezini snovi o braku i ljubavi s naočitim doktorom, pa je jedne večeri u veljači 1994. godine s police uzela očev najdraži pištolj i upucala se.

Mladić nije mogao prihvatiti samoubojstvo svoje kćeri. Utjehu je našao u teorijama zavjera, te je za njenu smrt krivio svoje neprijatelje. Tako je teret krivnje za njenu smrt skinuo sa sebe i prebacio na sve druge koji nisu bili Srbi, čime je dodatno rasla njegova mržnja i gnjev prema Hrvatima i muslimanima.

Nastavak na sljedećoj stranici...