Top News
426 prikaza

Dosje ISIL: Terorizam je brutalniji nego ikad prije

Irak
DPA/PIXSELL
Arapski revolucionari, a potom i iznenada probuđeni antitotalitaristi, preobrazili su se u islamiste, onda u odmetnute teroriste, krvoloke. ili, ‘snage opozicije’...

Služeći se jednostavnom političkom računicom Evropljana i posebno Amerikanaca, bliskoistočni kaos nikad se neće shvatiti.

Mada je taj kaos temeljno proizveden baš tu, odavno u Evropi, a od pojave nafte i u Americi. Mi mali i obični ovdje kao da još nismo spremni da povjerujemo da je tako. 

Kao što sluganski nismo spremni da prihvatimo da su za bilo što na svijetu krivi naši moćni idoli i politički patroni. Ne samo kada je Bliski istok u pitanju. 

Irak | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Istodobno, ono što je nekada postojalo kao poštena mjera stvari i ispravni vokabular u čitanju novije povijesti - svjetski poredak zasnovan na izvornim principima Povelje UN-a - odavno je u stanju kliničke smrti.

Kako onda ispričati priču i o Siriji, Iraku, ISIL-u, samo malo ranije Libiji, danas Jemenu, kada ogromna manjina čitača te priče tek naslućuje njen istinski okvir. I u medijskom mraku traga se za odgovorima.

Istodobno, ona ogromna većina, uglavnom iskreno i nezlonamjerno, reagira na svjetska zbivanja unaprijed prepariranim, formiranim i kanaliziranim “umom”.

Nasilje propagande danas, od onog monstruma Goebbelsa napravilo je naivca.

Nije to jedini teren na kojem današnji emancipirani stanovnik planeta nije više svoj. 

Ta “emancipacija” se više ne mjeri rastom ljudskih sloboda, već stupnjem kontrole nad individualnim i kolektivnim slobodama.

Logično je, države su sve manje društvene zajednice a sve više korporacije. Po toj logici i funkcioniraju. Ta logika danas se zove politika i uspješno se, kao šarena laža, prodaje pod “ljudska prava”. 

U ime njih, eto, i krv se neograničeno prolijeva. Naravno, ne onih koji bespogovorno odlučuju što su ljudska prava, a što ne.

Što se Bliskog istoka tiče, nekadašnjoj kolijevci civilizacija i humanizma, u novijoj istoriji isključivo degradiranim prostorima pljačkaških interesa “humanitaraca”, ovaj je izopačeni proces počeo odavno. 

To je prvi i osnovni nivo s kojeg se može objasniti sve što se dešava tamo od raspada Otomanskog Carstva do danas. 

Nikome i ni za što taj prostor u minulih sto godina - da se ne ide dalje - nije Zapadu služio osim da se odatle otme ova ili ona sirovina, ispod svake cijene i stvarne vrijednosti otetog.

A da bi se to moglo, “oni tamo” ne smiju civilizacijski da se dignu na noge, ne smiju uhvatiti korak s “novim svijetom”, znači, ne smiju se obrazovati, ne smiju jačati demokratski i građanski, bivati osviještena i samoorganizirana snaga, posebno ne smiju biti vojno jači nego što je dozvoljeno. 

Njima moraju vladati marionete, dok su marionete. Kad se osvijeste, ili pomisle da mogu samo odlučivati o sebi, valja ih mijenjati. 

Feudalizam je za njih mjera društvenih odnosa, a s feudalcima se lako dogovoriti i o cijeni barela i o načinu držanja raznih “revolucija” na lancu. 

Svako dizanje glave je signal da su vođe postale slabe i valja ih rušiti, ako je moguće iznutra (tzv. arapska proljeća), ili izvana avionima u ime “ljudskih prava” ili lažne kemijske ili biološke prijetnje (Irak, Libija, Sirija...).

Rat u Siriji | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Tamošnje narančaste revolucije i NGO-i, odjednom probuđeni antitotalitaristi i umjerenjaci - u skladu sa istorijom, tradicijama, unutrašnjim običajima itd. a uz pomoć starnih obavještajnih službi nalogodavaca su - lokalni i međunarodni prvo islamisti, onda odjednom odmetnuti teroristi, pa krvoloci, Al-Kaida, ISILi, razne Al Nusre, Ahrar al Sham, Jaysh al Fatah i ostale “snage opozicije...” 

Tako im na krajnje ciničan način tepaju danas na Zapadu, u Turskoj, u Kataru ili Saudijskoj Arabiji, svi oni koji te tzv. revolucije organiziraju i financiraju. 

Podjednako je tako i s globalnim medijima čiji je cilj ono treniranje uma u ljudi što ne znaju, ne razumiju a i previše ih se ne tiče. To je daleko od bilo kakve istine ali, prihvaćanje te priče i uvjerenje da je laž istina, jest krajnji cilj.

Za ljude na Zapadu, kako misle, to je uostalom daleko. Za sada. 

Tko ne shvati da na Bliskom istoku u svemu ovome postoji, u osnovi, jedino priča o geostrategiji energije, zapravo matematici otimanja te energije i ostalih blaga, i o geostrategiji prostora, što je čitana kao tema o neoimperijalizmu u funkciji ovog prvog, teško će dokučiti makar i dio istina o svemu što se zbiva.

Lokalni ratovi, proizvedeni ekstremisti do terorista, poticanje etničke mržnje, navodno povijesni sukobi sunita i šiita, ideologije mržnje i “sudar civilizacija”, mitovi i legende - sve su to samo alati u funkcioniranju spomenutih strategija. Ti se alati ciljano proizvode.

O svemu ovome napisane su knjige i knjige. Jedna od najvažnijih iz tih biblioteka je ona Zbignieva Brzezinskog, uz Kissingera velikog kreatora trajnog američkog pogleda na Evroaziju i njihove apetite spram tih prostora. 

Do nedavno je izgledalo da su ti apetiti tek imperijalna normalnost, redovna u njihovom pogledu na svijet. 

Danas je, međutim, svakome ko se iole ovim bavi jasno da strateško približavanje Rusije i Kine predstavlja sasvim izvjesno oživotvorenje onoga što je Brzezinski davno definirao kao “noćnu moru američke geostrategije na Istoku”.

Onome ko je spreman da prihvati ovakvo formatiranje bliskoistočne priče, utemeljeno na tridesetogodišnjim bavljenjem autora tim prostorom, uz desetak godina života tamo, a iz pozicije prvo novinara pa onda diplomate, bit će lakše da razumije i današnju situaciju cijelog prostora. 

Rat u Siriji | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Ispod razine na kojoj se vodi bitka za preostale resurse u svijetu, mnoge lokalne bitke i ne moraju na prvi pogled da se poklapaju s ovdašnjom logikom koja veli, recimo, da je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”.

Logiku tog prostora tradicija, kultura, interesi i vjera određuju na sasvim specifičan način. Ali i činjenica da se njihovi interesi moraju prilagođavati interesima iz vana. 

To često izgleda kontradiktorno. Amerikanci su, recimo, do jučer bili neprikosnoveni prijatelji Saudijske Arabije. 

Nije ni čudo, tamo je rođen i održavan petro-dolar, obračunska mjera svjetske ekonomske dominacije. A onda, recimo, novi interes Washingtona spram Irana ohladi taj odnos, pa Rusi prije tjedan dana potpišu niz velikih trgovačkih ugovora s Rijadom, plus ugovor o nuklearnom programu, vjerojatno uključujući i gradnju Saudijcima toliko sanjanih nuklearnih reaktora.

Sada upadljive apetite spram zaljevskih zemalja pokazuje i Francuska ne bi li sa svojim oružjem uskočili u procjep što ga tamo ostavlja Amerika jer se “približava” Iranu. 

Tako su Amerikanci odjednom “loši” za Saudijce i ostale. Turska brani južne granice NATO-ova saveza koji je kao protiv terorizma, a naoružava i logistički podržava već nekoliko godina najgore islamiste iz grupacije Ahrar al Sham i slične, dok im se bojovnici ISIL-a šepure slobodno uz granicu sa Sirijom.

Nisu više potrebni sateliti da se dozna da njihovi koljači tamo dolaze upravo kroz Tursku. Jordanski kralj izražava prije neki dan solidarnost s beduinskim plemenima u Siriji jer je pod pritiskom beduina u vlastitoj kraljevini. 

Oni su odvajkada pokazivali nezadovoljstvo jer su većina stanovnika Jordana Palestinci, a ne beduini. Ovi kojima je ponuđena pomoć u Siriji to glatko odbijaju jer su uz Asada i jer su kampovi za trening “umjerenih islamista”u pustinjama Jordana. 

Kralj je razapet između činjenice da nije oduševljen pristalica rata u Siriji, potrebe da udovolji beduinima, ali i svjestan da bez Amerike zemlja ne bi preživjela. Kod kuće nemaju ni kapi ne samo nafte, već ni vode. 

Sada im je rat u Siriji još zatvorio transportnu žilu kucavicu Bliskog istoka, od Akabe u Crvenom moru preko Sirije prema Turskoj i Evropi. I Katar je, primjerice, sa Saudijskom Arabijom i Egiptom u koaliciji protiv ISIL-a, iako dvije kraljevine jedva održavaju uzajamne odnose. 

Sudar tamošnjih radikalnih “ideologija” potječe od ambicije Rijada da Meka i Medina vladaju islamskim sunitima, što Muslimanskoj braći, čija je baza u Kataru, ne pada na pamet. 

A opet zajedno pomažu teroristima u Iraku i Siriji. Saudijska Arabija ujedno nema diplomatske odnose s Izraelom ali imaju tijesnu obavještajnu suradnju na najvišem nivou.

Rat u Siriji | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Amerikancima je do jučer Iran bio jedna od tri zemlje “osovine zla”, uz Sjevernu Koreju i Siriju, a danas su perjanica Zapada u procesu smirivanja situacije prema Teheranu. 

U to se, naravno, nikako ne uklapa neraskidiv obostrani zagrljaj Washingtona s Netanyahuom. Zapad, podjednako tako, kao da ne zna da se oružje i istrenirani islamisti iz Turske i Jordana, za što je američki Kongres izdvojio 500 milijuna dolara, prelijevaju direktno u ISIL u Iraku i Siriji, čim se obuka “opozicionara” završi i dograbi moderno oružje.

Frustracija izluđenih stanovnika arapskog svijeta pretače se u ono što je cilj organizatora priče: u rasulo u kojem je mnogo lakše upravljati nego državama i nacijama što su na “svojim nogama”, svjesni snage i sposobnosti da vladaju sami sobom.

Vojna industrija i pripadajuće korporacije, naravno. Naivna su pitanja u svemu tome: Ne znaju li Washington, Paris, London i ostali doista da je to tako, ili su ratovi i smrt čisti projekt u kojem se najviše zarađuje. 

Uz razaranja zemalja i smjenu “totalitarista” koji nisu više bili spremni da daju barel za, recimo, pet dolara. Jesu li ISIL i svi slični, zato, slučajni? Zašto, recimo, šiiti Irana nikada nisu bili ni u šali problem za Amerikance. 

A sada je šiizam Irana jedan od glavnih motiva u “borbi za ljudska prava”, gdje je udarna pesnica na terenu – sunitska i doktrinarno vehabijska Saudijska Arabija. 

Da nije krvavo tragično, bilo bi smiješno i groteskno. Zna li iko, onako usput, analizirajući razne razloge krvavog proljeća u Siriji, da tamošnja država prije početka drame, sa svojom tradicionalno jakom i bogatom srednjom trgovačkom klasom, kvalitetnim obrazovanjem i raznim socijalnim komponentama, uz dovoljno energije, hrane i vode nije imala ni dolara duga ni u MMF-u, ni u WB. 

Kome služi taj primjer u arapskom svijetu. U međuvremenu, naravno, ISIL se oteo. Vojno i na svaki drugi način.

Vrijeme terorizma Bin Ladena i sličnih organiziranih iz pećina Pakistana i Afganistana je prošlo. A i naoružalo ih dobro, i omogućilo biznis s naftom iz bušotina u Iraku i u Siriji, samo da se Asad sruši. 

Svojim mračnjacima obećali su osvetu “nepravednom nevjerničkom svijetu” i ponudili svekoliku sreću i bogatstvo u kalifatu i na nebu.

Jasno, ništa nije slučajno. Kao što ni nekrofilija na Zapadu koja se “pali” na snimke klanja na Istoku, medijski i marketinški silno podržana i spektakularizirana, ima svoje perverzne korijene. 

Zbog svega ovoga, ISIL će trajati. Ako ne vojno, onda kao čista politička i sociopatologija. To pokazuju i posljednji događaji u Tinisu, Francuskoj, Kuvajtu. 

Bolest se širi i bez velike organizacije. “ISIL” se samo oružjem ne može uništiti, a za više od oružja, za obrazovanje, normalan život, posao, korporacije nisu spremne dati ni dolar. 

Bijeda je njima potreban proizvod. Da se hoće smiriti priča, moglo bi se preraspodjelom dobara i jačanjem elementarne “normalnosti” na Bliskom istoku. To kapital i politika sa silom kojom vladaju ne dozvoljava. Tu se, eto, krug zatvara.

Islamska država | Author: Youtube Youtube

Greška je u procjeni da se ratovi vode i da će se voditi kao nekada, na frontovima omeđenim granicama. To, izgleda, ne shvaćaju današnji politički patuljci koji vode svijet, umjesto mudrih i razumnih nekada, ma koliko pritiskivanih interesima svojih zemalja.

Irak je rasturen smišljeno i ciljano. Tehnika je bila do krajnosti zavaditi sunite i šiite nakon rušenja Sadama, nakon lažne, montirane i u UN-u glatko progutane optužbe o tamošnjem kemijskom oružju. 

Posljednji izbori u Turskoj pokazali su kratku pamet preambicioznog Erdogana koji nije shvatio političku zrelost vlastitog naroda. Kurde više niko nikad neće moći gurnuti pod tepih. 

Eto sutra i nove drame, koju pomno osmatraju Kurdi u Iraku, Siriji pa i Iranu. U Libiji je duh starih plemenskih razdora koje je Gadafi uspješno držao pod kontrolom, pušten iz boce.

Opet u ime nafte. Kao što se u ime “ljudskih prava i slobode” do temelja rasturila država. Malo se tko bavi činjenicom da se iza svih njih već pojavlju mnogi zaluđeni, a ohrabreni, još suroviji i lakši na nožu. 

Za Siriju iza vrata veliki spremaju “daytonski” koncept. Nova luđačka košulja na drugom mjestu, isti kroj. 

U Damasku svi s kojima sam razgovarao prije desetak dana kažu - neće proći! Uz ostalo, razlika je između Bosne i Sirije u iskustvu hiljada godina države i po mnogo čemu drugom, ali prije svega u ogromnim novootkrivenim količinama plina i nafte u moru ispred obala Sirije. 

Pa i u tome što vjera tamo nije pitanje agresivne manipulacije. Ona je realnost u kojoj je normalna činjenica da su grobovi Ivana Krstitelja, potom Huseina, sina prvog šiitskog halife Alija i Saladina, najvećeg vojskovođe Arapa, sunita, pod svodom Umajad džamije u Damasku. I svi se svima klanjaju.

Ko ne vjeruje, neka pročita priče o Lawrenceu od Arabije, o obećanjima i lažima. Samo su vremena sada drukčija.

Lawrence i njegovi su, u dogovoru s Francuzima koliko-toliko mudro pljačkali, obećavajući mnogo. Danas se uzima brutalno. Zlo se proizvodi na sve načine. Pohlepa u politici pljačke uvijek se vrati kao bumerang. Proizvedeno zlo na Bliskom istoku već uzvraća udarac. I tek će.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.