Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nikada nije imao tako čvrst stisak vlasti i takve ovlasti kao danas. Ipak, nedjeljni izbori za njega su rizičniji nego ikada, jer sve je bilo dobro dok je nacionalna valuta stajala dobro, dok je ekonomija cvjetala... Uoči izbora Der Spiegelov Maximilian Popper, novinar koji se između ostalog obrazovao i u Istanbulu, sastavio je njegov politički i životni DNK. Opisao je čovjeka koji se ujutro budi između 5 i 6 sati, ovisno o tome kad izlazi sunce.
Predsjednik potom oko pola sata vježba u teretani, lagano doručkuje zbog dijabetesa i pije čaj s Crnog mora. Čita izvještaje svojih savjetnika, zatim i novine, u pravilu islamističke poput Sabaha koji uređuje njegov rođak. U osam ujutro Erdogan se susreće sa šefom svog ureda i glasnogovornikom kako bi dogovorili što će sve raditi tijekom dana. U 11 odlazi iz predsjedničke palače. On sa suprugom stanuje u vili u kompleksu palače, smještene na brežuljku kod Ankare.
Palača je izgrađena 2014. kao prava tvrđava s nekoliko zgrada, s ukupno 1000 soba, s bunkerom i klinikom. Zgrada simbolizira njegovu vladavinu: zastrašujuća, moćna izolirana, s potpunom kontrolom. U veljači je napunio 64 godine. Još uvijek nosi iste onakve brkove kakve je nosio kao mladić, ali sada s nešto opuštenijim obrazima i s ponekom borom. 2011. odstranjen mu je tumor s debelog crijeva. Unatoč tome svakodnevno okuplja svoje ministre, zastupnike i gradonačelnike i kontrolira svaki potez svoje vlade, bez obzira kako minornog značaja bili. Uvijek sa sobom nosi bilježnicu u kojoj križa stvari.
On sam kući se vraća tek oko ponoći, a to isto očekuje i od svojih zaposlenika. Turskom vlada već 15 godina, prvo kao premijer, potom kao predsjednik, dulje nego ijedan drugi političar. A sada, u nedjelju 24. lipnja, zemlja ide na parlamentarne izbore skupa s predsjedničkima. Erdogan očekuje da će se vratiti u novom mandatu moćniji nego ikada. Popper piše da bi ga to pretvorilo u autokrata, što zapravo i nije točno, on je autokrat već danas, ali stoji ocjena da bi svaka trodioba vlasti time definitivno bila mrtva, da bi Turska postala u punoj mjeri sinonim za Erdogana.
Der Spiegel je posljednjih mjeseci razgovarao s više od 20 njegovih najbližih suradnika, od kojih su skoro svi inzistirali na tome da govore anonimno kako ga ne bi razbjesnili. Svi ti intervju opisuju čovjeka koji je na vrhuncu moći, ali i koji je opsjednut time da je ne izgubi. Erdogan se, tako su ga prikazali, osjeća da ga nitko ne razumije i ne vjeruje nikome osim obitelji. Postao je patrijarh okružen tišinom. U njegovoj se prisutnosti nitko ne smije.
Dok razgovaraju s njim, ministri utišavaju glas, lica im postaju svečana, skoro usiljena, gledaju u pod, nervozni su i na oprezu. Erdogan je, kažu, sklon gubljenju strpljenja. Legendarni su njegovi ispadi gnjeva; pljuska zaposlenike, baca na njih iPad. Ponekad takve ispade upriličuje i namjerno kao kada je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu tadašnjem predsjedniku Izraela Shimonu Peresu rekao da je ubojica djece, kad se svađao s moderatorom, a onda i napustio sastanak.
Bio je to skandal, njegovi su savjetnici bili posramljeni, ali građani su ga u Turskoj dočekali kao junaka. Na vlasti je već 15 godina, ali se još uvijek uspijeva predstavljati kao jedan iz naroda. On je populist, još uvijek u stanju pokrenuti mase. Kad ulazi u kampanju, kao nedavno u Zonguldaku na obali Crnog mora, njegovi poklonici dolaze iz cijele zemlje da ga vide i čuju. Za njega su skladali posebnu himnu koja se odasvud ori, ulice su oblijepljene njegovim plakatima.
Uoči svojih govora, on se oboružava podsjetnicima o najvažnijim brojkama o gradu u kojem govori, tako da publika ostaje u čudu, kako on za Boga miloga, može biti kadar sve to znati? Erdogan je kao mladić igrao poluprofesionalni nogomet za jedan istanbulski klub i još uvijek se voli okruživati nogometašima. Tako se družio i s njemačkim reprezentativcima Mesutom Özilom i Ilkayem Gündoganom, ispalo je tijekom njegove predsjedničke kampanje, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Njemačkoj.
Među njegovim savjetnicima nalaze se i hrvači, košarkaši. Do prije dvije godine redovito je igrao košarku sa svojim tjelohraniteljima i osobljem u palači. Postoji i video snimka na kojoj on igra nogomet s uglednim Turcima, koja pokazuje da, kad on dobije loptu, svi mu se uredno sklanjaju s puta. Erdogan ne čita knjige, ali jako puno gleda televiziju. Omiljeni mu je program, i kad je u palači i kad je u limuzini, televizija A Haber, poznat po svojim teorijama zavjera. Internet koristi rijetko, društvene mreže smatra „otrovom“, nečime što bi trebalo zaustaviti zbog vojske „trolova“ i kritičara.
On ne govori niti jedan strani jezik, pa mu zato tiskovni ured prevodi sve strane vijesti. On, naime, želi točno znati što se gdje o njemu govori i misli diljem svijeta. Kao i mnogi veliki vođe, on obožava povijest, posebno iz Otomanskog carstva. Divi se „krvavom sultanu“ Abdülhamidu II i nikada ne propušta epizode turske serije o njegovom životu, o dobu kada se carstvo prostiralo od Blisko istoka preko cijelog Balkana.
On osobno vrlo bi radio vratio takve okolnosti, ali njegov pokušaj rušenja sirijskog predsjednika Bašara al Asada nije uspio, pritom se čak sukobio sa Saudijskom Arabijom i Egiptom. Erdoganovo ponašanje obilježeno je sličnim proturječjima. Prema vani on želi izgledati kao snažan čovjek, tvrdih stavova koji preferira sukob. Ali oni koji ga dugo poznaju kažu da je zapravo neodlučan, da temelji svoju politiku gotovo isključivo na anketama javnog mnijenja.
Svakog tjedna provode se za njega istraživanja kako bi se utvrdilo što Turci misle o raznim pitanjima, od ekonomske politike i vojne intervencije u Siriji do popularnosti pojedinih političara. Rezultati iz posljednjih dana vjerojatno će ga u manjoj mjeri zaprepastiti. U travnju je Erdogan raspisao izbore skoro godinu i pol ranije, uvjeren da mu je pobjeda zajamčena. No, njegovo vodstvo u anketama od tada je palo, a neka ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da on ne može računati na apsolutnu većinu u prvom krugu glasanja.
U tom slučaju drugi krug izbora bio bi dva tjedna poslije. A tada, nezamislivo postaje zamislivo: on bi mogao izgubiti. Vladini političari opisuju izbore kao "konačnu bitku". Ako Erdogan pobijedi, tada će njegova autokratska vladavina biti cementirana za godine unaprijed. Ako izgubi, onda bi se Turska mogla suočiti s tjednima ako ne i mjesecima neizvjesnosti. Nitko ne zna bi li Erdogan prihvatio poraz i omogućio mirni prijenos moći. Jer ako bi izgubio, vjerojatno bi bio kazneno progonjen i zatvoren. Drugim riječima, izbori 24. lipnja za predsjednika su igra na sve ili ništa.
Erdogan je odrastao u Istanbulu. Nikad se nije osjećao ugodno u Ankari, gradu vladinih dužnosnika i vojske, dandanas vikende provodi u svom domu u Istanbulu sa svojom obitelji. Njegova žena Emine uvijek je uz njega; ona nema vlastitu karijeru i rijetko govori u javnosti. Erdogan želi ostati na vlasti najmanje još pet godina, sve do 100. obljetnice republike 2023. godine, ako ne i duže. Ipak, niti jednim drugim pitanjem nije tako opsjednut kao svojim naslijeđem.
Oni koji su upućeni kažu da bi mu bilo jako drago kad bi ga na mjestu predsjednika naslijedio netko od njegovo četvero djece. Međutim, njegov najstariji sin Burak povukao se iz javnog života još prije 20 godina kada je sudjelovao u prometnoj nesreći u kojoj je bilo i mrtvih. Bilal, mlađi sin, diskvalificirao se kroz niz neugodnih ispada i Erdogan mu ne bio dopustio da se bavi politikom. Njegove dvije kćeri, Sümeyye i Esra imaju veće šanse za ući jednom u taj ured.
Sümeyye je često pratila oca, osobno je sudjelovala u razbijanju prosvjeda u parku Gezi 2013. godine. Ipak, nezamislivo je imati ženu kao čelnika islamsko-konzervativne Stranke pravde i razvoja (AKP). Erdogan je strog, patrijarhalan vođa obitelji. Zabilježeno je da je na telefon vikao na svog sina Bilala.
Nastavak na sljedećoj stranici...
