Na trgu ispred sjedišta donedavno vladajuće, a sad najveće oporbene makedonske stranke, VMRO DPMNE, tog petka, posljednjeg lipanjskog dana, malo prije podneva, bilo je mirno, ali ne onako kao u drugim dijelovima Skoplja, grada u kojem jutra počinju s više od 35, dan nastavlja s više od 40, a ponoć dolazi s 29 Celzijevih stupnjeva.
Na velikom balkonu zgrade što sa strane izgleda usko poput lifta, a s pročelja beskrajno kičasto, dok na vrhu ima bazen za odmor i rekreaciju partijskog vrha, nije bilo nikoga iz jednog jedinoga razloga: čekalo se obraćanje predstavnika Specijalnog javnog tužiteljstva Makedonije te priopćavanje rezultata okončane istrage o prisluškivanju novinara i drugih javnih osoba, za što su osumnjičeni bivši premijer i lider VMRO-a Nikola Gruevski, još 93 njegova suradnika te sedam tvrtki bliskih nekadašnjoj vlasti.
I dočekana je: optužnica je podignuta, a Gruevskom je oduzeta putovnica i ograničeno kretanje. Sad mu je, točnije za sada, ostalo pričekati rezultate još jedne istrage, u kojoj ga sumnjiče za zlouporabu položaja, ilegalno financiranje stranke i druge kuruptivne radnje u kojima su kolali višemilijunski iznosi u eurima.
Tek nekoliko metara dalje, u jednom od trendovskih lokala glavnoga grada Makedonije, pijuckale su se kave i poneki koktel – pa petak je, zaboga, samo formalni radni dan – i nitko jednom jedinom riječju nije spomenuo mogućnost da i ta država, nakon Hrvatske, dobije utamničenog prvog ministra. Razlog nisu ni vjera niti sumnja u uspjeh tužitelja nego zamor od turbulentnog vremena u kojem se, prije samo dva mjeseca i nešto dana, činilo kako će tamošnji Makedonci i Albanci, umjesto na more, pravo u građanski rat.
O tome se, međutim, u gradu s najviše spomenika po glavi stanovnika više ne govori: Makedonija ima novu, socijaldemokratsku vladu, a ona oporbu čijim je vođama u ovom trenutku daleko važnije pronaći dobar odvjetnički tim umjesto ljude spremne da puškama korigiraju rezultate posljednjih parlamentarnih izbora; onih na kojima je VMRO dobio najviše glasova, ali ne i parlamentarnu većinu, da bi je zatim pokušao osvojiti protestima i nasilnim upadom pristaša u skupštinsku zgradu.
Nije, međutim, VMRO umalo ostao vlast zbog dobrih rezultata i, to pogotovo, sedmogodišnjeg projekta pretvaranja Skoplja u deponij grandioznih spomenika svima, od Toše Proeskog do Angeline Jolie u ulozi majke Aleksandra Makedonskog, niti zbog presvlačenja starih, socrealističkih zgrada u fasade za koje nije najjasnije trebaju li glumiti secesijske ili neke druge, naizgled jako stare i daleko vrednije od jeftinoga građevinskog materijala koji je za njih korišten.
Cijela ta operacija potpunog mijenjanja izgleda Skoplja službeno je koštala pola milijarde eura – u zemlji u kojoj je prosječna plaća nekih 2500 kuna – i u njoj je VMRO došao do raskošnog sjedišta, a njeni najbitniji članovi do, navodno, enormnog bogatstva.
VMRO-ovi glasači osigurani su, naime, puno prije i tako što je problem nezaposlenosti rješavan masovnim zapošljavanjem u javnom sektoru, u kojem sad radi oko 60 posto od ukupnog broja svih zaposlenih u državi koja formalno ima oko 1,700.000 građana, a u biti oko 1,200.000. Razliku čine iseljeni te oni što su uzeli bugarske putovnice i postali građani Europske unije puno prije sunarodnjaka.
"Čitatelj se, naravno, s čuđenjem može zapitati: ‘A što će Putinu tamo neki Gruevski? Zemlja je mala, bez zajedničkih granica s Rusijom…’ Odgovor na to pitanje je jednostavan. Autoritarnom vladaru su nužne marionete, slučajni prolaznici koji će mu pomagati u očuvanju vlasti. Kontrola nad Makedonijom može biti još jedan balvan na kojem će se dva jarca sudariti, još jedan povod za ekshibicionističko odmjeravanje Rusije sa Zapadom.
Zatim, tu je i prisutnost na granici s Kosovom, mjestašcem na zemljopisnoj karti Europe koje ne bi bilo loše minirati i tako ponovno zaigrati po živcima Europljana i Amerikanaca. Pa je onda tu i rezervna varijanta za još neki (opet južni) plinovod, prilika da se neposlušna Bugarska teatralno ignorira. I na kraju, Gruevski na vlasti – to su garantirani dim i kaos, a Putin izgleda moćno samo zamagljen dimom", napisao je, dan nakon posljednjeg pokušaja puča u Makedoniji, izvedenog krajem travnja, Vitalij Portnikov na portalu grani.ru.
Jednako tako čitatelj se može upitati što će Gruevskom Putin? Makedonija je okružena ili članicama NATO-a ili zemljama u kojima NATO ima velike baze, te Srbijom, koja joj, pored Grčke, Kosova i Bugarske, pa i Albanije, sigurno ne može pružiti ništa osobito dobro i ništa više od potpore u hibridnom ratu vođenom iz Beograda protiv nove vlasti. Razlog je, međutim, krajnje jednostavan: Gruevski u oporbi može značiti i Gruevski u zatvoru, dok Gruevski na vlasti garantira održavanje kapilarne korupcije u kojoj najbolje prolaze on i njemu najbliži.
No operacija nije uspjela, makedonsko-albanska parlamentarna većina pokazala se koherentnijom od očekivanog, pa je nekadašnji premijer i, također, bivši miljenik Zapada – od kojeg se počeo distancirati nakon što je pristup NATO-u uvjetovan dogovorom s Grčkom o imenu Makedonije, čemu se Atena još protivi - jednostavno morao prekinuti "sponatno" događanje naroda i potpisati kapitulaciju.
Splet lokalnih i ruskih interesa učinio je Makedoniju bitnom balkanskom državom koja se jednako može osloniti i na Bruxelles i na Washington, spreman na to da Makedonce uvede u NATO pod sadašnjim imenom – Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija – a tek ih onda pusti da se s Grcima raspravljaju do iznemoglosti.
Da će zaista imati potporu, pokazano im je preko Bugarske: nakon višedesetljetnog natezanja ta je zemlja, bez jedne jedine komplikacije, priznala makedonski jezik uz obrazloženje koje je logično, koliko i nevjerojatno: ako su priznati neovisnost i ustavno uređenje, onda se priznaje i ono što piše u ustavu, gdje se službenim jezikom smatra – makedonski!
Najmanje su dva izuzetno važna razloga zbog kojih vlada Zorana Zaeva želi najčvršće moguće veze sa Zapadom. Drugi je egzistencijalno spasonosan: prijam u NATO podrazumijeva, naime, i financijsku injekciju od četiri milijarde eura, neophodnih siromašnoj, opljačkanoj zemlji iz koje je novac iscurio, dok su tragovi njegova puta temeljito uništavani u dugom procesu smjene vlasti. Prvi i važniji su granice, one vanjske, koje bi na štetu Makedonije mijenjali i samozvani inozemni eksperti i službena Tirana.
Makedonija je, uz sve ostalo, duboko podijeljeno društvo na makedonsku većinu i albansku manjinu, koju, istina, zastupa niz različitih stranaka, ali se one u biti razlikuju tek u oblicima klijentelizma, pa je stabilnost aktualne vlasti ovisna i o spremnosti malobrojnijeg naroda da promijeni obrazac ponašanja.
Istina, Zoran Zaev je još u kampanji izašao s tezom o jednom društvu te dobio neveliku, ali značajnu potporu među Albancima, s kojima sad Makedonci pokušavaju uspostaviti istinski suživot, umjesto odvojenog života dviju zajednica koje su jasno teritorijalno odvojene, čak i u Skoplju, gdje se točno zna tko živi u starom, turskom dijelu, a tko u novijim naseljima.
Iako to nitko neće javno priznati, uspjeh vlade Zorana Zaeva bit će preživljavanje cijelog mandata: očekivanja su, naime, golema, kako od građana tako i od onih sudionika Šarene revolucije koji sad žele kapitalizirati borbeni žar, mogućnosti su daleko manje od potreba, administrativni aparat je velik, albanski elan za bitnim promjenama manji od makedonskog... No tko god dođe poslije socijalista, ipak će zateći bolju državu i društvo od ovoga preuzetog od Gruevskog.
Taj netko, međutim, neće biti VMRO – osim, naravno, ako bivši premijer čudom ne dokaže da je, kako kaže stih stranačke himne, "nevin kako cvet" – jer tu partiju čeka sudbina koju je već preživio i, ponajviše zahvaljujući Zaevu, oporavio se opet vladajući SDSM: potpuno urušavanje, marginalizacija i godine prijezira birača koji, ipak, iako im treba vremena, u Makedoniji znaju kako se kažnjavaju oni iza kojih ostaju dim i kaos. Ili, u ovom slučaju, grandiozni, kičasti spomenici, estetski demolirana prijestolnica i sjećanje na vrijeme u kojem se parlamentarna većina pokušavala mijenjati puštanjem krvi protivnicima.
