Kad predsjednik vlade Srbije, Aleksandar Vučić, kaže kako se Srbima više nikad neće dogoditi Bljesak i Oluja, on, zbilja, ima potpuno pravo. No dok navodi zašto, iznosi razloge koji s predvidivom budućnošću nemaju nikakve veze. Ruski MiG-ovi koje je Srbija dobila na poklon nikako ne mogu utjecati na to hoće li biti vojno-redarstvenih akcija, srpskih vojnih poraza na Balkanu i masovnih izbjegličkih kolona.
To što će Srbija imati najjače zračne snage od Albanije do Austrije, također, ništa ne znači za neovisnost Kosova, ulazak Crne Gore u NATO ili postojanje Republike Srpske – ali samo kao entiteta u Bosni i Hercegovini. Može, drugačije rečeno, Vladimir Putin sutra, u napadaju dobre volje i prijeke potrebe da se riješi dijela zastarjelog oružja i oruđa, Srbiji uz ovih šest MiG-ova 29 pokloniti još 26. Ali ništa to za već uspostavljene i nepromjenjive odnose neće značiti. Nema, naime, u Hrvatskoj nikakve, ali apsolutno nikakve šanse da se desi nešto što će za posljedicu imati Bljesak ili Oluju, kao što nema tih srpskih zračnih snaga koje smiju pokušati vojno vratiti Kosovo pod kontrolu Beograda ili Mila Đukanovića i njegovu političku kastu prisiliti da odustanu od NATO- a, Europske unije i vlastite neovisnosti.
Verbalne gluposti savršeno skreću pažnju
Kad se između Srbije i Hrvatske ne razmjenjuje bojeva municija, razmjenjuju se verbalne gluposti koje savršeno skreću pažnju s poprilično jadne stvarnosti. Kako je, dakle, Vučić ponosno objavio dolazak MiG-ova, tako mu je hitno iz Zagreba uzvraćeno najavom jačanja hrvatskih zračnih snaga. “Odluku o nabavi nadzvučnih vojnih aviona prebacili smo za kraj 2017. jer nam toliko treba da bismo donijeli racionalnu odluku. No već smo donijeli odluku da idemo dalje u nabavu transportnih helikoptera, najvjerojatnije američkih Black Hawk”, izjavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i, istina - ali tek nakon nekoliko dana histerije oko srpskog naoružavanja - objasnila da se tu ne radi o nekakvoj utrci, nego o potrebama dvaju država da, svaka za sebe, štite vlastiti zračni prostor nenaoružanim avionima i helikopterima za prebacivanje specijalnih postrojbi u dubinu neprijateljskog teritorija.
Prije 25 godina vidjeli smo kako se države ponašaju kad im zbilja treba oružje i kad ratna opasnost nije nešto što može biti, nego nešto što se dešava u praksi i na crtama bojišnice. U ozbiljnim, prijelomnim, povijesnim momentima avioni se ne dobijaju na poklon niti se odgađa kupovina oružja kako bi se donijela najracionalnija odluka. Sasvim suprotno: prijeka potreba ne poznaje nikakvu zvaničnu i prijateljsku suradnju, ne vodi računa o međunarodnom pravu i sankcijama Ujedinjenih naroda niti se, kad se prvo mora preživjeti, pazi na to od koga se što kupuje. Važno je tek da se kupi što je moguće prije, ako može što jeftinije, a ako ne može, onda po bilo kakvoj cijeni, te dopremi u najkraćem vremenskom roku. Plus, naravno, što sve mora biti ubojito čim priđe zoni sukoba.
Jačanje oružanih snaga ne objavljuje se u medijima
O tome, o putevima naoružanja i spletovima interesa ne postoji jedna, nego tri izvanredne knjige slovenskih autora Mateja Šurca i Blaža Zgage, koji su u obimnom djelu “U ime države” do u detalj razotkrili kako u surovoj stvarnosti i krvavim godinama izgleda jačanje vlastitih oružanih snaga. A ono, to jačanje, ne objavljuje se na konferencijama za medije i ne najavljuje na naslovnicama najutjecajnijih dnevnih listova. Tihi je to, skupi, tajni, rizični posao u kojem se dobra kupovina pokazuje samo neprijatelju s druge strane nišana.
Nisu Srbi od Rusa dobili MiGove kako bi bili superiorni na Balkanu niti će Hrvatska od SAD-a kupiti, za početak, helikoptere da bi mogla odgovoriti na napade s druge strane Dunava jer, ma koliko se činilo da je suprotno, velikih problema između dvije države više nema - završeni su u ljeto 1995. godine. Sve poslije je ili međusobno pothranjivanje nacionalizama ili kreiranje vanjskopolitičkih problema od unutarnjih potreba da se proizvodi stanje trajne napetosti. Globalni, regionalni i svaki drugi kontekst u kojem su 1991. ratovale Srbija i Hrvatska s ovim današnjim ima veze koliko i status, recimo, neovisnog Kosova s onim kojeg je 1979. u jugoslavenskoj federaciji imala tadašnja najnerazvijenija autonomna pokrajina.
Nekad vojno sukobljene zemlje, danas su bliže vojnim otpadima velikih sila koje u specijalnim ratovima markiraju zone interesa i usput se rješavaju onoga što bi morale popravljati. Rusi su Srbima tako dali avione koji jesu nekad bili dobri i mogu opet biti dobri, ali nakon što se u njih uloži nekoliko stotina milijuna eura za popravke i naoružavanje. Šest polovnih MiG-ova koji trenutačno mogu poslužiti jedino kamikazama ne trebaju Srbiji radi pokazivanja sile susjedima, nego zbog smirivanja problema kod kuće.
“Pred neposrednim dokazima o ruiniranju srpske vojne snage i propadanju vojske, premijer pokušava da popravi bar neke stvari, i to prividno delotvornom tehnološkom infuzijom. Srpska vojska je godinama samo paradna fasada za patetične državne procesije. U međuvremenu su smanjene plate vojnicima, nije bilo para za održavanje postojeće tehnike, a naročito ne za nabavku novih stvari. E sad, ma koliko poklon bio atraktivan, i sobom nosio raspirivanje vrućih emocija prema Rusiji i Putinu, pitanje je šta sve stoji iza ove akcije nabavki raubovanih, ali skupih igračaka. Na srpske zaljubljene poglede i uzdisaje Rusija uvek odgovara gospodski hladno i racionalno, vodeći računa skoro isključivo o svojim interesima. Konačno, kakve će koristi od svega toga imati Vojska Srbije? Možda sasvim male ili nikakve“, piše Ljubodrag Stojadinović, bivši profesionalni vojnik i dugogodišnji novinar, autor na portalu Peščanik.net.
Hrvatske kune i srpski dinari nisu baš na cijeni
Mirnodopska, javna, medijski prenaglašena nabavka oružja ne dešava se neplanski, preko noći i u last minute ponudi. Nije, drugačije rečeno, predsjednica ni ugovorila ni najavila nabavku Crnih jastrebova nakon što je vidjela Vučićeve rashodovane MiG-ove, ali su joj oni savršeno poslužili da izbjegne bilo kakva neugodna pitanja i posljedična moguća opravdavanja te - za potrebe Hrvatske vojske upitne - investicije u trenutku u kojem građane čekaju nova porezna opterećenja, prekarijat smanjenje prihoda, sve zajedno, računajući i drage goste u turističkoj sezoni, poskupljenja u ugostiteljstvu i trgovini.
Ispalo je na kraju kako su se dvije zemlje koje nemaju razloga ratovati ni oko čega malo utrkivale u naoružavanju, pretvarajući zapravo vlastite oružane snage u čuvare starog željeza, samo što za taj posao nisu čak ni plaćene, nego moraju plaćati da bi ga radili - i to čvrstom valutom: hrvatske kune i srpski dinari nisu baš na cijeni u svijetu milijuna i aviona.
