Je li Martina bez diplome bolja od Čovića s doktoratom?

Spisateljica Martina Mlinarević trenutačno je jedna od najkontroverznijih osoba društveno-političke scene u Bosni i Hercegovini. Dok je u jednom dijelu zemlje obožavana i skoro kanonizirana, u onom drugom dijelu je predmet osporavanja i (pretjerane) kritike. U Bosni je, naime, jako cijenjena, čemu svjedoči i Posebno priznanje za rad, angažman i borbu od strane Društva novinara BiH u Sarajevu. Vjerojatno je jedan od razloga taj što se ovdje radi o popularnoj osobi koja je popularnost izborila kroz tezu da je žrtva nepoštenog i netransparentnog sustava.

U Hercegovini je danas doživljavaju kao “Vedranu Rudan za sirotinju” i opasno joj zamjeraju navodno asistiranje velikobošnjačkoj unitarističkoj politici, suprotnoj onoj hrvatskoj, kakva god ona bila. Umjesto civilističkog chiaroscura, čini mi se kako je u pozadini zavladala surova, ali razumljiva antagonistička kombinacija crnog i bijelog. Kako je uopće došlo do loma?

Osim što ona očito zna pisati, jedan od važnijih faktora njene popularnosti su njeni kvazipolitički performansi. Poznata hercegovačka spisateljica našla se na udaru hercegovačke javnosti nakon što je pristala biti nova veleposlanica BiH u Češkoj iz kvote koju je predložio među Hrvatima omraženi član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Nakon što je na kraju objavljeno da joj u cijeloj proceduri nedostaje sveučilišna diploma, Mlinarević se dodatno zapetljala u kolu vlastitih dezinformacija i lažnih predstavljanja kao “profesorice engleskog i hrvatskog jezika”. “Nitko neće odustati, ni ja, ni predsjednik Komšić”, drsko je izjavila buduća veleposlanica BiH u Češkoj, Mlinarević, zahvalivši stranim veleposlanstvima na podršci i naglašavajući kako joj nije potrebna sveučilišna diploma za dužnost na koju je imenovana. 

Sukob Martine Mlinarević i jednog dijela rodne joj Hercegovine počeo je ljetos kad je ona na svojoj vrlo čitanoj Facebook stranici objavila vijest o tome da je promocija njene knjige “Huzur” u posljednji trenutak izbačena iz programa festivala Evergreen Fest u Čitluku.

Tvrdila je kako su organizatori ove manifestacije dobivali prijetnje zbog najave njenog nastupa te su odlučili otkazati ga. Mlinarević je oštro poručila svima da je neće ušutkati te da će se i dalje nastaviti boriti za Hercegovinu koja je slobodna i otvorena. Poznata spisateljica je promptno informirala strane ambasade o “nemilom događaju” i požalila se na loš tretman u Hercegovini.

Naivni organizatori čitlučkog festivala su kasnije (čitaj: prekasno) naveli kako je Mlinarević kao “Komšićeva ambasadorica” sama predložila i otkazala promociju procijenivši da bi moglo doći do incidenta nakon što su se ranije Edo Maajka i Sejo Sexon izrugivali s Međugorjem. Ono što su Srbima Kosovo i Novak Đoković, to je za Hercegovce Međugorje. S tim se nije šaliti.  

Martinu poznajem jako dugo. Nismo se uvijek o svemu slagali, ali uvijek smo imali korektan i otvoren odnos. U tom nepotrebnom ratu “zaraćenih” strana odbio sam stati na bilo koju stranu jer su mi na isti način odbojni i oni koji pišu “američkim” tastaturama i oni koji u ime Boga i Hrvata glume moralne vertikale i koriste užasan vokabular samo zato što im je netko napisao kakvi su. Ovdje se još jednom pokazalo da su i jedni i drugi lice i naličje jedne te iste medalje na koju nitko ne bi trebao biti ponosan. 

Koliko god to mnogi odbijali prihvatiti, teško je zanemariti činjenicu da su njezini tekstovi jako čitani, a emocijama nabijene promocije njenih knjiga iznimno posjećene. Promocija njene nove knjige “Bukača” na zagrebačkom Interliberu izazvala je rijetko viđenu pozornost. 

Unatoč (pr)ocjenama hercegovačkih literarnih analfabeta, uvjeren sam kako bi Martina stekla svjetsku slavu da je kojim slučajem odlučila pisati na engleskom. To što mi se ne sviđa njezin način pisanja, ne znači da ne mogu reći da ona ne umije pisati. To je proza koja danas očito dobro prolazi. 

Koliko god to mnogima bilo teško čuti, Martina je dobrim dijelom u pravu: današnja Hercegovina je dobrim dijelom prilično primitivna i netolerantna sredina. Primijetio sam da je naša ljubav prema Hercegovini nerijetko slijepa, preglasna, pa čak i agresivna. Uvjereni smo da smo bogomdani i da nam nitko nije ravan (pogotovo kad smo u Zagrebu), a stvarnost nas nerijetko brutalno demantira.

Krivo mi je što ovo moram reći, ali Hercegovina već dugo nije “ponosna zemlja” nego vukojebina u kojoj ne postoji dijalog između različitosti. Tamo se svi gledaju ispod oka, misleći da ih netko nekako ugrožava. U drugima vide prijetnju i svoj život usmjeravaju prema onome što će selo reći. Boje se drukčijih uvjerenja, seksualnih orijentacija i kultura. Nikako da shvate da ih u cijeloj toj priči jedino ugrožava vlastita nekultura, i ona intelektualna i ona duhovna. 

Upravo zbog takvih Hercegovina i nije više ona “ponosna zemlja”.

Činjenica je da su komentari na hercegovačkim (ne)ovisnim portalima i društvenim mrežama postali ispušni ventil gomile privatno ogorčenih ljudi koji idu obasipati drvljem i kamenjem svakoga tko im naleti na volej ili tko ne dijeli njihova razmišljanja i sve što im se čini uzrokom njihova velikog nezadovoljstva.

Ovdje je manje važno tko je na tapeti: važno je da si drugačiji. Ali na primjeru Martine Mlinarević najviše me iznenađuju žene i njihov nedostatak empatije. Njihove uvrede upućene njoj predstavljaju totalnu izopačenost uma, apsolutni primitivizam i neciviliziranost. Čitajući one gadosti, stječem dojam da su od takvih likova čak i neandertalci bili na višem evolutivnom stadiju te da su samo čekali prve greške u koracima da je počnu zasipati kamenjem koje već godinama pripremaju u svojoj zloći i ljubomori.

No mišljenja sam da Hrvatima u BiH ne smeta zapravo Martina. Njima smeta Komšić. Da je kojim slučajem tu istu Martinu Mlinarević Dragan Čović odlučio postaviti na neku važnu funkciju, slično kao što je pokušao s vlasnikom Poskoka Ivanom Šušnjarom, svi bi pokorno šutjeli i nitko se ne bi usudio podići svoj glas.

Danas taj isti navodno neovisni hercegovački portal Poskok.info prednjači u cybermobbingu Martine Mlinarević, i to iz posve pogrešnih razloga. Njima nije bilo sporno kad je njegova vlasnika bez ikakvih referencija i potrebnog iskustva za istu poziciju u Pragu predložio tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović. Tada su svi šutjeli. Jer ipak je HDZ u pitanju. 

Jedna od tragikomičnijih reakcija je ona udružena akcija studenata političkih znanosti iz Sarajeva, Banjaluke i Mostara, koji su reagirali zajedničkim priopćenjem za javnost u vezi s imenovanjem Martine Mlinarević za veleposlanicu BiH u Češkoj. Da stvar bude najgora, pobunili su se i oni mostarski studenti koji su aktivno sudjelovali u kampanji europske zastupnice Željane Zovko u zamjenu za jednomjesečni praktikum u Europarlamentu. Iako je reakcija na mjestu, spomenuti studenti posljednji su koji bi trebali nekome nešto prigovoriti. Godinama pokunjeno šute na sve nepravde i dio su problema. Da im tako smeta sve što je navodno nemoralno i da se tako bore protiv svih uhljeba i lopova, Bosna i Hercegovina bi danas bila Švicarska.

I opet: ne smeta svima njima bezakonje, podvale i nepotizam. Smeta im što oni nisu dio igre, smeta im što se ne mogu ogrebati o sve to koliko bi htjeli. Ne smeta Hrvatima u BiH što je Martina sa srednjom stručnom spremom odabrana za veleposlanicu BiH nego im smeta što i oni nisu tu negdje.

Ne smeta navodno gordim i bogobojaznim Hercegovkama što se Martina razvela od muža i što je kontra seoskim principima ušla u novu vezu, nego im smeta što i one nemaju muda za takvo što, pa su prisiljene ostati u destruktivnim vezama koje su ih i učinile ogorčenima na sve oko sebe. 

Zato razumijem njenu potrebu da se pod svaku cijenu makne od onog toksičnog dijela Hercegovine, jer ima nas još koji smo osjetili te otrove na vlastitoj koži, ali zašto baš na ovakav, i to katastrofalno naivan način – nikako mi ne ide u glavu. Jedno je borba za tolerantniju i otvoreniju sredinu, a drugo je transfer u tabor jednog oportunog političara koji je sinonim za notorni velikobošnjački nacionalizam i borbu protiv političkih prava Hrvata u BiH. 

Koliko god to čudno zvučalo, Bosna i Hercegovina je pravna država. Ili bi barem trebala biti. Znam da Bosna i Hercegovina kao pravna država zvuči kao loš vic, ali BiH zaista ima dobre legislative i pravne norme. Posve je drugi par rukava što se one često ne provode u praksi. Kad se kaže da je jedna država pravna, onda je bit da se njezini zakoni primjenjuju bezlično. 

Pri primjeni zakona i propisa ne smije se gledati tko je u pitanju i kakav karakter ima ta osoba nego se svaki građanin tretira kao bezimena jedinka, apstrahirana od svih drugih osobina. Poštovanje pravne infrastrukture preduvjet je za izgradnju civiliziranog društva. Službena Odluka o postupku imenovanja ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika je jasna.

Ne vidim kako bi srednja stručna sprema (medicinska škola) odgovarala zakonski propisanim uvjetima. Mlinarević se kasnijim medijskim spinovima pokušala izvući iz neobranoga grožđa tezom da je ona “imenovana iz reda zaslužnih građana”, no uzalud. 

Svako prebacivanje priče na karakter Martinine ličnosti ili na tezu kako su “martine bez diploma” bolje i kvalitetnije od “čovića s doktoratima” je suvišno. Cijela ova priča svodi se na protuzakonito namještanje, a ne na to je li netko s fakultetskom diplomom automatski sposobniji od nekoga bez nje.

Poznajem mnogo genijalaca kojima fakultetska diploma nije potrebna. Ali takvi se nikad neće gurati da budu veleposlanici. Pravna država ne trpi emocije te besmislene i ostrašćene rasprave. Možda bi Mlinarević i bila bolja veleposlanica od svih HDZ-ovih, SDA-ovih ili SNSD-ovih veleposlanika diljem svijeta zajedno.

Nije baš da joj je konkurencija strašna. No to ne mijenja činjenicu da su ona i njen politički kum Komšić još jednom išli protiv zakona vlastite zemlje, u koju se toliko zaklinju.  

Svi apsurdi bosanskohercegovačkog društva upravo su na primjeru Martine Mlinarević postali bolno opipljivi. Njena životna borba, koju je hrabro demonstrirala pred ogromnim auditorijem, impresivna je i želim joj sreću i zdravlje u životu. Isto tako mi je žao što se odlučila na ovaj politički eksperiment, jer tko se god veže za određene političare, s njima pada. Osim ako ste Gordan Jandroković. Martina je godinama u svojim tekstovima s razlogom kritizirala uhljebe i poltrone, a na kraju se sama pretvorila u objekt vlastite kritike.

Žao mi je svih onih kojima smo godinama govorili da se poštenje i dobro obrazovanje u Bosni i Hercegovini isplate. Tko će više vjerovati osobi koja se godinama predstavljala kao najveći borac za prava nepravedno obespravljenih tzv. malih ljudi, a na kraju je postala dio onih koje je godinama s pravom kritizirala?

Martina je bila drukčija. Bila je svjetlo u tunelu. No umjesto zvijezde vodilje pretvorila se u karikaturu. Kad malo bolje razmislimo, možda je stvarno sve ovo što nas okružuje tek “igra sjena na zidu Platonove špilje”. Možda su svi naši borci za tzv. malog čovjeka tek tragični junaci vječite društvene tranzicije u Bosni i Hercegovini.