12. ožujka 2013. godine ubijen je Zoran Đinđić. U Srbiji, ali i šire, nakon toga ništa nije bilo isto. Dugogodišnji protivnik Slobodana Miloševića ustrijeljen je dok je dolazio na svoje radno mjesto u zgradu Vladu u Novom Beogradu. Bio je to četvrti pokušaj atentata na povijesno nepopularnog šefa Srbije, a Đinđić je bio svjestan da rušenje Slobinog režima nije završeno kad je Milošević sletio u Haag. Znao je da ga mrze svi oni ostaci poljuljanog režima duboko isprepletenog s mafijom. Znao je i da obračun s njima jamči napredak i europski put Srbiji.
Što se tiče samog ubojstva, jako malo je nepoznanica. Vrijeme, mjesto, počinitelj, oružje i način bijega su poznati. Razlozi su pak znatno manje jasni. Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić, što će reći i Vučić i Šešelj, odmah su počeli govoriti da je riječ o mafijaškom obračunu. Kasnije će oni prestati s takvim teorijama, a Koštunica se čak povukao u potpunu medijsku izolaciju. Nekad rado viđeni gost po srpskim medijima ovih dana ne želi na bilo koji način komentirati Đinđićevo ubojstvo. Upravo zbog takvih medijskih napada i pokušaja blaćenja preminulog premijera, prst sumnje okrenuo se prema Koštunici i Šešelju.
Nakon uhićenja Dejana Milenkovića Bagzija, ovaj je detaljno govorio o Šešelju, navodeći da je njemu poznato da su se “zemunci” s liderom radikala vidjeli pet-šest puta.
"Nakon donošenja odluke da ubiju Đinđića, kontaktirali su Šešelja da mu pomognu da dođe na vlast. Šešelj je ostavio Dragana Todorovića, člana SRS-a, kao vezu, rekao je da je Nikolić 'mekan' i da njega i Vučića neće uvlačiti u to", rekao je Bagzi na suđenju za ubojstvo premijera i to svjedočenje je uvaženo kao dio osuđujuće presude.
Miloš Simović, koji je bio treći u hijerarhiji zemunskog klana, iza Spasojevića i Lukovića, u svom iskazu nakon uhićenja 2010. godine tvrdio je da je Šešelj tražio od Spasojevića da ubije Đinđića. O Šešelju je prije prekida istrage govorio i svjedok suradnik, sada pokojni Zoran Vukojević Vuk, čije je svjedočenje također dio pravomoćne presude za ubojstvo Đinđića.
"Pa konkretno Vojislav Šešelj je tražio da ubiju Đinđića, Gašu Kneževića i ne mogu se sjetiti koga još", rekao je Vukojević na suđenju za ubojstvo premijera.
U policijskom izvještaju iz 2003. piše da je Šešelj primao novac od Spasojevića, kao i kada, koliko često i gdje se viđao sa “zemuncima”. Opisuje se kako su “zemunci” razbijali prosvjede građana u Zemunu protiv Šešelja. Prvi rezultat te istrage bilo je uhićenje Šešeljevog tjelohranitelja Petra Panića. Isti čovjek je s Vučićem prešao u Srpsku naprednu stranku, a koliko je drag aktualnom vladaru Srbije govori jedan događaj iz 2000. godine. Panić je "popio" osam metaka od pripadnika surčinskog klana, završio na višesatnoj operaciji da bi mu se spasio život, a politička vrhuška radikala došla je u bolnicu da bi sa strepnjom pratili što će se dogoditi. Tadašnji potpredsjednik savezne vlade Nikolić, potpredsjednik republičke vlade Šešelj, republički ministar informiranja Vučić i tadašnji potpredsjednik republičke vlade, Milovan Bojić, došli su u beogradski Urgentni centar. Bojović je čak i krv dao tom prilikom.
Desetljećima nakon ubojstva Đinđića postaje sve jasnije da pozadina atentata ostaje nerazjašnjena. Policijska operacija Sablja, pravi pravcati križarski rat protiv srpske mafije, donijela je određene pomake. Brojni kriminalci završili su u lisicama ili u grobu, uništeni su najmoćniji kriminalci Balkana devedesetih, Zemunci, ali Srbija i dalje tapka na mjestu. Vučićevi naprednjaci, možda bi bilo bolje reći da je riječ o ušminkanim Šešeljevim radikalima, vladaju Srbijom. Vučić i dalje drži skute Rusiji iako ovisi od Europe.
A počinitelji atentata na Đinđića polako izlaze iz zatvora.
Željko Tojaga Žmigi, 47-godišnji bivši pripadnik Crvenih beretki, pušten je iz zatvora nakon odsluženja kazne od 15 godina zatvora na koju je osuđen zbog pokušaja ubojstva premijera Đinđića 2003. godine. Kaznu je služio u požarevačkom zatvoru Zabela. Kako pišu srbijanski mediji, Tojagu, kojeg su nazivali i "doktor za zolju" pri izlasku su dočekali prijatelji.
Iako je bio osuđen na 30 godina zatvora, Vrhovni sud mu je kaznu smanjio na 15 godina jer je, kako su obrazložili, "Tojaga sudjelovao samo u pokušaju ubojstva Đinđića u Novom Beogradu". Plan je bio da s Zvezdanom Jovanovićem otvori paljbu na premijera. Od tog plan su odustali, jer kako je Javnović naglasio "to bi bio masakr".
Ranije je iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici izašao Saša Pejaković Pele nakon što je odslužio osam godina zatvora zbog pomaganja Đinđićevim ubojicama. U zatvoru još uvijek svoju kaznu od 40 godina služi njihov bivši šef 45- godišnji Milorad Ulemek Legija.
U zatvoru se žalio kako svoju obitelj viđa samo preko neprobojnog stakla, pa je tražio da mu se omogući slobodniji režim posjeta. Povlastice je zatražio u zamjenu za informacije o ubojicama novinara Slavka Ćuruvije, koji je ubijen na pravoslavni Uskrs 1999. godine. Osnivač listova Nedeljni telegraf, Dnevni telegraf i Evropljanin postao je simbolom brutalnosti režima Slobodana Miloševića, a još nije otkriveno tko je počinitelj njegova ubojstva.
Legija je, kako pišu srbijanski mediji, u stalnom strahu za sigurnost svoje žene i djece, koji su dosta godina proveli u inozemstvu, stalno se seleći. Po nekim neslužbenim informacijama supruga Aleksandra s djecom nedavno se vratila u Srbiju.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
