Milko Valent, najznačajniji živući hrvatski pisac, našu je epohu jednom prilikom definirao kao epohu banalnosti. Nije se teško složiti s njegovom definicijom. Bilo da je riječ o kulturi, medijima, svakodnevnom životu ili politici – prevladavaju banalne teme i sadržaji. To se posebno tiče Hrvatske. Kad je o hrvatskoj politici riječ, teško je primijetiti postojanje iole ozbiljnijih tema koje se tiču današnjice i sutrašnjice, kao što su planovi i rasprave o smjeru kojim će ići ovo društvo, o njegovim dugoročnim i kratkoročnim potrebama, išta slično.
Teme na koje se krajem drugog desetljeća 21. stoljeća ovdje troši vrijeme i golema energija tiču se dvaju davnih ratova, te teme sekularizacije koju su napredne europske zemlje apsolvirale u 19. stoljeću, otkad u njima religija nema nikakav utjecaj na državne i javne institucije i poslove. Sadržajno je hrvatska politika također prazna, sve se više-manje svodi na otrcane fraze sračunate na podizanje rejtinga i preživljavanje do sljedećih izbora. Sve navedeno čini savršenu podlogu za mediokritete. Nevjerojatno je koliko je tih velikana ograničenosti napravilo sjajne karijere posljednjih nekoliko godina; u vodstvima političkih stranaka, na Pantovčaku, u Vladi RH, u Saboru, u županijama i gradovima, sve vrvi od ljudi koji ni o čemu nemaju pojma, ali im je zato instinkt samoodržanja u politici savršen.
Recimo, ministrica obitelji, koja obiteljsko nasilje očito shvaća uobičajenom bračnom rutinom, pa na slučaj obiteljskog nasilja dojučerašnjeg stranačkoga kolege lakonski kaže: tako vam je to u obitelji. Ta ministrica, dakako, uživa podršku premijera, koji je također proizvod epohe banalnosti. Kao što je uživa još jedan velikan ograničenosti, ministar branitelja, koji se s pedesetak kojekakvih udruga zapetljao u uređivanje programa javne televizije, što bi trebao biti neoprostiv grijeh u većini demokratskih zemalja, ali ne i u Hrvatskoj. Premijerov blagoslov, također, imaju deseci mediokriteta iz minornih ekstremnih stranaka i opskurnih vjerskih udruga kojima je omogućeno da uđu u obrazovne i kulturne institucije te da na taj način dugoročno utječu na kulturu i obrazovanje. U čemu prste ima i premijerov tihi saveznik, pravi div ograničenosti – zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Mediji se posljednjih dana bave potencijalnim kandidatima za budućeg predsjednika države. Mnogo je osoba tu spomenuto, ali ne i Bandić. Koji je nekontroliranim ispadom o obrazovnoj reformi, nazvavši je revolucionarnom parolom i zaključivši da se informatika uvodi u škole samo zato da se iz njih istjera vjeronauk, dao naslutiti da će i on startati u utrci za Pantovčak. Očito je procijenio da, ako Kolinda Grabar Kitarović može biti predsjednica, zašto ne bi i on.
Nažalost, Bandić je ovom prigodom u pravu. Spomenuta velikanka ograničenosti poprilično je snizila kriterije za tu javnu dužnost, i ako se ne pojavi neki ozbiljniji kandidat, Bandić bi mogao ostvariti svoj stari san i ukrcati se na Pantovčak. Što bi bilo vrlo loše za Hrvatsku, ali fantastično za Zagreb i Zagrepčane. Bila bi to doista sjajna vijest za Zagreb i Zagrepčane, riješiti se čovjeka koji je glavni grad srozao na mjeru vlastite ograničenosti, koja je, da ponovimo, kod njega bezgranična. Kao predsjednik države imao bi manje ovlasti i raspolagao s manje novca nego kao gradonačelnik, pa bi, dakle, ukupna šteta koju bi počinio bila mnogo manja nego što je čini danas. Samo što bi se pristojni građani ove zemlje možda više stidjeli predsjednika nego što se danas stide predsjednice države.
Bandić bi doista bio veličanstven doprinos Hrvatske epohi banalnosti. Čovjek s diplomom općenarodne obrane i društvene samozaštite (u vremenu kad je diplomirao bezvezan, a danas potpuno besmislen predmet), koji milijunski grad vodi na način prosjačko-švercerske družine iz serije rađene prema genijalnom romanu Ivana Raosa “Prosjaci i sinovi”, taj čovjek da bude na čelu države članice EU. S obzirom na trenutačni odnos snaga u Hrvatskoj, na trenutnu društvenu klimu, na činjenicu da se narastajućem političkom i religijskom fanatizmu suprotstavljaju jedino nekolicina intelektualaca, nevladinih organizacija i političara na nižim razinama – to je vrlo izgledna mogućnost.
Uostalom, razlika između Bandića i današnje predsjednice, ili današnjeg premijera, ili današnjeg predsjednika Sabora samo je u nijansama. Svi su oni djeca epohe banalnosti, primjer političara kakve je nizozemski publicist Geert Mak opisao u knjizi “U Europi”, nazvavši ih formalnim, primitivnim demokratima. To nisu ljudi sadržajne demokracije koju krase žestoke demokratske rasprave, demokratski kompromisi. To su ljudi koji traže mandat od naroda, da bi ga zatim koristili kao dozvolu da djeluju prema vlastitom nahođenju, i u vlastitom interesu. Takvi su, nažalost, hrvatski političari: formalni, primitivni demokrati, slika i prilika formalnoga, primitivnog demokratskog društva.
