Na današnji dan, 11. kolovoza 1945. godine, u zoru nove države, žene u Jugoslaviji, a time i u Hrvatskoj, ostvarile su temeljno građansko pravo - opće i jednako pravo glasa. Bio je to rezultat krvave borbe tijekom stoljeća žena diljem svijeta.
Put do glasačke kutije bio je dug i trnovit. Korijeni borbe sežu još u 19. stoljeće, kada je Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska profesionalna novinarka, pokrenula 'Ženski list'. Time je stvorila prvu javnu platformu na kojoj su se artikulirali ženski problemi i zahtjevi za ravnopravnošću. Njezina borba donijela joj je podsmijeh i etiketu 'lude sufražetkinje', no njezin utjecaj na buđenje svijesti bio je neprocjenjiv. Mažuranićevom reformom izbornog sustava iz 1875. godine, pravo glasa na lokalnim izborima bilo je prošireno na dio žena, uglavnom onih imućnijih. Međutim, taj napredni iskorak ban Khuen-Héderváry ubrzo je ukinuo, vrativši političku moć isključivo u ruke muškaraca. U međuratnom razdoblju, zamah borbi daje Jugoslavenski ženski savez, krovna organizacija koja je ujedinila više od tristo lokalnih udruga i pedeset tisuća žena iz Hrvatske, Srbije i Slovenije, postavši glavna snaga koja je lobirala za pravo glasa.
Konačnu prekretnicu donio je Drugi svjetski rat. Žene se masovno uključuju u Narodnooslobodilačku borbu, ne samo kao potpora, već i kao ravnopravne borkinje. Oko 110.000 žena aktivno je sudjelovalo u partizanskim jedinicama, a njihov doprinos oslobođenju zemlje učinio je argument o političkoj neravnopravnosti neodrživim. Načelo prava glasa za žene potvrđeno je još 1941. u dokumentima Vrhovnog štaba, a žene su ga koristile već tijekom rata prilikom izbora za narodnooslobodilačke odbore na oslobođenim teritorijima. Ključnu ulogu u mobilizaciji i organizaciji odigrao je Antifašistički front žena (AFŽ), osnovan u prosincu 1942. godine u Bosanskom Petrovcu. Ova masovna organizacija postala je motorom emancipacije. AFŽ nije bio usmjeren samo na ratni napor, već i na stvaranje 'nove jugoslavenske žene' - pismene, obrazovane i politički osviještene. Kroz priče o heroinama poput Nade Dimić, mlade partizanke ubijene u logoru s 19 godina, gradio se narativ o ženama kao neustrašivim suborkinjama. AFŽ je predvodio masovne kampanje opismenjavanja, svjestan da je obrazovanje preduvjet za istinsku ravnopravnost. U zemlji u kojoj je, prema popisu iz 1931., samo 15 posto žena u Bosni i Hercegovini bilo pismeno, organizirani su tečajevi na kojima su i starije žene s ponosom učile prva slova, odlučne da 'umru pismene'. Ideja je bila stvoriti 'nacionalno sestrinstvo', jedinstvo Srpkinja, Hrvatica i Muslimanki iskovano u zajedničkoj patnji i borbi protiv fašizma. Priče o Srpkinjama koje skupljaju sjeme za spaljeno muslimansko selo ili o majci koja je u ratu izgubila troje djece, ali poručuje 'Majke heroja ne plaču', bile su temelj na kojem se gradilo novo društvo.
Iako je 11. kolovoz 1945. bio dan pobjede, kontekst u kojem je pravo izboreno stvorio je i određene složenosti. Pravo nije stečeno u višestranačkom parlamentu, već je bilo sastavni dio okvira nove socijalističke države. Kako navode neki analitičari, prava 'dodijeljena odozgo' stvaraju 'konceptualni vakuum', gdje formalno pravo postoji, ali nedostaje prostor za razvoj neovisnog ženskog pokreta. AFŽ je, unatoč ogromnim zaslugama, djelovao pod izravnim utjecajem Komunističke partije, a fokus je često bio na usklađivanju interesa žena s interesima partije. Iako su poslijeratni zakoni donijeli revolucionarne promjene - jednaku plaću, pravo na razvod, zaštitu izvanbračne djece i plaćeni porodiljni dopust - stvarna ravnopravnost u svakodnevici bila je teže dostižna. Patrijarhalni stereotip o ženi kao brižnoj majci, marljivoj domaćici i uzornoj radnici ostao je ukorijenjen. Od 'nove žene' očekivalo se da ispunjava sve tri uloge, što joj je ostavljalo malo vremena za politički angažman. Ta se rasprava vodi i danas. Prilikom obilježavanja godišnjica, često se javljaju kritičari koji tvrde da pravo glasa u jednopartijskom sustavu nije imalo stvarnu težinu. Mnogi, s druge strane, ističu da je to promašena poanta. Kako je netko primijetio: 'Žene su izborile pravo da glasaju ravnopravno s muškarcima. To je bit. Izborile su to pravo bez obzira na prirodu sustava.' Simbolička važnost tog čina je golema, pogotovo u usporedbi s nekim zapadnim demokracijama, poput Švicarske, gdje su žene to pravo dobile tek 1971. godine.
Svoje novostečeno pravo prve su iskoristile Anka Berus, Marija Cvetković, Cvita Gilić, Milka Kufrin i Kata Pejnović, izabrane kao prve zastupnice u Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske u studenom 1946. godine. Danas je Hrvatska članica Europske unije, a ravnopravnost spolova zajamčena je Ustavom. Žene čine 33,8 posto zastupnika u Hrvatskom saboru, što je značajan udio, ali još uvijek daleko od pariteta. Jaz između formalnih prava i svakodnevne stvarnosti i dalje postoji. Žene u Hrvatskoj u prosjeku i dalje zarađuju manje od muškaraca. Reproduktivna prava, uključujući pristup pobačaju, ostaju predmet prijepora, a nasilje nad ženama i dalje je nedovoljno adresiran problem. Rad pionirki poput Zagorke i bezimenih heroina Antifašističkog fronta danas nastavljaju brojne organizacije civilnog društva. Platforma Vox Feminae, Ženska mreža Hrvatske, B.a.B.e! i druge udruge svojim radom neprestano guraju državu prema snažnijoj zaštiti i istinskoj jednakosti. Njihov angažman podsjeća na ključnu lekciju iz 1945. godine: zakoni su nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Formalno izborena prava postaju stvarna tek onda kada postoji aktivno civilno društvo koje se za njihovu primjenu svakodnevno bori, baš kao što su se partizanke borile da njihov glas bude jednako vrijedan.
