U političko-vojnim krugovima već se neko vrijeme šapuće o ideji koja zasad nije prošla dalje od razine ministarskih ćakula uz kavu, ali je dovoljno ozbiljna da je vrijedi razmotriti: da Republika Hrvatska, u slučaju stečajnog raspleta Brodosplita, pokuša sačuvati legendarno splitsko Brodogradilište specijalnih objekata - BSO - kao zaseban kapacitet za vojnu i specijalnu brodogradnju. Ideja sada dobiva dodatnu težinu jer BSO više nije samo kompanija čija je budućnost povezana s neizvjesnošću oko koncesije i vlasničke strukture Brodosplita. Trgovački sud u Zagrebu, javili su nedavno mediji, nije potvrdio plan financijskog restrukturiranja BSO-a, nakon čega je postupak obustavljen i otvoren put prema stečaju. Pitanje zato više nije samo može li se BSO Tomislava Debeljaka restrukturirati, nego što će biti s njegovom imovinom, ljudima i proizvodnim kapacitetima ako stečaj postane stvarnost.
Prema objavljenim podacima, među najvećim vjerovnicima nalazi se Brodosplit Plovidba, s više od 90 posto ukupno utvrđenih tražbina u toj skupini, odnosno oko 133 milijuna eura od približno 146 milijuna eura. Među vjerovnicima su i druga društva povezana s poslovnim sustavom Brodosplita i DIV-a. To znači da stečaj BSO-a nije jednostavna priča o privatnoj kompaniji kojoj država treba "pomoći". Velik dio financijske konstrukcije nalazi se unutar poslovnog sustava povezanog s istim vlasničkim krugom. Zato bi eventualno državno preuzimanje moralo biti sasvim drugačije od klasičnog spašavanja posrnule kompanije. Država ne bi trebala spašavati dugove. Ako procijeni da joj BSO treba, trebala bi sačuvati proizvodni kapacitet.
Sud je odbio plan restrukturiranja, a plan nije dobio ni potporu države: protiv njega su, prema objavljenim podacima, glasovali državni vjerovnici, među njima Porezna uprava odnosno Ministarstvo financija te druga državna tijela. Paradoks je očit: država je preko svojih institucija bila vjerovnik BSO-a, preko MORH-a jedan od njegovih važnih poslovnih partnera, a sada nije podržala model kojim bi se privatna kompanija trebala izvući iz problema. Stečaj zato više nije samo financijska završnica jedne poslovne priče. Otvara pitanje što će biti s dijelom BSO-a koji ima vrijednost neovisno o dugovima.
Rat u Ukrajini pokazao je koliko su europske države ostale ovisne o tuđim proizvodnim kapacitetima. Europska unija više ne govori samo o kupnji oružja nego o obnovi vlastite obrambene industrijske baze. Kroz SAFE i druge programe otvara se velik financijski prostor za razvoj proizvodnje, zajedničke projekte i jačanje europskih vojnih kapaciteta.
U takvoj situaciji pitanje BSO-a postaje pitanje ima li Hrvatska, kao izrazito pomorska država, interes sačuvati barem jedan vlastiti kapacitet za vojnu i specijalnu brodogradnju. Privatni sektor mora imati dominantnu ulogu tamo gdje tržište može funkcionirati, ali postoje područja u kojima se gospodarski interes i nacionalna sigurnost preklapaju. Vojna brodogradnja, remont i razvoj specijalnih plovila nisu obična tržišna kategorija.
Država ne mora graditi sve. Ali država koja nema vlastiti kapacitet za projektiranje, razvoj, remont ili proizvodnju vojnih plovila postaje kolonijalno ovisna o tuđim brodogradilištima, rokovima i političkim odlukama.
BSO svoju reputaciju nije stekao jučer, niti je njegova priča počela s Debeljakom. Međunarodni ugled stekao je još u vrijeme SR Hrvatske i Jugoslavije, kada su se u Splitu gradile podmornice - jedan od najsloženijih proizvoda tadašnje vojne industrije. To nije bila obična brodogradnja, nego tehnologija koja je tražila znanje, ljude i infrastrukturu kakve nije bilo moguće stvoriti preko noći. BSO nikada nije bio klasično veliko trgovačko brodogradilište. Njegova vrijednost nalazi se u specijalizaciji: vojnim i policijskim plovilima, ophodnim brodovima, manjim serijama, remontu i modernizaciji.
Ne treba spašavati Debeljakov BSO. Treba vidjeti može li se iz njegova stečaja spasiti ono što Hrvatskoj treba. U tom kontekstu pitanje BSO-a doći će do razine političkog odlučivanja. Premijer Andrej Plenković i ministar obrane Ivan Anušić naglašavaju modernizaciju Oružanih snaga, a admirali i zapovjedni kadar HRM-a znaju da pomorska sigurnost nije samo broj brodova nego i sposobnost njihova održavanja i razvoja.
No tu se otvara i mnogo neugodnije pitanje, ono koje se u hrvatskoj politici obično zaobilazi kao da je riječ o nekoj osobito kompliciranoj vojnoj tajni: koliko naši političari uopće razumiju što znače vlastiti, nacionalni pomorski kapaciteti? Koliko njih razumije da brodogradilište sposobno za vojnu i specijalnu brodogradnju nije samo nekretnina uz more, nekoliko dizalica i hrpa čelika, nego industrijska sposobnost koju država u kriznom trenutku ne može naručiti s Amazona? I koliko njih razlikuje vrijednost zemljišta na kojem se može napraviti hotel od vrijednosti proizvodnog sustava koji može izgraditi, remontirati i modernizirati brod potreban vlastitoj mornarici?
Jer tko ne razumije vlastitu pomorsku industriju, teško može ozbiljno razumjeti ni vlastitu pomorsku strategiju. Posebnu vrijednost BSO-a predstavlja infrastruktura, prije svega zatvoreni navoz. To nije samo građevinski objekt. To je proizvodna mogućnost koja omogućuje gradnju i remont u kontroliranim uvjetima, zaštićeno od vremenskih utjecaja i pogleda, što kod vojnih projekata ima dodatnu vrijednost.
Ako se takva infrastruktura "pročerda" u stečaju, Hrvatska neće izgubiti samo hale i strojeve. Izgubit će gotov sustav koji povezuje prostor, opremu, ljude i znanje. Zato bi eventualni model državne intervencije morao biti precizan. Država ne može i ne treba preuzimati postojeći BSO sa svim njegovim dugovima, pogotovo kada se među najvećim vjerovnicima nalaze društva međusobno povezana unutar istog poslovnog sustava.
Ako država procijeni da joj BSO treba, trebala bi kupiti ono što ima stratešku vrijednost - proizvodni kapacitet, a ne privatne dugove. U stečajnom postupku, na tržišnim osnovama, mogla bi se izdvojiti funkcionalna cjelina: zatvoreni navoz, radionice, dizalice, strojevi, alati i druga oprema nužna za nastavak specijalne brodogradnje. Nova državna kompanija krenula bi s čistom bilancom, bez tereta starih dugova i bez obveze spašavanja poslovnog modela koji je doveo do stečaja. To nije povratak države u Brodosplit. Taman posla. To je eventualna kupnja jednog strateškog segmenta koji bi mogao imati budućnost.
Takav novi BSO ne bi smio biti veliki državni škver iz prošlosti. Trebao bi biti mala, profesionalna i specijalizirana obrambena kompanija, s okvirno 150 do 300 zaposlenih i velikim osloncem na privatne hrvatske kooperante. Njegova uloga ne bi bila proizvoditi svaki dio broda, nego projektirati, integrirati i završno proizvoditi specijalna plovila.
Program bi mogao biti realan: novi ophodni brodovi, manja plovila za posebne zadaće, remont i modernizacija postojeće flote te razvoj besposadnih površinskih plovila, koja će biti jedno od važnijih područja pomorske obrane.
MORH bi morao biti sidreni kupac, ali ne kroz političko spašavanje tvrtke, nego kroz višegodišnji program narudžbi. Bez jasnog programa nema smisla osnivati novu kompaniju. Državni kapacitet bez posla postaje samo novi problem. Ali državni kapacitet s jasnim programom može biti strateška prednost.
Upravo tu je poveznica s novim europskim obrambenim ulaganjima. Cilj ne bi bio da Hrvatska samo troši novac na kupnju gotovih proizvoda, nego da dio tog novca pretvori u vlastitu industrijsku sposobnost. Ako će Hrvatska trošiti milijarde eura na obranu, legitimno je pitati koliko će tog novca ostati u hrvatskoj industriji, a koliko će otići stranim proizvođačima.
Najskuplja odluka u industriji često je ona kada se nešto uništi kao nepotrebno, a deset godina kasnije shvati da to ponovno treba graditi od nule. Europa upravo sada pokušava obnoviti vlastitu obrambenu industriju. Hrvatska još uvijek ima dio infrastrukture, znanja i ljudi potrebnih za to.
I zato bi stečaj BSO-a mogao biti kraj jedne privatne poslovne priče, ali ne mora nužno biti kraj tog kapaciteta. Pitanje je samo hoće li država prepoznati njegovu vrijednost prije nego što nestane u stečajnoj rasprodaji. Jer država ne bi spašavala Debeljaka. Sačuvala bi mogućnost da u budućnosti sama odlučuje o dijelu svoje pomorske sigurnosti.
