Nakon poraza na proteklim predsjedničkim izborima, sad već bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je vlastiti lik projicirala u budućnost, u povijesne magle, svojom izjavom kako će o njezinu predsjedničkome mandatu objektivno suditi isključivo povijest.
Uzimajući u obzir činjenicu da je Kolinda Grabar Kitarović “izmišljotina” Tomislava Karamarka, koji će ostati najviše zapamćen po svojoj izjavi kako “svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”, postaje malo jasnije na kakvu vrstu “povijesne istine” računa bivša predsjednica.
A tu je i status povijesti, koji je u tom krugovima vrhunaravna mjera stvari: “Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, izjavio je također Tomislav Karamarko. Dakle, za Karamarka je povijest neka vrsta općeprihvaćene laži te bismo ovo vrlo lako mogli detektirati kao onu vrstu “objektivnosti” na koju prvenstveno misli Kolinda Grabar Kitarović.
Ako je sličan vic mogao nastati tad, kad su se političari koliko-toliko miješali u vlastiti posao, što reći onda o današnjem vremenu, kad je politika u dobroj mjeri estradizirana i kad je čak i u svjetskim okvirima teško pronaći političara, odnosno “državnika s vizijom”, kako se to uobičava reći.
Nenad Ivanković je vrlo brzo nakon smrti Franje Tuđmana objavio knjigu “Predsjedniče, što je ostalo?”, u kojoj je iz svoje osebujne vizure revalorizirao političku ostavštinu prvog predsjednika Republike Hrvatske. Dakle, ovaj tekst bi trebao biti neka vrsta “Predsjednice, što je ostalo?”. Ima li tu materijala kojim će se u dogledno vrijeme pozabaviti sakralizirana povijest?
Što bi to iz ostavštine Kolinde Grabar Kitarović trebalo “fermentirati” u povijesnu priču? Kad je riječ o ovome, treba jasno sagledati karakter mandata bivše predsjednice koji bismo u najkraćem mogli opisati kao četverogodišnju kontinuiranu predizbornu kampanju. Treba se samo prisjetiti famoznog “premještanja Ureda” širom Hrvatske. (Doduše, ona nije rodonačelnik ovoga trenda, osim što ga je u svojemu mandatu dovela do apsurda. To je njezin prethodnik Ivo Josipović, koji je drugi dio svojeg prvog - i jedinog - mandata posvetio isključivo “predizbornoj kampanji” za drugi, što je možda u najvećoj mjeri pridonijelo njegovu porazu.)
Njezin doprinos ovom trendu ogleda se u činjenici da su ona i njezini savjetnici ispravno shvatili da taj luksuz sebi mogu dopustiti s obzirom na slabašne predsjedničke ovlasti, “sklonost” javnih medija te kronični nedostatak odgovornosti koji predsjednička funkcija nosi sa sobom. Problemi s “poviješću” Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović prvenstveno se svode na činjenicu da su i jedno i drugo proveli na Pantovčaku tek jedan mandat, koji su uglavnom “potrošili” bacajući sve svoje slabašne kapacitete na osvajanje drugog mandata.
Ukratko, povijest je “žanr” očišćen od bizarnih marginalija, od svega onoga što je u velikoj mjeri obilježilo mandat Kolinde Grabar Kitarović. Možda će biti zapamćena jedino po suhom faktografskom faktu kao prva žena koja je izabrana na mjesto predsjednika Hrvatske?
Postoje dva različita segmenta po kojemu je moguće objektivno procijeniti nečiji predsjednički mandat. Prvi se odnosi na elemente koji spadaju u ovlasti predsjednika, a drugi je isključivo estradnog karaktera. Stipe Mesić će, na primjer, najviše ostati upamćen po jednoj odluci koja spada u domenu reduciranih predsjedničkih ovlasti, kad je smijenio desetak generala Hrvatske vojske, među kojima je bio i današnji ministar obrane Damir Krstičević.
Josipović će ostati upamćen po simboličkoj državničkoj gesti kojom je obilježen početak njegova mandata, a radi se o posjetu Ahmićima i Križančevu Selu, srednjobosanskim stratištima Bošnjaka i Hrvata iz proteklog rata, gdje je bio s visokim dostojanstvenicima Katoličke crkve i Islamske zajednice BiH, što je bio prvi slučaj te vrste.
Već je sad manje više jasno kako će Kolinda Grabar Kitarović prvenstveno biti upamćena po brojnim gafovima tijekom mandata, poput premještanja “željezne zavjese” na Šentilj, pričom o jogurtima, rođendanskoj proslavi u režiji Zdravka Mamića, rašomonu o Kolindi Grabar Kitarović kao “bivšoj Kraljici Balkana” ili po misterioznom “posjetu” Bijeloj kući.
Ipak, ako bi trebalo izabrati najvažniji potez bivše hrvatske predsjednice, po čemu će ipak biti upamćena, što je opet nevažno kao povijesni fakt, to je kao i u Josipovićevu slučaju jedna od prvih odluka koje je napravila, a radi se o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka, o čemu su mediji brujali danima. (A bruje i danas, što je dobar indikator ispravnosti ove teze.)
Dakle, Kolinda Grabar Kitarović je, iako joj to nije bila namjera, zatvorila jednim dijelom priču o “ustašama i partizanima” koja u hrvatskom društvu već godinama služi kao dimna zavjesa, pogotovo potkapacitiranim političarima kakav je bio mentor Kolinde Grabar Kitarović - Tomislav Karamarko. Dakle, korist se ogleda u jednoj “dimnoj zavjesi” manje, iako je bivša hrvatska predsjednica željela postići potpuno suprotan učinak.
Druga gesta bivše predsjednice koju, po mojemu mišljenju, treba istaknuti i kad sam je svojedobno prvi i jedini put u svojim tekstovima pohvalio bio je posjet, koji također pada na početak mandata, zapostavljenim područjima Bosne i Hercegovine, tamo gdje još žive Hrvati (a dokle će, ne zna se), uključujući Žepče, Usoru i Bosansku Posavinu, mjesta gdje su Hrvati opstali uz velike žrtve. Dakle, Kolinda Grabar Kitarović se prva na neki način pomaknula od Hercegovine ka unutrašnjosti, mijenjajući stereotipnu sliku o Bosni i Hercegovini kakva prevladava u Hrvatskoj.
Veliki austrijski pisac Robert Musil jednom je napisao: “Ne postoji ništa na ovom svijetu nevidljivije od spomenika. Oni su bez sumnje podizani kako bi bili viđeni i privlačili pozornost. Ali u isto vrijeme, prožeti su nečime što odbija pažnju, što čini da se pogled otkotrlja s njih, kao kapljice vode s voštanog platna...”.
Ipak, ti i takvi spomenici su jedan vid povijesne memorije, možda i najvidljiviji njezin dio, uz onu simboličku memoriju ugrađenu u nazive ulica i javnih institucija, odnosno možda najvažniji test koliko će pojedinu osobu “povijest zapamtiti”. Kako po tom pitanju stoji Kolinda Grabar Kitarović? Može li itko zamisliti da bilo koja buduća vlast u neko dogledno vrijeme podigne spomenik Kolindi Grabar Kitarović, kao svojevrsnu ulaznicu u panteon zvani povijest?
Ili da će neka škola ili ulica biti jednom nazvana po njoj? Ulica Kolinde Grabar Kitarović - kako vam to zvuči? Ovaj princip je na neki način univerzalan. Možete li zamisliti glavu Donalda Trumpa uklesanu u stijene Mount Rushmorea, uz glave Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Theodorea Roosevelta i Abrahama Lincolna? A sad probajte, jer ništa vas ne košta, zamisliti nekakvu novohrvatsku verziju Mount Rushmorea.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kako vas nije sramota treorizirati nas tjednima sa ovakvom idiotskom idejom?. Ona ne zaslužuje ni da se po njoj nazove wc školjka.
Dragi novinari molim vas da više ne pišete o Kolindi. Narodu je dosta te dvolične spletkaruše.
Ulice dobivaju imena po PREMINULIM osobama. Da li je ova ideja poziv manijacima na linč? Ne zaboravite da će promjena imena bilo koje ulice biti mačji kašalj za grad, ali će stanovnici takve ulice morati utrošiti tisuće kuna i mjesece ... prikaži još! natezanja sa administracijom da bi dobili sve dokumente sa novom adresom.