Prošlo je gotovo 80 godina, a njegove knjige postaju sve više suvremene. George Orwell završio je “Životinjsku farmu” 1944. godine, ali nije ju mogao tiskati u Engleskoj jer je preoštro govorila o Sovjetskom Savezu, ratnom savezniku Britanije i Amerike. Uz mnogo tegoba i ograda “Životinjska farma” tiskana je dvije godine kasnije, ali je Orwell napisao predgovorni esej “Freedom of the Press”, u kojem je govorio o (ne)slobodi tiska na Zapadu.
Zaključio je kako i u zemljama u kojima nema službene cenzure (poput Britanije) postoji nevidljiv ali djelotvoran pritisak na odustajanje od nepodobnih tema. “Ne moraju vam zabraniti da nešto kažete, ali mogu učiniti da se osjećate besmisleno ako to kažete”, zaključio je. Slične je zaključke izveo i u Španjolskom građanskom ratu. “Jedan od najturobnijih efekata tog rata”, napisao je u knjizi “Kataloniji u čast”, “bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva kao i ona desničarska”.
Uopće, gdje god se okrenuo, Orwell je - savršeno precizno - uočio manipulaciju. “Politički jezik... osmišljen je tako da laži zvuče istinito, da ubojstva izgledaju časno, i da čistom vjetru daju privid čvrstine”. Imajući na umu vlastite poteškoće s tiskanjem “Farme”, napisao je i ovo. “Ako istina postane neugodna, lako je ignorirati je ili je nazvati lažju”. Osnovni medij manipulacije je, naravno, jezik. Umjesto “masovna deportacija” kaže se “transfer stanovništva”; umjesto “ubijanje nevinih” kaže se “kolateralna šteta”.
Taj anarhosocijalist nije davao popusta nikome. “Neosporno je da su novine koje podržavaju vladu pune laži, ali istina je i da su one koje joj se opiru u određenoj mjeri jednako neiskrene. Nezavisno mišljenje i istinska objektivnost jednostavno nisu mogući u komercijalnoj štampi”, napisao je. Istodobno nije prezao ni od posezanja za istinama, čak i ako su ih izrekli idejni protivnici. “Neka tvrdnja može biti istinita čak i ako lord Halifax tvrdi da je istinita”, napisao je, s tipično britanskom, nadmoćnom ironijom, o Halifaxu - čijim su se imenom rivali često poigravali, pa su ga zvali Hollyfox (sveta lisica).
Postoji li cenzura u društvima bez cenzure? Tek kad se na kraju, kako to obično biva, izbroje mrtvi u ratovima u Gazi i Ukrajini, i kad na sunce isplivaju svi podaci, vidjet ćemo koliko se laži naplavilo po naizgled čistoj vodi medijskih i političkih istina, ili, kako bi kazao stari anarhist Džoni: “Moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve/ koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim/mržnje/sujete/vlasti/i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge/i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare...” A dok se suština prevare raskrinka, crvi će već odavno probiti u oči mrtvaca, koje su u rat otjerali laži, mržnja, taština, vlast i pokvarenost. Da, Orwell nije govorio samo o Njima nego o Svima.
