Kućni analitičar Expressa Ivica Relković napisao je četiri mini eseja o četvoro glavnih kandidata u utrci za šefa države. Kako im ide, koje su prognoze i konačno u čemu sve griješe...
Kolinda Grabar Kitarović
Neslužbeni dio kampanje za predsjednika države razvukao se već na tri-četiri mjeseca i još će trajati barem mjesec dana, dok ćemo službenu kampanju imati tek dva-tri tjedna. Upravo to odgovara onoj osobi koja trenutačno obnaša tu funkciju u prvome mandatu i sprema se za drugi. Ta je osoba u najnezahvalnijoj ulozi traženja drugog mandata na temelju poprilične beznačajnosti prvoga. Beznačajnosti koja nije vezana uz dobar ili loš rad osobe koja tu funkciju obnaša, nego uz hrvatski promašeni model predsjednika države.
Količina izbornog legitimiteta koja je upucana u taj model obrnuto je proporcionalna težini ovlasti koje su predsjedniku ostavljene u Ustavu. Za to nije kriva Kolinda Grabar-Kitarović. Stoga uopće nećemo valorizirati njezinu uspješnost ili neuspješnost predsjednikovanja.
No Kolindi Grabar-Kitarović nikako ne odgovara sučeljavanje s kandidatima-izazivačima. Ona u tim sučeljavanjima nema čime braniti svoj prošli, kako bi zadobila i budući mandat. Protokolarna kampanja pojavljivanja na svim događajima u svojstvu predsjednice njoj je puno unosnije ulaganje u kampanju za novi mandat, nego sučeljavanje s bivšim premijerom. Ili bivšim saborskim zastupnikom. Ili bivšim sucem...
U tim sučeljavanjima nalaze se prave mine za "branitelja" pozicije koja je sadašnjim kapacitetom izgubila svoj pravi smisao, a to su pitanja "što si radila pet godina" na tako izborno "skupoj" funkciji?
A koliko je to važno pokazala je jedina predizborna epizoda Kolinde Grabar-Kitarović, kad nije bila predsjednica, nego buduća kandidatkinja i kad se, izvan protokolarnih uloga usputno korištenih za kampanju, obratila javnosti u prostorima Matice hrvatske. Toliko je to bilo važno da smo danima "raspravljali" o didaskalijama, a ne o tekstu koji nije bio u zagradama.
Kolinda Grabar-Kitarović kao kandidatkinja ponavljačica jednostavno nema nikakve šanse napraviti pobjedničku kampanju naspram drugih kandidata-izazivača. Ali... U politici se uvijek nađe neko ali. Ni krivoj ni dužnoj, njoj pobjeda može pasti u ruke upravo zato što će protukandidati - voditi kampanju! Jer samo oni u svojim taktičkim akrobacijama (ili nedostatku taktičkih akrobacija, svejedno) mogu natjerati birače da biraju status quo.
A status quo znači još pet godina predsjednikovanja Kolinde Grabar-Kitarović. Zato je analiza (predizborne i izborne) kampanje Kolinde Grabar-Kitarović potpuno nebitna i dosadna. Njezinu sudbinu kroje drugi. I samo joj oni mogu donijeti drugi mandat. Tri njezina "jokera zovi" su Zoran Milanović, Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić. Ona će, ako baš treba, i pobijediti zahvaljujući njihovim, a ne vlastitim didaskalijama. Zato je važnije gledati gdje su njihove kampanje krenule i jesu li možda skrenule u pogrešne šorove iz kojih se više ne mogu vratiti na pravi put.
Zoran Milanović
Zoran Milanović treba točno toliko intenziteta kampanje u prvom krugu koliko treba soli za juhu. Ni gram više (može radije manje). On u prvom krugu jednostavno ni u čemu ne smije pretjerati. No može li to? Može li to njegov "karakter" izdržati?
Za razliku od stanja na desnom spektru, na lijevom nema "gužve u šesnaestercu". Europarlamentarno beskrilna nova ljevica jednostavno se nije usudila zaigrati na nekog novog jakog kandidata pa je Milanoviću ostao cijeli lijevi svemir na raspolaganju. Zasad se dobro drži uloge relativno nenametljivog šetača po Hrvatskoj. Izroni tek ponekad da nas podsjeti na svoje postojanje. I da ga rejting agencije i dalje drži na 25-postotnom standby režimu.
Zato nam je bilo važnije pronaći elemente Milanovićeve kampanje u kojima on već sad "peca" ili barem baca "ješku" u HDZ-ov birački bazen. Svjestan da mu je za pobjedu nedovoljno sadašnjih 25% plus sav preostali sitniš koji ostane izvan zajedničkog postotka Grabar-Kitarović i Škore, Milanović treba ohrabriti i dio HDZ-ovih birača za sebe. U drugom krugu...
U očekivanosti pakta izazivača logično je da je "neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj". E, u ovom slučaju to nije logično. Zato što se ključni protivnik Kolinde Grabar-Kitarović pojavio kao plod diobe jednog dotad zajedničkog izbornog "grunta". A kad su diobe u pitanju, one znaju ostaviti veće neprijateljstvo nego svađe sa susjedima.
Da, zar baš to nije temelj za logiku da će taj dio birača, makar iz osvete, biti u drugom krugu za njezina protukandidata, ma tko to bio. Jest to dijelom logično, ali je problem u tome što Zoran Milanović može i dobiti dio tih glasova, ali ih ne smije ni na koji način vabiti, a kamoli "platiti" ikakvim obećanjem. Njemu bliži dio HDZ-ovih birača je upravo među onima koji su u prvom krugu za Kolindu Grabar-Kitarović, ali ne zbog nje, nego zbog Andreja Plenkovića.
Zoran Milanović zato treba dvije istodobno taktike za nekad jedinstveno HDZ-ovo biračko tijelo. Prema jednom dijelu treba slati poruku "golubice mira", a prema drugom "no pasaran". I to istodobno. Čini se kao prilično sofisticiran predizborni zadatak da bi ga strpljivo izdržao Zoran Milanović. Ali on je tim putem krenuo.
On ne samo da je više puta poslao poruku da će biti predsjednik u gabaritima poštovanja podjele uloga, nego je u nenavikle HDZ-ove biračke uši odaslao i poruku da će biti najbolji "prijatelj" Andreju Plenkoviću kao premijeru. I to je u ovom trenutku trebalo biti dovoljno. Mekši i centristički HDZ-ovi birači dobili su sasvim razumljivu poruku da se Milanovića ne moraju bojati, a oni Škorini da ni Kolinda Grabar-Kitarović ni Zoran Milanović nisu ni u jednom krugu njihov izbor, jer obje su verzije pobjeda ili podnošljivi poraz (ako se baš mora izgubiti) za jednu te istu osobu - Andreja Plenkovića.
Ali Zoran Milanović nije problematičan kad daje lukave smišljene izjave. Zoran Milanović je sam sebi problem kad daje izjave koje javnost ne bi trebala čuti, a čuje ih i prije nego što on završi misao. Hoće li biti takvih izjava na lokacijama i u društvima pred kojima se Zoran Milanović "opusti". Da. Već je dao jednu takvu. A to je da njegovom pobjedom Andrej Plenković može slobodno pakirati političke kofere, ali ne za Europsku uniju, nego za odstranjivanje iz HDZ-a.
Takvom porukom, usmjerenom interno vlastitoj SDP-ovskoj "u četiri zida da nitko ne čuje naslađujućoj publici", Zoran Milanović je poništio poruku "prijateljstva" premijeru Andreju Plenkoviću. I to ne u odnosu na njega osobno, jer je dodao i ono "nažalost", nego u odnosu na dio centrističkih glasova, čak i izvan samog HDZ-a!
Logika "razjarit ću HDZ-ovu (unutarnju i vanjsku) desnicu da iz osvete Plenkoviću glasaju za mene kako bi ga srušili" već je isprobani tanki led. Zato je najbolje da Zoran Milanović na neko vrijeme ode u Irsku. Može tamo mirno pričekati drugi krug. Njemu ionako ne smetaju nikakvi napadi HDZ-a, nego mu čak i koriste, a da na njih ni ne odgovara.
A bude li političkog rata i prljavštine u kampanji, ona će se ionako odvijati između drugih kandidata i izazivača. A u tom političkom ratu bolje mu je da ne sudjeluje jer će - povučen za jezik - vjerojatno precijeniti svoj karakter i (za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović) zanemariti didaskalije.
Miroslav Škoro
Miroslav Škoro je primjer političke taktike koja umjesto da (školski rečeno) brzo usvaja znanje i preskače razrede, vraća se na staro gradivo, višestruko ga utvrđuje i gotovo dragovoljno ponavlja razred. Koliko god se na početku činilo da će upravo on detronizirati Kolindu Grabar-Kitarović, sad je sve izvjesnije da će ona u drugi krug (a moguće i do pobjede) upravo zahvaljujući njegovoj predizbornoj taktici.
Sportski rečeno, on je izveo savršen troskok do odraza na trećem koraku. Na prvom koraku (odrazu) imao je 9%, na drugom 13%, a na trećem 18%. I onda, umjesto da (ponijet akumuliranom inercijom koja je prevarila i jednog Stjepana Mesića, jer ga je previše podsjetila na vlastiti troskok iz 2000. godine) leti prema 25 ili 30%, on kao da se u završnom letu nakon trećeg odraza zalijepio za nevidljivi stakleni zid i ostao tako zalijepljen (vjerojatno do kraja kampanje, ako nešto radikalno ne promijeni).
Mislav Kolakušić
Mislav Kolakušić nema političke stranke iza sebe, što mu je prednost u odnosu na Škoru kad je riječ o upravljanju vlastitim projektom. On radi svoju mrežu pa ne upada u zamku isluženih "petpostaša" u vlastitim dvorištima. Njegov problem je zakašnjela kampanja, kad je ključni dio biračkog tijela već manje ili više opredijeljen. Premalo je onih koji će sad promijeniti mišljenje da bi se dosegnulo njegovih samom sebi zadanih 600.000 birača.
Kolakušić je u pravu kad problematizira sadašnji hrvatski predsjednički model i u pravu je kad kaže da bi ga trebalo čišće definirati. On bi uveo predsjednički model, a netko drugi klasični parlamentarni. U pravu je i kad govori o glomaznoj vladi i marginaliziranom Saboru. Kolakušić je u pravu kad kaže da bi ujedinjavao neka ministarstva, jer sva su ona samo vladin menadžment. Nije Ministarstvo pravosuđa dio sudske vlasti, što možda neki misle.
Niti je Ministarstvo unutarnjih poslova represivni aparat (za to postoji policija na čelu s Ravnateljstvom). U pravu je i kad govori o pogrešno postavljenoj poziciji Ustavnog suda. To zaista nije sud u grani sudske vlasti (i potpuno je neprimjereno da se miješa u konkretne sudske postupke koji svoj hijerarhijski vrh imaju u Vrhovnom, a ne Ustavnom sudu), pa bi bilo korisno čak i samim nazivom to pokazati.
Jer nije riječ o sudu, nego o arbitražno prosudbenom tijelu za usklađenost propisa s Ustavom, a ne procjenjivanju ispravnosti konkretnih sudskih odluka.
No kad stupi na neke druge političke terene koji se manje tiču propisa i normi, onda se Kolakušić i sam zapetljava u jednodimenzionalne projekte trećih puteva. Neke njegove izjave u emisiji "Nu2" pokazuju da on čini drugu čestu pogrešku trećih puteva. Obećava ono što se u zraku osjeća kao nerealno. Veći dio biračkog tijela čak i sklonog oštrim promjenama vrlo je oprezan u odnosu na obećanja ili stajališta koja takav "ja sve mogu" kandidat s punim uvjeravanjem da je to tako stavi "na stol".
HDZ je dobio 22,72%, SDP 18,71%. To je zajedno 41,43%. Budući da je Kolakušić govorio zaokruženo, to bi bilo to. Ostali, koji su zapravo oporba HDZ-SDP-u, imaju oko 60%. No kao ni Škoru, koji mu je sad protukandidat, tako ni Suvereniste ne može svrstati u "pravu oporbu", pa moramo i njihovih 8,52% pripojiti tamo kamo pripadaju. Sad je to 49,95%. Ne misli valjda Kolakušić da je Amsterdamska koalicija (5,19%), koja je sad cijela uz SDP, "prava oporba"?
Već smo na 55,14%. A SDSS (2,66%)? Već smo na 57,80%. A još HNS (2,60%) i eto nas na 60,40%. Što ćemo s BM 365 (1,97%), Reformistima (0,92%), HSLS-om (0,54%) i Dodigovim HDS-om (0,33%)? Evo, da samo tu stanemo, došli smo do 64,16%. A nismo tu čak stavili ni Most, koji je sad podupiratelj kandidata Škore, koji nije "prava oporba". A još nismo ni zaključili da sve te male postotke čine svjetonazorski toliko raspršene strančice da je njihove birače nemoguće zamisliti u istom izbornom košu.
Čak i da im otežamo kandidiranje, zar Kolakušić misli da će glasovi birača Nove ljevice i HČSP-a automatski biti pribrojivi jednoj te istoj opciji!? Kolakušić poziva sve oporbene opcije na ujedinjavanje i zajedničku pobjedu nad HDZ-om i SDP-om. Prvi korak mu je jednostavan. Budući da je Škoro anketno barem tri puta jači od njega, neka odmah odustane od predsjedničke kandidature i preda mu sve svoje glasove. Jer njemu taman toliko nedostaje da pretrči Milanovića, a zatim i pobijedi Grabar-Kitarović!
Zapravo, ne treba ni na parlamentarne, jer će tada Škoro i Suverenisti (koji su i na europarlamentarnim bili za postotak jači od njega) odlučiti o toj ujedinjenoj oporbenoj listi. No i tu postoji "mali problem". U slučaju drugog kruga između Škore i Milanovića, većina birača (njih 55,9% prema HRejtingu) kao svojeg alternativnog kandidata bira Milanovića (kao vlast), a ne Škoru (kao oporbu)!
Nisam siguran da su birači (čak i oni Kolakušićevi) tako disciplinirano predali svoje glasove u njegove ruke da ih on može isporučiti kome god on hoće. I na tom testu ne pada onih 60% kojih ni nema, nego tu pada i onih 25% jedinstvene oporbe koja čini "ostatke ostataka" biračkog bazena koji je nemoguće ujediniti niti postoji netko tko te glasove može zvati svojim raspoloživim ulozima u bilo što. Kolakušić je fer kad kaže da će ako ne dobije 600.000 glasova ostati u EU parlamentu, jer će poštovati volju birača.
Republiku Hrvatsku u EU zastupa vlast iz same Hrvatske (u Europskom vijeću i Vijeću EU, kojemu ćemo u prvoj polovici 2020. i predsjedati). Pojedinačni zastupnik, jedan ili svi zajedno, ne zastupaju (niti se imaju pravo na to pozivati) Hrvatsku ni u EU ni u EP. Svi "naši" zastupnici su eurozastupnici iz Hrvatske, a ne zastupnici Republike Hrvatske. Mogu eventualno lobirati za ono što smatraju hrvatskim interesima. Ali to je maksimum poistovjećivanja s interesima Hrvatske - lobiranje, a ne zastupanje. To može izvrsno raditi i Kolakušić ako osvoji manje od 600.000 glasova na predsjedničkim izborima i odluči se za ostanak u EP-u.
... summa summarum...
Postoji jedna stoput ponovljena mantra koja je točno toliko točna koliko i relativna (i bez pozivanja na Einsteina). Ta mantra kaže: HDZ i SDP pobjeđuju jer imaju stranačke mašinerije. Točno. A onda se iz toga izvlači zaključak: treće opcije ili kandidati ih ne mogu dosegnuti jer nemaju stranačku mašineriju. Netočno.
Treće opcije ih ne mogu pobijediti jer izdaju vlastitu početnu političku priču već nakon prvog kratkotrajno uspješnog ciklusa. Laburisti, ORaH, Most i Živi zid izdali su svoje početne priče misleći da to birači neće primijetiti. Ali birači, koji treću opciju biraju s nadom, a ne kalkulacijom osobne šanse za probitak, svoje "nadonosce" kažnjavaju brže nego interesne skupine svoje stoput s prstima u pekmezu ulovljene političke konvertite.
Sve nove treće opcije imaju gotovo isti problem čim se na temelju nove političke priče vinu u one visine koje ih čine privlačnima. Tad se toj opciji javljaju oni koji su se politički oprobali već u nekoliko marginalnih političkih opcija (lijevih ili desnih, svejedno) te se nameću kao nužni i brzo potrebni "materijal" za stvaranje mreže. Tad tu opciju napuštaju oni početni altruisti, a odozdo je preuzimaju mali lokalni karijeristi koji laskaju vođi.
Oni u svojim malim selima na lokalnim izborima jedva da uz brend te nove pozitivne političke opcije prelaze izborni prag od 5%, a to često nisu ni svi glasovi ukućana i rodbine. Zamislimo Škoru, koji zadovoljan što mu je Most dao potporu, dolazi u Varaždin, Bjelovar, Sisak, Karlovac ili čak neku malu općinu. I oslanja se na mrežu koju mu nudi Most (a umjesto Mosta možete staviti bilo koju političku stranku ili opciju koja je službeno poduprle Škoru). S ljudima s terena šeće centrom tih gradova ili općina.
Zna li Škoro da te mreže ni u svojim ulicama nisu prešle prag na lokalnim izborima, baš tamo gdje ih ljudi znaju? Zna li da su te mreže sinonim za 5%? Čine li oni njemu ikakav plus u lokalnoj zajednici što su ga okružili i što se uz njega slikaju (ili on uz njih)? Škoro je sam došao do 20% i već dobio sve glasove tih istih "mreža" koje ga odjednom službeno podupiru. On nije s 20% narastao na 25% otkad ga podržava Most.
A trebao je, ako je to potpora nove opcije i novih birača. No i prije nego što se vodstvo Mosta toga sjetilo (i na to bilo natjerano nemogućnošću da se itko u ime Mosta uopće kandidira i prijeđe 2-3%!), Škoro je tih 5% već imao na svojem kontu. I taj dio mu nije problem. No onoga trenutka kad i službena mreža takve opcije stane uz Škoru ona mu donosi samo jedno - onaj stakleni limitirani zid koji više ne može probiti i na koji se iz mjeseca u mjesec lijepi kao leptir na lampu!
Škoro bi, da je stvarao svoj vlastiti tim od ljudi koji nemaju nikakva politička imena, i danas anketno rastao. Jer je predsjednička kampanja ionako personalizirana. Namjeravam i do kraja predsjedničke kampanje biti potpuno analitički hladan prema svim kandidatima, jer smatram da tu ulogu treba svesti najmanje na "njemačku mjeru" (i pritom to ne kažem sad kao HNS, nego to ponavljam godinama, a dulje od mene Smiljko Sokol, Žarko Puhovski i još poneki).
U ovoj analizi samo analitički hladno zaključujem da je Kolindi Grabar-Kitarović bolje izbjegavati svaku kampanju, Zoranu Milanoviću ugasiti svaku pretjeranost i dokazivanje, a Miroslavu Škori ograničavanje samoga sebe na tim koji mu svako malo iskače iza kragne i zalijepi za stakleni zid od 20%.
Nedavno tako Nikola Grmoja piše na Twitteru (koji ja osobno nemam, pa tamo ni ne odgovaram ni na što): "Javnost ima pravo znati da je Ivica Relković idejni začetnik udruge kojoj je Aladić predsjednik i da je upravo Relković tu skupinu ‘nezavisnih’ gradonačelnika vodio na sastanak s Plenkovićem u Banske dvore".
Povod je otkazivanje koncerta Miroslava Škore u Donjem Miholjcu, kojemu je na čelu gradonačelnik Goran Aladić. A Grmoja ima potrebu, u korist kandidata kojeg Most podržava, napasti političkog analitičara koji se pravi "nezavisan" i s njime povezane "nezavisne" gradonačelnike, očito na Plenkovićevu daljinskom upravljaču. No Relković je tu potpuno nebitan, čak i kad bi mu svi mediji otkazali bilo kakvo gostovanje i prestali tražiti bilo kakvo mišljenje do kraja kampanje. Za Škoru je bitna jedna udruga, kako Grmoja podbada, "nezavisnih" gradonačelnika vezanih uz Plenkovića. I to javnost treba znati.
I tu je sad bitan Škoro. Udruga, naime, okuplja četrdesetak gradonačelnika koji su po pitanju predsjedničkih izbora tako opredijeljeni da će i od njih samih glasove dobiti barem pet vodećih kandidata, a kamoli ne i od njihovih birača. A među njima "profitirat" će i sam Škoro. Udruga je prije šest mjeseci imala nacionalni susret u Zagorskim Selima, na kojemu su bili neki HDZ-ovi ministri, ali i SDP-ov krapinsko-zagorski župan.
Udruga je prošli vikend imala nacionalni skup u Malinskoj na kojem je bio ministar iz HNS-a, državni tajnik iz HDZ-a, župan iz SDP-a (primorsko-goranski) i susjedni gradonačelnik iz PGS-a. I nebitno je hoće li sad Grmoja, radi javnosti koja to mora znati, i Relkovića i udrugu optužiti za totalno-veliku koaliciju svih sa svima, samo zato što udruga čini točno ono što je prije dvije godine najavila - okuplja gradonačelnike i načelnike te otvara pitanja s horizontalnim i vertikalnim vlastima (ma tko ih privremeno obnašao!) radi boljeg i uspješnijeg vođenja svojih jedinica lokalne samouprave.
No takav refleks nema onaj tko, iako hvaljen od novinara kao vrlo pronicljiv, zapravo samo ulaže Škorine punte u vlastiti rejting. Preživjeti iznad 5% i nakon predsjedničkih izbora, to je motiv male mreže koja se hvata četiri puta potentnijeg kandidata ne mareći pritom ni trošeći intelektualne potencijale u razmišljanje koliko će to tom istom kandidatu odmoći.
I tako je i s nekim drugima koji "velikodušno" podupiru kandidata koji im je ionako prethodno uzeo cijelo njihovo biračko tijelo. A Škoro, kao treći kandidat i prvi izazivač izvan klackalice HDZ-SDP, treba znati da je njegova kampanja već pozicijski završila. Može je nastaviti udaranjem u stakleni zid. Ili krenuti ispočetka. Treća opcija je priznati da se ona već sad vodi za parlamentarne, a ne predsjedničke izbore.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
zamisli kad su izbori konac 12 mjeseca kad se vracaju gastrabajteri hdzovski.