Slučaj otmice i prebijanja Mirka Elezovića 2002. godine čiji su počinitelji navodno bili Luka Bojović, njegov ratni prijatelj Rade Rakonjac i Božidar Cakić - vjerojatno je jedini u posljednjih dvadesetak godina gdje Bojovića i ostale pripadnike zemunskog klana nije zastupao Dragoslav Ognjanović, odvjetnik brutalno ubijen prije nekoliko mjeseci.
Godinama kasnije, kako piše srpski Blic, Ognjanović će postati njihov stalni branitelj i svjedok uspona klana koji sada doživljava najteži udarac još od hvatanja šefa Luke Bojovića. Ognjanović je na sudu dokazivao njihovu nevinost još i prije nego su šira i stručna javnost mogli shvatiti dimenzije klana okupljenog oko zloglasnog Bojovića.
Luka Bojović, stariji sin Anđelke i Vuka Bojovića javnosti je postao poznat kao jedan od najmlađih pripadnika Srpske dobrovoljne garde Željka Ražnatovića Arkana. Međutim, prijelazom milenija je počelo urušavanje dotadašnje kriminalne piramide - Arkan je ubijen u siječnju 2000., a surčinski i zemunski klan preuzeli su vodstvo beogradskim podzemljem.
Milorad Ulemek Legija, Arkanov i Bojovićev prijatelj i pokrovitelj zemunaca bio je veza koja je dovela do kriminalnog uspona Luke Bojovića 2003. godine, nakon akcije "Sablja". Policija je u to vrijeme tragala za nekolicinom odbjeglih pripadnika zemunskog klana, optuženih za ubojstvo premijera b, ali su oni uvijek uspijevali izbjeći uhićenje. Bilo je jasno da imaju dobru logistiku, i nekog moćnog iznad sebe. Koga, postalo je jasno u vrijeme ministra policije Dragana Jočića, koji je 2007. prvi javno objavio da je novi šef naslijeđenog zemunskog klana upravo Luka Bojović.
Vuk Bojović, u to vrijeme direktor beogradskog ZOO vrta, optuživao je ministra Jočića za medijski linč protiv njegove obitelji. Međutim, koliko je Jočić bio u pravu pokazalo se 2010., kada je u Zagrebu došlo do sukoba dvojice odbjeglih zemunaca, Sretka Kalinića i Miloša Simovića. Simović je u obračunu ranio Kalinića, koji se zatim pojavio u zagrebačkoj bolnici i predao se policiji. Uslijedilo je odmah i uhićenje Simovića, a zatim su na osnovu svjedočenja Kalinića počela isplivavati zločini klana pod vodstvom Luke Bojovića.
Bojovića međutim, više nije bilo u Srbiji. Pobjegao je par sati nakon Kalinićeve predaje u Zagrebu. Kako se ispostavilo, u Španjolsku, gdje je počeo novi život, u društvu nekoliko najbližih suradnika i supruge Barbare i djece, s kojima se viđao samo u potpunoj tajnosti. Uhićen je u veljači 2012. i tamo je osuđen za pripadanje zločinačkoj kriminalnoj organizaciji na 18 godina zatvora. Ubojstvo Milana Jurišića, kojeg su zemunci u Valenciji brutalno ubili, raskomadali i samljeli, Luki Bojoviću nije dokazano.
U Srbiji je za to vrijeme protiv njega pokrenut sudski postupak zbog ubojstva Branka Jeftovića Jorge i pokušaja ubojstva Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, sva počinjena u ime osvete za ubojstvo Arkana. I za ova ubojstva je Luka Bojović pravomoćno oslobođen.
U međuvremenu, nestankom, odnosno ubojstvom Slobodana Radonjića u Baru 2009. Luka Bojović je počeo novi mafijaški rat s obitelji Šaranović koji se godinama vodi u Srbiji i Crnoj Gori. Nakon nestanka Slobodana Radonjića, za kojeg se pretpostavlja da je ubijen po nalogu Bojovića, ubijeni su i Slobodanov otac Danilo i njegov kum Branislav Šaranović, koji su u samostalnoj istrazi Slobodanovog nestanka, ušli u trag Bojoviću.
U ime osvete za ubojstvo, Šaranović je naredio ubojstvo Nikole Bojovića, koji je ubijen u Beogradu 2013. Šaranović je ubrzo uhićen u Crnoj Gori, zajedno s Ratkom Koljenšićem. Šaranović je ubijen ispred svoje kuće u Budvi prije nešto više od dvije godine, a Koljenšić se trenutačno nalazi pod zaštitom crnogorske policije nakon što je priznao da je sudjelovao u ubojstvu Nikole Bojovića, Lukinog brata.
"Nadamo se da će obitelj Bojović odustati od drukčijeg načina rješavanja ove stvari osim onog zakonom propisana i da će poslije ovoga stati ubojstva jer tome ne bi bilo kraja", rekao je krajem prošle godine Koljenšićev odvjetnik Boris Marinović za srpske medije.
Nikolino ubojstvo slomilo je njegovu majku, koja je tvrdila da Luka nije kriv i da on nije naredio ubojstvo Branislava Šaranovića.
I ona i kćer Marija tvrdile su da je Nikola bio pristojan mladić, student, koji nije imao nikakvog posla s bratom Lukom. Zbog toga su tužile brojne medije koji su, pozivajući se na policijske operativne podatke, pisali o poslovnoj povezanosti braće Bojović. Na suđenjima su se često pojavljivale u društvu grupe nabildanih mladića, koji su pomno pratili svaki njihov korak.
