Ništa posebno novo, neće prestati kompromisi, koalicije, promjene političkih stavova, pokušaji rušenja većina u vijećima i županijskim skupštinama i slično. Nikakve koristi od novog zakona u tom pogledu. Vijećnike će prisiliti da razmisle je li im važnije boriti se za svoje ili stavove svojih birača, a načelnike i župane dodatno će oboružati idejom, koja im ni dosad nije bila strana, da su oni mesije koji su u svojim jedinicama nezamjenjivi.
Kako je pokazala studija o zarobljenim lokalnim jedinicama koju je prezentirao GONG, oni jako dobro znaju upravljati sredstvima koja mi porezni obveznici uplaćujemo kako bi izgradili mreže svojeg utjecaja na kojima grade svoje političke karijere kunući se u "dobrobit zajednice".
Tzv. "lex šerif" ne donosi rješenja za taj golemi problem, nema ni naznake da se razmišlja o instrumentima financiranja lokalnih medija i udruga kojima bi se izbjegle situacije da o tome odlučuje načelnik ili župan kojeg bi upravo oni trebali u ime javnosti – propitivati i kritizirati. Nema u novom Zakonu ni odgovora o transparentnosti lokalnih troškova.
Već dugo postavljam pitanje zašto u Velikoj Britaniji svaka lokalna jedinica gotovo isti dan objavljuje svaki svoj trošak koji prelazi 500 funti s opisom kome je plaćeno, za što i temeljem čega, a kod nas se tek iduće kalendarske godine podnosi izvještaj o ukupnim troškovima po pojedinim proračunskim stavkama, a ne pojedinačne isplate? Očigledno stav ministra uprave i Vlade nije na toj liniji razmišljanja. Divna spoznaja koju građani sigurno pozdravljaju!
Tzv. "lex šerif" je protivan slovu i duhu hrvatskog Ustava i Europske povelje o lokalnoj samoupravi koja je jedan od najvažnijih međunarodnih ugovora Vijeća Europe, a koju je Hrvatska ratificirala još 1997. u minimumu te 2008. u preostalim dijelovima. Znakovito je da Hrvatska nije ratificirala dodatni protokol o participaciji građana u lokalnoj samoupravi.
Umjesto da nas zabrine okolnost da na lokalnim izborima ne sudjeluje čak 53% građana, bavimo se učvršćenjem fotelja 576 načelnika i župana, koji polako postaju jedna od najmoćnijih društvenih skupina, moćnija od svojih stranačkih šefova, grupa koja efikasno surađuje u Hrvatskom saboru bez obzira na stranačke boje i koja je svoje interese dovela na pijedestal društvene neprikosnovenosti.
Ima, naravno, u toj grupi onih modernih, poštenih političara svjesnih da ovaj Zakon nije dobar, ali njihov se glas u javnoj raspravi izgubio u zbornom pjevanju ostalih, koji bi da im se funkcije ne samo zakonom, nego valjda i betonom zacementiraju. Pitam se zašto se načelnici, gradonačelnici i župani boje svojih građana, svojih birača, svojih poreznih obveznika, svoje škvadre i raje?
Zašto ih toliko smetaju ovlasti i mogućnosti ljudi, njihovih sugrađana, da im kažu i pokažu ako ne rade dobro, ako tuku žene ili muževe, ako rade neke druge sramne stvari? Zar oni tako vole svoje općine, gradove i županije da moraju biti zakonom zaštićeni od građana tih jedinica? Nije li onda Hrvatski sabor taj zakon trebao nazvati Zakonom o zaštiti načelnika i župana od građana i demokratski izabranih vijećnika?
Decentralizacija i demokratizacija, ograničenje državne uprave koja buja i proždire sve pred sobom kao neka centralistička neman, te teritorijalno preoblikovanje zemlje su naprosto nužnost. Potrebno je uspostaviti nove oblike participacije građana u lokalnom odlučivanju, preferencijalno glasanje na lokalnim izborima, elektroničke i dopisne lokalne izbore, utjecaj građana na redoslijed rješavanja lokalnih problema i - ozbiljnu, dobro projektiranu decentralizaciju.
Treba precizno regulirati obavezu načelnika i župana da polažu račun predstavničkim tijelima i građanima neposredno izvještavanjem o učinjenom, o upravljanju lokalnim službama te o svakodnevnom raspolaganju financijama lokalnih jedinica. Ključna pretpostavka je decentralizacija ovlasti odlučivanja, financiranja i upravljanja značajnim dijelom javnih poslova koji su dosad bili neopravdano centralizirani, s državne razine na razinu regija i novih lokalnih jedinica.
U formiranju nove lokalne samouprave urbana mreža sastavljena od oko 120 gradova treba poslužiti kao oslonac ne samo ekonomskog, nego još više društvenog i kulturnog razvoja. Potreban je model policentrične, razvojno potentne lokalne samouprave. Ključni koncept je koncept integriranog lokalnog upravljanja, koji uključuje i ovlasti lokalnih vlasti dobiti pravodobne i pouzdane informacije te partnerski utjecati i na poslove koji se na njihovu području obavljaju putem dekoncentrirane javne uprave.
Mjesnu samoupravu treba iskoristiti za sudjelovanje građana u odlučivanju naročito u ruralnim područjima, ali i u većim urbanim cjelinama, u smislu susjedske solidarnosti i participacije. Sve centre života ljudi, pa i najmanje, treba ojačati, ali i rasteretiti nepotrebnih birokratskih zadataka. Potrebna je uspostava istinske regionalne samouprave po uzoru na uspješne regionalizirane i decentralizirane zemlje.
Uz regionalnu autonomiju, treba uspostaviti efektivne mehanizme solidarnosti koja je, uz načelo supsidijarnosti, dio skupa najvažnijih načela Europske unije. Najveće gradove treba institucionalno povezati s novim regijama prema modelu suradnje regija-grad, po uzoru na uspješne modele u drugim zemljama Europske unije, i koristiti kao motore razvoja širih cjelina u zemlji.
Regionalnu dimenziju treba osigurati i na način da upravo regije služe kao izborne jedinice za izbor polovice zastupnika Hrvatskog sabora, dok se druga polovica bira po razmjernom načelu na području čitave zemlje.
Na regije treba decentralizirati važne funkcije koje su sad centralizirane te se obavljaju u ministarstvima, javnim agencijama, javnim ustanovama i drugim pravnim osobama koje osniva Republika Hrvatska i javnim trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, od prostornog i regionalnog planiranja, određenih javnih službi, kao što su zdravstvo, socijalna skrb i obrazovanje, preko upravljanja kriznim situacijama pa do upravljanja javnim dobrima na svojem području.
Uravnoteženi regionalni razvoj, uz urbani i ruralni razvoj na lokalnoj razini, ključni su alati efikasne, dugoročne i održive demografske politike, jer se njima stvaraju pretpostavke normalnog rada, profesionalnog napretka i života svih ljudi. Umjesto zakona koji dodatno pojačavaju javne probleme, umjesto da ih rješavaju, treba početi društvenu raspravu o upravo ovakvom, dalekosežnom decentralizacijskom preokretu koji će i našu zemlju odvesti u zajednicu modernih nacija.
Vrijeme je da ova tužna i neuspješna tranzicijska gusjenica postane lijepi, moderni europski leptir. Potreban je model participativne naspram autoritarne demokracije. Važno je izgraditi modernu, otvorenu zemlju, zemlju u koju će se ljudi useljavati jer pruža dobre mogućnosti života i kvalitetnu demokraciju u interesu svih. Može li se do toga doći putem kojim je krenuo tzv. "lex šerif"?
Autor, prof. dr. sc. Ivan Koprić najveći je autoritet za javnu upravu u zemlji. Predstojnik je Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu. Autor je ili suautor više od 20 knjiga, više od 110 znanstvenih te više od 180 stručnih i drugih radova, od čega je značajan broj objavljen u inozemnim publikacijama.
