Lijepa priča prijatelja o Mani Gotovac

Velimir Visković, veliki prijatelj Mani Gotovac, na svom profilu na Facebooku osvrnuo se na njihovo dugogodišnje prijateljstvo, te je opisao kako je počela njihova suradnja i kako je velika Mani počela pisati knjige.

Dočekala me jutros na mobu poruka: Umrla je noćas Mani. Poznavali smo se dugo, ali zadnjih trinaset godina bili smo nerazdvojni. Od onog trenutka kad sam joj predložio da za Profil napiše svoju autobiografiju.

Prihvatila je moj poziv rekavši da je i sama pomišljala na to, ali izražavajući pritom i meni posve neočekivanu nesigurnost. Ona, uvijek glasna, strastvena,borbena, činilo se samodopadna, rekla je tiho: 

- Nisam sigurna da ću ja to znati; pisala sam cijeli život kazališne kritike, a ovo je nešto drugo.

- Pa, dobro, slat ćeš mi poglavlje po poglavlje, ja ću to čitati, redigirati i davati ti sugestije! Ono što sam siguran, znam da si imala buran život, i profesionalno i emocionalno, imaš o čemu pisati. Molio bih te da ništa ne tajiš ni ne prešućuješ! Da budeš hrabra i smiona kao i inače.

Počela mi je potom slati dijelove svoje knjige, nalazili smo se, raspravljali o napisanom, o onome što bi još trebalo napisati. Zajednički prekapali po njezinu životu tražeći detalje koji mogu poslužiti kao literarni motivi. Navodio sam je da mi govori o svemu što je proživjela, o profesiji, ali i o intimnom životu. 

Pričao sam joj i ja o svojim životnim iskustvima kako bismo bili ravnopravni, prijatelji, a ne pacijent i posihoterapeut. Ponirali smo tako u skrivene zakutke naših psiha, razotkrivali se, a Mani je potom pisala. Nije to bila idilična suradnja, bila je vrlo osjetljiva kad bih rekao da mi se nešto što je napisala ne sviđa, kad bih tražio da nešto izmijeni. Ali nakon nekoliko dana je dolazila s novom varijantom teksta. 

Valjda je to bio utjecaj njezina dramaturškog i intendantskog rada u tetru. Znati slušati suradnike. Da se razumijemo, nisam ja u njezinim knjigama napisao nikad više od rečenice, više od redaktorske intervencije, Sve napisano, njezino je, ali je i plod naših razgovora.

Dok je pisala, donoseći mi nova poglavlja, bio sam sve sigurniji da se radi o budućem velikom hitu. Ali ne samo to, Mani je izvrstan pisac, dobar stilist, a neviđeno dobro razumije ljudske emocije!

- Nije lako pisati o emocijama, a ti imaš dovoljno senzibiliteta i stilske umješnosti, to je tvoje područje! Velika tema!

Enorman, a posve zaslužen,uspjeh autobiografije Fališ mi dao joj je poticaj da u svojim sedamdesetim napiše niz romana, posljednji Rastanci je predala u tisak u lipnju ove godine. Pisala je do zadnjeg trena svojega života!

S Mani sam bezbroj puta bio na književnim tribinama na kojima se govorilo o njezinim knjigama. Govorio sam na stotinama, možda i tisućama drugih tribina i promocija, ali nikad nisam vidio toliko emotivno potresenih ljudi u publici; da, Mani je znala govoriti o emocijama, prenijeti ih svojoj publici. A publika ju je obožavala.

Odlazak Mani golem je gubitak za naše kazalište i književnost, ali jednako će nedostajati njezina karizma našem javnom kulturnom životu, magnetičnost njezine pojave i njezinih riječi, a meni osobno nedostajat će osoba kooj mogu sve povjeriti, koja će sve razumjeti. I kad treba primiti me za ruku i šutjeti zajedno sa mnom.