Nedjelja, 18. kolovoza 1946. godine. U Puli, gradu čija se sudbina još uvijek krojila za pregovaračkim stolovima Pariške mirovne konferencije, ljetni dan na plaži Vargarola (Vergarolla) bio je ispunjen smijehom, sportskim duhom i prkosnim osjećajem talijanstva. Održavala se tradicionalna plivačka utrka "Coppa Scarioni", a proslava 60. obljetnice nautičkog kluba "Pietas Julia" okupila je tisuće građana. Nitko nije mogao slutiti da će se u 14 sati i 10 minuta idilična scena pretvoriti u najcrnji dan pulske povijesti. Zaglušujuća eksplozija devet tona eksploziva, uskladištenog u 28 zaostalih podvodnih mina, pretvorila je plažu u poprište užasa, ostavivši za sobom smrt, razaranje i ranu koja ni osamdeset godina kasnije nije u potpunosti zacijelila.
Tog kobnog poslijepodneva, dok su se plivači natjecali, a obitelji odmarale u hladu borove šume, gomila ratnog materijala, koji se smatrao bezopasnim i deaktiviranim, iznenada je eruptirala u vatrenu stihiju. Stup vatre i crnog dima vinuo se u nebo, a udarni val, nalik potresu, zatresao je cijeli grad, lomeći prozore i trgajući kapke s kuća udaljenih kilometrima. Prizor koji je uslijedio bio je apokaliptičan. Eksplozija je doslovno rastrgala ljude koji su se nalazili u blizini, bacajući dijelove njihovih tijela stotinama metara uokolo - u more, na tlo i po krošnjama drveća. U gustom dimu preživjeli su trčali, unezvjereno dozivajući imena svojih najmilijih. Svjedoci su kasnije opisivali stravične scene raskomadanih i spaljenih tijela, dok su galebovi, nesvjesni tragedije, slijetali na ostatke žrtava. Mnogi su se prisjećali prodornog, slatkastog mirisa spaljenog ljudskog mesa, mirisa koji ih, kako su govorili, nikada nije napustio. More se obojilo u crveno, a mjesecima nakon toga mnogi Puljani nisu jeli ribu. Tragedija je bila potpuna: obitelji su izbrisane, a brojni ostaci nikada nisu identificirani jer je silina eksplozije neke žrtve, odjevene samo u kupaće kostime, jednostavno pulverizirala.
Heroj u kaosu
U sveopćem kaosu koji je zavladao, dok su vatrogasci, policija i vojska pristizali na mjesto nesreće, iznimno herojstvo pokazao je dr. Geppino Micheletti, jedini kirurg koji se tog dana zatekao u gradskoj bolnici "Santorio Santorio". Dok su deseci teško ranjenih neprestano pristizali, dr. Micheletti je satima, bez predaha, operirao i spašavao živote. Njegova nadljudska posvećenost nije posustala ni u trenutku kada su mu javili da je u eksploziji izgubio svoja dva sina, devetogodišnjeg Carla i šestogodišnjeg Renza, kao i brata i šogoricu. Prošao je bolničkim hodnicima, shvativši razmjere vlastite tragedije, a zatim se vratio u operacijsku salu, ponavljajući da je spašavanje drugih sada njegova jedina dužnost.
Službeni broj žrtava nikada nije precizno utvrđen; identificirano je 65 poginulih, od kojih je trećina bila mlađa od 21 godine, no procjene govore o više od stotinu mrtvih. Pogreb, održan dva dana kasnije, 20. kolovoza, na trošak općine, bio je jedini događaj između 1945. i egzodusa 1947. koji je okupio ljude s obje strane političkih podjela. Tvornice, uredi i trgovine bili su zatvoreni. U pogrebnoj povorci nalazio se i 21 lijes s neidentificiranim tijelima te četiri s posmrtnim ostacima koji se nisu mogli sastaviti. U lijesu malenog Renza Michelettija nalazile su se samo cipelica i nekoliko igračaka. Pulski biskup Raffaele Radossi u svojoj je propovijedi oštro kritizirao Savezničku vojnu upravu zbog nemara.
- Kako je moguće da nakon više od godinu dana vojne uprave, koja ima svetu dužnost pregledati svaki pedalj terena, nisu mogli postaviti ni običnu tablu s upozorenjem na opasnost? - grmio je biskup.
Nesreća ili namjerni čin?
Pitanje odgovornosti nametnulo se odmah. Iako se isprva spekuliralo o nesretnom slučaju, odnosno samozapaljenju uslijed vrućine, britanska vojna istraga, provedena između 29. kolovoza i sredine rujna, brzo je odbacila tu mogućnost. U konačnom izvješću stajalo je da mine, kojima su nedostajali upaljači i detonatori tijekom provjera u veljači i svibnju iste godine, nisu mogle eksplodirati bez vanjske intervencije. Zaključak je bio jasan: eksplozije su "bile uzrokovane namjernim djelovanjem jedne ili više nepoznatih osoba".
Ovu tezu potvrdila su i svjedočanstva. Desetak svjedoka izjavilo je da su pet do petnaest sekundi prije glavne detonacije čuli zvuk sličan pucnju iz vatrenog oružja. Drugi su govorili o "šištanju", a jedan ranjeni britanski vojnik vidio je komad gorućeg sigurnosnog fitilja u blizini mina. Neki su primijetili trag bjelkastog dima koji je s mora išao prema bombama, a zatim bljesak. Profesor Giuseppe Nider, bivši časnik, pronašao je u obližnjem kamenolomu tragove uređaja za daljinsko aktiviranje detonatora, slične onima koji su se koristili u rudnicima u Raši, tada pod jugoslavenskom kontrolom. Sve je upućivalo na pomno planiran i stručno izveden teroristički napad, a ne na tragičan previd.
Politička pozadina masakra
Iako krivci nikada nisu službeno identificirani, za pulske Talijane nije bilo dvojbe: iza masakra stajala je jugoslavenska tajna služba OZNA. Vargarola se dogodila u ključnom političkom trenutku. Mirovna konferencija u Parizu ulazila je u završnu fazu, a odluka o pripajanju Pule i većeg dijela Istre Jugoslaviji bila je gotovo sigurna. Talijansko stanovništvo, koje je činilo ogromnu većinu u gradu, glasno se protivilo takvom ishodu. Samo mjesec dana ranije, 28.058 od 31.700 građana izjasnilo se da će u slučaju pripajanja Jugoslaviji napustiti grad.
Tri dana prije eksplozije, 15. kolovoza, u pulskoj Areni održan je veličanstven patriotski koncert na kojem je 20.000 ljudi iskazalo svoju pripadnost Italiji. Natjecanje na Vargaroli bilo je još jedna takva manifestacija. U tom kontekstu, masakr se tumači kao brutalan čin zastrašivanja s ciljem slamanja otpora, ušutkivanja talijanskog stanovništva i ubrzavanja njihovog odlaska. Ta je strategija, kako je godinama kasnije u jednom intervjuu priznao i Milovan Đilas, Titov bliski suradnik, bila službena politika.
- Godine 1945. Kardelj i ja poslani smo u Istru. Naš zadatak bio je potaknuti sve Talijane da odu, koristeći pritiske svake vrste. I tako je i učinjeno - rekao je Đilas.
Tijekom godina pojavili su se i konkretniji tragovi. U britanskim arhivima 2008. godine pronađen je dokument tajne službe iz prosinca 1946. pod nazivom "Sabotaža u Puli", koji za napad optužuje OZNA-u i kao jednog od izvršitelja navodi Giuseppea Kovacicha, specijalista za terorističke akcije. Spominje se i oproštajno pismo Puljanina i pripadnika OZNA-e Ivana Brljafe, koji je počinio samoubojstvo 1979., a u kojem se navodno pravdao za eksploziju, tvrdeći da je "sve radio po naređenju iz Labina".
Masakr na Vargaroli savršeno se uklapao u obrazac nasilja koje su jugoslavenske vlasti provodile u Zoni A s ciljem aneksije. Bio je to najkrvaviji, ali ne i jedini incident. Strah koji je posijala Vargarola bio je presudan. Ugasio je svaku nadu i najneodlučnije uvjerio da im u Titovoj Jugoslaviji nema mjesta. U veljači i ožujku 1947., nakon potpisivanja mirovnog ugovora, Pula se ispraznila. Grad je napustilo gotovo 90 posto stanovništva, a među njima i dr. Micheletti, koji je izjavio: "Ne želim sutra liječiti ubojice svoje djece".
