Top News
379 prikaza

"Mi smo Kurdi. Do smrti ćemo braniti svoje!"

Prosvjed Kurda
DPA/PIXSELL
Mi, Kurdi, ne bježimo! Ovo preko je moj grad i branit ću ga dok sam živ, govori mi 18-godišnjak, a već prekaljeni ratnik, pokazujući s turskog teritorija svoj Kobane...

Allahu Akbar!, mujezinov poziv na prvu molitvu budi me iz košmarnog polusna.

Vani je još mrak. Sekunda, dvije dok ne shvatim gdje sam. Beirut? Peshawar? Istanbul? Kairo? Ne. Diyarbakir.

Grad na jugoistoku turske Anadolije, u blizini sirijske granice za koji je malo tko kod nas uopće čuo iako ima više stanovnika od Zagreba. 

Kurdski kamp | Author: Robert Valdec Robert Valdec

Grad s većinskim kurdskim stanovništvom, u koji smo stigli još jučer poslijepodne, nakon dvosatnog leta iz Istanbula. Ovdje u Tursku, dva dana nakon terorističkog napada u Ankari u kojem je ubijeno više od stotinu, a ranjeno više stotina ljudi, krenuli smo u suprotnom smjeru od mase migranata, plivajući, dakle, uzvodno tom rijekom ljudi u želji da na licu mjesta istražimo što se zapravo događa, u želji da nađemo izvor.

"Allahu Akbar!", odzvanja s minareta. 

Je li to bilo posljednje što je čuo naš Tomislav Salopek kojeg su u Egiptu oteli i, prema svoj prilici, smaknuli džihadisti ISIL-a? Isti oni ili njihovi suborci koji sada u panici bježe pred ruskim projektilima prema granici Sirije i Turske. 

I kakve zapravo veze imaju ruski projektili, džihadisti, teroristički napad u Ankari, izbori koji se ovdje u Turskoj održavaju za tjedan dana, izbjeglice, migranti... kakve sve to skupa ima veze s nama, s Hrvatskom?

Mnogo, i to kakve veze. Nije nam trebalo dugo da zaključimo kako bi izbori za turski parlament 1. studenoga mogli na naš život utjecati i više nego oni koji će se kod nas održati tjedan dana kasnije.

Na tim, izvanrednim izborima za turski parlament, predsjednik Erdogan želi, iz drugog pokušaja osigurati većinu svojoj stranci u turskom parlamentu. Većinu koja bi mu omogućila promjenu Ustava i političkog sustava, većinu koja bi mu osigurala apsolutnu vlast. A, sudeći prema svemu, tu vlast ne namjerava ograničiti postojećim granicama svoje zemlje.

Ali kakve to veze ima sa sudbinom Tomislava Salopeka? Kakve s migrantima?

"Definitivno ima. Ne znam bi li uspjelo, no bez sumnje je bilo mudrije o sudbini vašeg momka kojeg je oteo ISIL u Egiptu, pregovarati ovdje, u Ankari, a ne u Kairu. Ili u Ryadu", kaže mi Salar, moj kurdski prevoditelj koji se pokazao boljim analitičarem od mnogih političara s kojima smo se susretali u posljednjih desetak dana.

ISIL | Author: Youtube Youtube

"ISIL bez Turske ne može. Ovdje prodaju naftu, za dvadesetak dolara po barelu, u Tursku odlazi sve što su opljačkali u osvojenim gradovima, iz Turske im stiže sva logistika - od hrane i odjeće do oružja i streljiva. I naravno borci. Svima koji dolaze iz Europe zborno je mjesto Istanbul. Potom se prebacuju ovdje na jug, na područja gdje je arapska većina i gdje s druge strane granice još drže položaje", objašnjava nam dok se vozimo prema bolnici u Diyarbakiru, na susret s Abdulahom Demirbašem, legendom kurdskog pokreta koji je odlikovao i papa Franjo jer je inicirao restauraciju jedne od najstarijih katoličkih crkvi u ovom dijelu svijeta.

Uhićen je dok je obavljao dužnost gradonačelnika gradića u blizini Diyarbakira i tehnički, on je zapravo još u zatvoru. Bez osude, kaže, samo zbog političkog djelovanja. 

No turske su mu vlasti, zbog teškog zdravstvenog stanja i mogućih osuda iz inozemstva ako umre u zatvoru, omogućile odlazak u bolnicu. 

Razgovor s njim dogovorio nam je gospodin Ali jedan od dvoje čelnih ljudi Diyarbakira. Kurdi su, naime, u posljednjih dvadesetak godina uveli pravilo da sve čelne funkcije dijele na dvoje - i to na ženu i na muškarca.

"Zbog rodne ravnopravnosti", objasnio nam je. 

Jer ako se kurdske žene mogu na bojištu boriti rame uz rame s muškarcima, s puškama u rukama, onda moraju sudjelovati i u vlasti. 

Ispred bolesničke sobe Abdulaha Demirbaša nema straže. Nekoliko članova obitelji koji su tu u posjetu, poslušno napušta prostoriju prepuštajući nam svoja mjesta pokraj njegova kreveta.

"Moj sin bori se u Siriji protiv Daeša (arapski naziv za ISIL), u redovima YPG-a", ponosno kaže i ističe kako je ulazak Rusije u Siriju dobar za Kurde.

"Sve je dobro što se bori protiv ovog zla", nastavlja. 

Za terorističke napade u Suruču i za ovaj posljednji u Ankari, krivi turske vlasti.

"Da, izveli su ih ISIL-ovci, no iza njih stoji Erdogan. Pa nije li znakovito da su baš na dan napada u Suruču sve nadzorne kamere u blizini bile u kvaru? Nije li čudno da u pokolju u Ankari, nije čak ni ogreben niti jedan pripadnik snaga sigurnosti", govori...

Potvrđena nam je još ranije, naime, informacija kako su sva strana veleposlanstva u Ankari tri tjedna prije napada obaviještena da bi bilo pametno ne izlaziti previše, a i obična prozorska okna zamijeniti onima neprobojnima. 

Uz to, doznali smo da su zapadni diplomati i u Istanbulu dobili interni naputak da ne koriste javni prijevoz, ne odlaze na mjesta gdje se okupljaju veće grupe ljudi poput predizbornih skupova, većih restorana...

No Istanbul je još miran. A ovdje na jugoistoku Turske mira nema. U Diyarbakir došli smo, rekli su nam, na vrijeme.

Diyarbakir | Author: Robert Valdec Robert Valdec

Jer još dan prije na snazi je bio desetodnevni policijski sat i to ne od sumraka do zore - središte, stari dio grada u kojem su izbili nemiri i u kojima je ubijeno nekoliko desetaka ljudi, većinom civila, djece, žena i staraca, bilo je opkoljeno vojnim i policijskim oklopnjacima. U labirintu uličica još su postavljene barikade, džamija iz 15 stoljeća izrešetana je mecima velikog kalibra, neke su zgrade porušene.

"Ovo je zapravo građanski rat. Nije to više samo borba s gerilcima PKK (kurdska radnička partija) u planinama", nastavlja Salar. 

Sukob koji je stalan rasplamsao se posljednjih mjeseci, nakon što su gerilci PKK predložili primirje, prestanak sukoba. Odgovor vlasti je očito bio vrlo zorno - negativan.

Kurdi, uz sve sukobe s turskim vlastima iz prošlosti, posebno su ogorčeni na stav Erdogana prema ratu u Siriji. Umjesto da sudjeluju u združenim operacijama protiv ISIL-a, turski su borbeni zrakoplovi raketirali položaje kurdskih boraca, pripadnika YPG-a, sirijskog ekvivalenta PKK-u.

"Zapravo, to je isto. Često borci s jedne, prelaze na drugu stranu granice", nastavlja.

Tako su pomogli, unatoč žestokom otporu turskih vlasti i obrani Kobanea, grada na sjeveru Sirije koji je postao simbolom otpora ISIL-u i koji je, uz pomoć američkih zračnih udara, od potpunog pada u posljednji trenutak spašen zahvaljujući upravo pomoći svojih sunarodnjaka koji su se probili s druge strane granice i pridružili im se u borbi.

Kobane je obranjen, no turske vlasti nisu dopustile čak niti da se tijela poginulih boraca prenesu u njihova mjesta da bi se pokopala. 

Toliko je, naime, vlast zapravo bila bijesna zbog činjenice da nije uspio plan spajanja zona pod kontrolom ISIL-a i ostalih džihadista na sjeveru Sirije, koji bi vodio stvaranju tampon-zone.

"Sav ovaj val migranata, pa što mislite, zašto se sada zbiva?", smijući se pita Salar.

Rat u Afganistanu traje već 15-ak godina. U Libiji četiri. U Siriji također. U Somaliji... oduvijek. I zašto su baš svi oni, u isto vrijeme kad i Sirijci, u kasno proljeće 2015. godine riješili krenuti prema Europi.

I svi baš u Njemačku? I svi iz Turske? I je li se tolika masa ljudi pokrenula prema istom odredištu s istog polazišta bez poticaja s jednog mjesta? Naravno da nije.

U blizini trga Taksim, u 15-milijunskom gradu, ko za vraga, naletjeli smo na kolege iz Hrvatske. Grupa naših novinara u Tursku je došla na poziv i u organizaciji turskih vlasti.

"Bilo je super! Baš smo danas bili na krstarenju Bosporom, prekrasno je", oduševljena je bila jedna od kolegica. 

Bili su i na jugu, posjetili izbjeglički kamp. Pitamo je li opasno?

"Ma kakvi", kaže drugi kolega.

"Sigurno je. Cijelo vrijeme smo bili pod zaštitom turske vojske, oni su organizirali i prijevoz i posjet kampu...", uvjerava nas.

Prisjećamo se tog razgovora dok se u drndavom taksiju probijamo kroz uličice Diyarbakira, između kućeraka izrešetanih mecima. 

A posebno dan nakon toga, na ulazu u Suruč, grad na samoj granici sa Sirijom. S druge strane granice je Kobane. Ovdje u Suruču, potkraj srpnja, u terorističkom napadu bombaša samoubojice ubijeno je 33 ljudi. 

Napad se dogodio u parku ispred Kulturnog centra gdje se skupilo ljudi, volontera iz cijele Turske koji su u Suruč donijeli darove za djecu oslobođenog Kobanea - hranu, odjeću, igračke...

Jer u Kobane su se ljudi počeli vraćati. No tog 20. srpnja u dvorište je ušao i ISIL-ov samoubojica opasan eksplozivom, umiješao se u mnoštvo volontera i detonirao. Turske su tajne službe naknadno “skinule” SMS koju je poslao svom bratu:

“Dragi brate, ja odlazim na bolji svijet. Pozdravi majku. Čekam te da mi se uskoro pridružiš, da opet budemo zajedno”, prepričao nam je sadržaj poruke jedan od kurdskih čelnika u Suruču.

"Naravno, znali su, dakle, tko mu je brat. Znate tko?", upitao je. Sliježemo ramenima.

"Jedan od bombaša samoubojica iz Ankare pretprošle subote", kaže. 

Na naše pitanje kako to da ga nisu uhitili odmah nakon saznanja, nakon što mu se brat raznio u ovdje u Suruču, sada on sliježe ramenima.

"Ne znam. Možemo samo zaključivati na temelju izjave premijera da sumnja na nekog nije razlog da ga se zatvara. Dok ne počini nešto, nevin je. Sada mogu suditi samo ostacima koje su pokupili na ulici", zaključuje. 

Obilazimo mjesto napada u Suruču. Veliki plakat s fotografijama i imenima ubijenih, a ispod, pokraj usahla drveta, gotovo uništena eksplozijom, hrpe onog što su ti ljudi donijeli - igračke, bilježnice, bojice, pernice, školske torbe... 

Pomalo jezivo, no istodobno i dirljivo, nad svim tim stvarima dominira veliki plišani medo.

U suručkom sjedištu HDP-a, (Narodna demokratska stranka) kojem je na čelu Sellahatin Demirtaš i koju biraju mahom Kurdi, gužva. Pripremaju se plakati, kampanja je u finišu.

No ovdje susrećemo i neke zapadnjačke face. Dvoje Nijemaca i Švicarka u Suruč su došli kako bi se, čim se pruži prilika, prebacili preko granice, u Kobane.

Mladić iz gradića u blizini Dusseldorfa, mlađa žena iz Kolna, oboje Nijemci, te Kurdinja koja živi u Švicarskoj.

"Želimo preko, da pomognemo u obnovi Kobanea. Nismo prvi, a nadam se niti posljednji koji dolaze. Brinut ćemo se o djeci, pomagati koliko možemo", objašnjava Njemica i dodaje uz smijeh na hrvatskom:

- Moj je muž Bosanac. Iz Kaknja. Odlazimo u izbjeglički kamp u blizini same granice koji je bio natrpan ljudima izbjeglim iz pakla Kobanea. Sada ih je preostalo još malo. Uglavnom žene i djeca. Svi su vojno sposobni muškarci ostali preko, s puškama u rukama, čuvaju svoje." 

Ipak, susrećemo se s mladićem, pripadnikom YPG-a koji je došao na jedan dan, samo da vidi teško bolesnu majku. 

Još dječak, 18-godišnjak, s očima prekaljena ratnika prepričava nam šturo užase bitke za Kobane. U fotoaparatu pronalazimo fotografije snimljene na srpsko-mađarskoj granici i na hrvatsko-slovenskoj, kod Harmice. Pokazujemo mu slike. Na njima su uglavnom momci, nešto stariji i mnogo krupniji od njega.

"Kako ovo komentiraš. Ovi su u najboljim godinama, a očito i u kondiciji za borbu. A bježe u Njemačku?"

"Mi smo Kurdi. Mi ne bježimo. Ovo preko je moj grad i braniti ću ga dok sam živ", odgovara prkosno, prezirno promatrajući scene snimljene s naše granice. 

Odlazimo potom do same granice. Vidi se Kobane, ali i kontrolne točke vojske.

"Dosta je i minirano, no momci koji prelaze preko znaju gdje je sigurno. No samo noću, ako ste zainteresirani...", zaključuje Salar.

"Ilegalni prelazak granice bio bi kazneno djelo. A mi poštujemo zakon. Uz to, moramo se nekako i vratiti doma, zar ne?"

Šokantne priče s juga, po povratku natrag u Istanbul, za večerom oprezno prepričavamo prijateljima i kolegama - novinarki velike TV postaje i jednom od urednika na 1. programu državne televizije.

Na početku smo svi zajedno nazdravili tradicionalnom zdravicom koja u prijevodu otprilike znači: “Sve rečeno za stolom ostaje među nama”.

"Hoćete nešto smiješno? On je porijeklom Grk, a ja Bugarka. Oboje smo turski nacionalisti. A ja ću glasovati za HDP - kurdsku stranku. Ludo, zar ne?"

I jest, doista na prvu zvuči apsurdno, no nakon malo promišljanja i logično. Oboje intelektualci, mladi ljudi, vole svoju zemlju, njezinu povijest, ali poštuju i svoje korijene.

A glasovanje? HDP više nije ograničen samo na Kurde. Sve više Turaka glasuje za njih, barem onih nezadovoljnih aktualnom vlašću, jer znaju da samo jačanjem te stranke mogu spriječiti nastavak ove, kako kažu, agonije.

Prosvjedi u Istanbulu | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

"Prema istraživanjima, više od 80 posto Turaka protivilo se upletanju Turske u rat sa Sirijom. Znate mi imamo jednu poslovicu... obavljaš li nuždu u susjedovo dvorište, smrdjet će oko tvoje kuće. Aovi upravo to rade. Čemu? Jer netko želi biti sultan? Kalif? Ne znam, igrao se s vatrom misleći da je drži pod kontrolom, a sada se požar razbuktava", veli on zabrinuto. 

Pitamo ih znaju li za izvanredno stanje na jugu. Gledaju nas u čudu.

A riječ je o informiranim ljudima. Ako ovdašnji novinari ne znaju što se zbiva, kako bi to znali naši? Ni naši, naravno, nisu imali pojma da je izbjeglički kamp koji su posjetili, a o kojem se skrbi vlada, kamp u kojem su u najvećem broju obitelji boraca ISIL-a i Fronte Al Nusra. Pa nije ni čudo da je ispalo kako su svi do jednoga s kojim su razgovarali pobjegli iz Sirije od Bašara Asada. 

Za razliku od izbjeglih koji su drugim kampovima ili onih smještenih po privatnim kućama i stanovima u gradovima uz granicu. Nije čudno ni da im službeni vodiči nisu objasnili kako se u posebnim kampovima odmaraju ili vidaju rane borcima ISIL-a.

"Sada bi tek moglo biti gadno. U redovima ISIS-a najmanje je Sirijaca. Mnogo je onih koji su došli iz europskih zemalja, pa i iz tvog susjedstva. Puno je Turaka. Ali i Kavkazaca - Čečena, Dagestanaca, Kirgiza, Turkmena, Uzbeka... Od kada su Rusi ušli u igru, Kalifat im se počeo rušiti i mnogi sada bježe natrag. Priča se da ima mjesta gdje se, prije nego što se prebace u Tursku, na brzinu šišaju i briju. Dakle, vratit će vam se natrag, ako neki već nisu", upozorava kolega. 

S jezom se prisjećamo Salareve priče koju nam je ispričao dok smo u Diyarbakiru stajali na mostu preko Tigrisa starom tisuću godina:

"Moj prijatelj, turski novinar, emigrirao je u Njemačku još prije desetak godina s obitelji. Nedavno smo se čuli i šokirao me s viješću da mu je sin iz Hanovera, gdje su bezbrižno živjeli, otišao u Siriju i priključilo se ISIL-u! Nije, kaže, primjećivao ništa osim da se posljednjih mjeseci intenzivnije družio s lokalnim imamom. Uspio je nekako stupiti u kontakt sa sinom i preklinjao ga da se vrati. Ovaj mu je odgovorio - ako se i vratim ti si prvi kojem ću odsjeći glavu jer si nevjernik!"

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.