Prije točno 38 godina Ruholah Homeini proglasio je pobjedu Iranske revolucije nad režimom izbjeglog iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija. Omraženi monarh svoju je diktaturu platio gubitkom vlasti, no Irancima na tom mjestu problemi nisu prestali. Ono što je počelo kao Iranska revolucija, ubrzo je preraslo u Islamsku revoluciju. Homeini je ubrzo postao veliki ajatolah i sve do njegove smrti 1989. Islamska Republika Iran manje je funkcionirala kao republika, a više kao teokracija.
Jedan od najnepopularnijih, da ne kažemo najneslavnijih poteza Homeini je povukao samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti; 1989. je izdao fetvu kojom je naredio da "svaki pravi musliman" treba biti posvećen ubojstvu pisca Salmana zbog njegovog romana "Sotonski stihovi". Iran je fetvu i službeno povukao još 1998., no Rushdie dandanas živi u pravilu okružen tjelohraniteljima. Za Homeinija se, inače, ne može reći da je doista bio dio pokreta kojim su Iranci rušili svog kralja/šaha.
Homeini je prije Iranske revolucije proveo 14 godina u egzilu, prvo u iračkom Najafu, potom u Bursi u Turskoj i konačno kao turist u Parizu. Brutalni sukobi prosvjednika i režima šaha Pahlavija trajali su po Iranu dulje od jedne godine, u njima su na strani prosvjednika bile sve političke opcije, uz koje je ona islamistička bila tek jedna od mnogih, da bi se Homeini u Teheranu pojavio tek početkom veljače 1979., čak dva tjedna nakon što je šah s obitelji pobjegao iz zemlje.
Ono što je trebala biti građanska demokracija, vrlo brzo se počelo pretvarati u nešto na putu prema vjerskoj diktaturi. Njegov dolazak avionom Air Francea na aerodrom u Teheranu dočekali su milijuni. Do tog je trenutka iz egzila slao pomirljive tonove, no čim je došao pokazao je na što će sljedeće desetljeće nalikovati njegov politički stil. Izabrao je kao premijera prijelazne vlade Mehdija Bazargana, uglednog prodemokratskog borca i aktivista.
Samo, čim je Bazargan proglasio policijski sat u državi, kako bi se revolucionari smirili sad kad je već diktatura srušena, Homeini je javno pozvao Irance da se tome ne povinuju, za čim su uslijedili masovni napadi na policijske stanice, vladine zgrade, zatvore i slična mjesta. 10 dana poslije, premijer vlade koja je bila prijelazna i doista demokratski orijentirana,morao je bježati iz zemlje, slučajno u Pariz odakle je Homeini samo nekoliko dana ranije doputovao iz egzila.
Tih 10 dana je razdoblje u kojem je Homeini oteo građansku revoluciju. Slijedio je referendum u ožujku 1979. na kojem je izbor bio ili monarhija ili islamska vlada, ništa između. Naravno da su Iranci izglasali islamsku vladu, umjesto monarhije koja ih je godinama maltretirala. Pod njegovom vlašću u pravosudni sustav uvedeno je šerijatsko pravo, što je značilo i moralne norme, primjerice u odijevanju. Žene više nisu smjele izlaziti bez marame preko glave, muškarci nisu smjeli nositi kratke hlače.
Zabranjena su alkoholna pića, većina zapadnjačkih filmova, zajedničke plaže i kupališta za muškarce i žene. Od srpnja 1979. sve do Homeinijeve smrti 1989. radio i televizijske postaje po Iranu nisu smjele puštati bilo koju drugu glazbu osim vjerske ili vojne. S druga strane, nije održao obećanje iz egzila da se demokratskoj vlasti izabranoj na izborima klerici neće miješati u posao.
Obećao je iskorijeniti beskućništvo, besplatan telefon, grijanje, struju, javni prijevoz i benzin, odnosno naftu i plin za sve građane. Taj dio nije ispunio. Ali je zato cijele 80-e vodio rat protiv Iraka u kojem je poginulo možda i pola milijuna iranskih vojnika, pri čemu je SAD ponekad podupirao Sadama Huseina, ponekad Homeinija. Uopće, već dugi niz godina vrlo se ozbiljno špekulira da je Homeini kao vladar bio CIA-in projekt.
To ne bi bio i prvi put da je Zapad srušio nekog iranskog državnika i doveo svog čovjeka. U kolovozu 1953. Velika Britanija i SAD financirali su puč protiv demokratski izabranog, sekularnog premijera Mohammada Mosaddegha, čovjeka koji je u punom smislu riječi bio predan političkom centru, suverenitetu Irana i socijalnoj brizi za građane. Problem je bio u tome što je Mosadegh odlučio nacionalizirati naftna i plinska postrojenja u zemlji, što Velika Britanija nipošto nije mogla progutati.
Čak je i Bijela kuća u to doba frktala na britanske ekstremne stavove "ili vladaj ili uništi". No, London je Washington pridobio za rušenje Mosadegha čim je predsjednik SAD-a postao Dwight Eisenhower. Mossadegha su optužili da navodno šuruje s tada snažnom marksističkom strankom Tudeh. CIA je potom obavila svoj dio posla i ubrzo je šah Reza Pahlavi postao totalni vladar, željezne ruke i uz pomoć oružja sa Zapada. Samo, i šah je vladao samo do trenutka kad se pobunio protiv toga što Iran mora kupovati skupe žitarice sa Zapada, dok naftu prodaje budzašto.
1973. je rekao: "Zašto ne bismo poskupjeli naftu? Recimo, 10 puta." SAD se našao u teškim problemima s naftom već nekoliko mjeseci poslije, nakon što je nafta poskupjela triput. Nafta je još toliko poskupjela do konsolidiranja Homeinijeve vlasti, da bi potom stala padati. Usto, mnogi analitičari primjećuju i to da je teheranska talačka kriza s upadom studenata odanih Homeinijevih sljedbenika u američko veleposlanstvo u Teheranu, trajala 444 dana.
Taman toliko da je demokratski američki predsjednik Jimmy Carter zbog njih izgubio izbore od republikanskog kandidata Ronalda Reagana. Točno onog dana kada je Reagan inauguriran, 20. siječnja 1981., taoci su pušteni. I danas je mnoštvo svjedočenja o tome da su tih dana uoči talačke krize, kao i u doba povratka Homeinija u Iran, mnogi po Teheranu viđali visoke agente CIA-e. Slijedile su godine takvog stanja u Iranu u kojem je Homeini kritičarima teokracije obećao da će im "polomiti zube, ako se budu sastajali, rovarili ili držali prosvjede".
Ili kada bi građanske intelektualce i osobne slobode optuživao da žele uništiti naciju. Neke stvari Homeiniju se ipak moraju priznati. Održao je obećanje da će nova vlast financirati operacije promjene spola, i u tome je Iran dandanas jedna od najnaprednijih zemalja. Recimo, 2005. sam Iran je odobrio čak sedam puta više operacija promjene spola kod transrodnih osoba i platio ih nego cijela EU. Homoseksualce je Homeini, doduše, kažnjavao smrću, često vrlo okrutnom.
A opet, afganistanske mudžahedine, odmah preko granice, nije podupirao u nijednom trenutku. Definitivno zbog političkih, lako moguće i sektaških razloga. Za mirovni sporazum sa Sadamom Huseinom rekao je da je "morao popiti tu čašu otrova", ali da ne žali zbog tog rata ni jednog trenutka. "Borili su se za Boga", govorio je. Na kraju, praktično odmah nakon njegove smrti, Iran se okrenuo nizu reformi prema građanskom društvu, koje podržavaju i progresivniji klerici i građanski dio političkog društva.
