Miljenko Jergović o pjesmi 'Padaj silo i nepravdo'

”Padaj silo i nepravdo” među je ljepšim pjesmama koje se više ne pjevaju. Jednostavne melodije, uzvišenog i himničnog ugođaja, pjevana je u različitim prigodama, za državnih praznika i priredbi u počast revoluciji, u vrijeme partijskih kongresa i na javnim manifestacijama na kojima su se trebali potvrditi klasna svijest i političko zajedništvo radnih ljudi i građana. Privlačna i pjevana upravo zbog svoje uzvišene jednostavnosti, tako da su je mogli pjevati i oni kojima Bog ili geni ne namriješe osobitu muzikalnost, pjesma “Padaj silo i nepravdo” nije od pjevača iziskivala ni naročito predznanje o onome o čemu se pjevalo. Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvan, bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan; stihovi napisani u odsječnom petnaestercu, kao za kakvu koračnicu u bolju budućnost, bodrošću i nekom pomalo vedrom silinom razlikovali su se u duhu od naše osmeračke i deseteračke tradicije, koja je dominirala i u revolucionarnim i partizanskim pjesmama. Riječi su odisale nečim arhaičnim, da smo se u njih uživljavali, primijetili bismo da odstupaju od normi jezika i govora revolucije, i više pripadaju jeziku nekoga prethodnog svijeta, nadahnutog duhom narodne epike i skazom Svetoga pisma. Nevolja će biti vela, po palacim’ tvrdimi, kad vidite da sa sela, s maškinima gremo mi; pjevala je četvrta strofa pjesme, koju bi u televizijskom prijenosu izvodio veliki mješoviti zbor, tako da izvedba duže potraje, a jedva da bi se među dvadeset i dva milijuna Jugoslavena našlo onih koji su napamet znali ove riječi. Nije bilo mnogo ni onih koji su ih razumjeli. A da su ih razumjeli, pred očima bi im se ukazao neobičan predio: gladni dolci, opasani suhozidima i ispunjeni zemljom crvenicom, preko kojih preskaču seljaci s pijucima, srpovima i motikama, da konačno istjeraju svoju pravdu. Zbunjeni gledatelj, koji je i sam stotinu puta započinjao ovu pjesmu, pa je otpjevao do treće strofe, misleći da ju je otpjevao cijelu, ne zna njezin jezik, jer nijedan Jugoslaven, od onih koji življahu između Sutle i Timoka, te im se jezik u školi zvaše srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim imenom, svoj jezik nije u cijelosti znao. Kao što isti taj jezik u cijelosti ne zna ni današnji Hrvat, Srbin niti Bošnjak, gdje god živio i odakle god potekao, koje god državljanstvo imao.