U gradu se čita mnogo novina, ali televizijske istine su dvije. Na Televiziji Sarajevo, koja još uvijek pripada mreži Jugoslavenske radiotelevizije, priča o autobusu s hrvatskim redarstvenicima ispripovijedana je zabrinjavajuće jednostrano. U toj su se priči Srbi zavadili s Hrvatima, jer su se Hrvati okrenuli ustašluku, a JNA ih nastoji razvaditi. Na Yutelu su ispripovijedane dvije pripovijesti, s dviju strana još uvijek nevidljive fronte, oko kojih se, barem se tako čini dok televiziju gledamo iz Sarajeva, urednici ne opredjeljuju, nego gledateljima ostavljaju da sami nešto zaključe. Razlika između Televizije Sarajevo i Yutela je tolika da publika, da nije Yutela, ne bi ni znala što se događa.
Ili bi znanje mogla zasnovati samo na osnovu onog piše u novinama. Vrijeme je preddigitalno i predpotopno, tako da Hrvatsku televiziju ne možemo vidjeti na svojim ekranima. Ona je daleko, iza sedam gora i sedam mora, a Televizija Beograd je, zahvaljujući našoj domaćoj Televiziji Sarajevo, uznemirujuće blizu i štekće kao mitraljez u predsobljima naših stanova. Tamo se, na toj televiziji, za redarstvenike iz autobusa koristi fraza - ustaški bojovnici. Nju ćemo, bez ikakve ograde, u bratski i sestrinski prenošenom izvještaju, čuti i na našoj sarajevskoj televiziji. Dva su mrtva na Plitvicama.
O prvom, Josipu Joviću, mladom policajcu iz Aržana, ne čujemo ništa. O drugom, Rajku Vukadinoviću, mesaru iz Titove Korenice, gledamo izvještaj, s uplakanim ženama i sumornim žalujućim muškarcima. Kamera u jednom trenutku zumira crno puce na tamnoplavom reveru muškog sakoa, zloslutni znak žalosti. Tako funkcionira ratna propaganda, i dok gledamo televizijske izvještaje, mi nismo svjesni da upravo započinje nešto što za naših života neće doći kraju. Rat će se, naime, jednom završiti, ali će se o onom što se u tom ratu događalo u nas govoriti i pisati isključivo prema načelima ratne propagande. I kako će Hrvatska pobijediti u svom ratu, Josip Jović će preuzeti ulogu koju je Rajko Vukadinović imao u emisijama Televizije Sarajevo. Postat će jedini poginuli, za njim će žalovati uplakane žene i sumorni muškarci, koji će o godišnjicama stavljati crno puce na svoje vječne tamnoplave sakoe. Vukadinović je biti zaboravljen, sve dok ga 2021. u svom udžbeniku za četvrti razred gimnazije ne spomenu njegovi autori Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Udžbenik će biti zabranjen - ili, kako se to ljepše kaže, bit će povučen odlukom Ministarstva obrazovanja - čim čuvari ratne pobjede primijete da se u njemu pojavljuje suvišak istine. Recimo, da se pojavljuje prekobrojni mrtvi korenički mesar Rajko Vukadinović, koji je, možda, bio pobunjenik, a možda i nije bio, to ne možemo ni znati ako ga nema u priči.
Naslov zabranjenog udžbenika glasi “Zašto je povijest važna?” Za ratnu propagandu nema razlike između ustrijeljenih pasa i mrtvih neprijatelja. Ali u ratnoj propagandi ne zna se ni za trenutak u kojem su ljudi jedni drugima postajali neprijatelji. Za povijest i za naše živote takvi su podaci važni. Tragajući za njima pisci u očaju pišu romane. U životu jedino s takvim podacima, dakle s tačnim danom kada je neprijateljstvo započelo i danom kada smo svjesni svih posljedica odlučili da nam neprijatelj više nije neprijatelj, moguće je živjeti. Ta odluka podrazumijeva pravo na život, ali i pravo na smrt. To pravo preče je od prava na život, jer mu prethodi. To pravo koje će 2024. Ministarstvo obrazovanja, rukovođeno naoružanim domoljubima i ratnim propagandistima koji se po emisijama HRT-a predstavljaju kao povjesničari, odreći koreničkom mesaru Rajku Vukadinoviću, koji je izbezumljen, uplašen, mržnjom zadojen ustao protiv ustaške vlasti. A možda i nije ustao.
Možda je poginuo kao mesar koji se zatekao na pogrešnom mjestu. Kao policijski rezervist, koji je vjerovao u to da sređuje mir između Srba i Hrvata. Ili je poginuo kao čovjek kojem je naprosto bilo suđeno da gine na takav dan u kojem će na Uskrs dvjema smrtima, jednom hrvatskom i drugom srpskom, biti vaspostavljen apostolat vječne mržnje između Hrvata i Srba, kojim ne samo da će biti likvidirana Jugoslavija, nego će likvidirano biti i pravo na slobodna sjećanja onih koji su u toj zemlji živjeli. Odluka da nam neprijatelj više nije neprijatelj, nakon koje na krvavi Uskrs 1991. ostaju, jedan uz drugoga, dva mrtva čovjeka koji se nisu poznavali, dva od Jugoslavije smrću razdriješena Jugoslavena, jedan Hrvat, drugi Srbin, kraj je ratne propagande i ulazak u povijest, i u historiografiju. Tako bi nanovo mogla započeti i hrvatska književnosti. Dok god je ratne propagande, hrvatske književnosti nema i ne može je biti. Hrvatska književnost započinje 1991, s dva u duši zbunjena mrtva muškarca, s dva junaka s dva suprotna kraja jedne zajedničke drame, koji o svome junaštvu ne saznaju ništa, jer su već mrtvi, i jedan se od drugog razlikuju po znaku na rukavu i po nalogu kojim su vođeni.
U vrijeme plitvičkoga krvavog Uskrsa i pogibije te dvojice ljudi, ja nisam sa sebe skidao svoju novu punkersku jaknu. Nešto je neobično u svemu tome. Prethodno sam godinama nosio stare demodirane sakoe, pokupljene iz ormara i zamoljčenih garderoba svoje sarajevske i zeničke rodbine, i predratni sivi krombi kaput Rudolfa Stublera, šivan iste one 1937. godine, kada je Josip Broz Tito postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, lijep, savršeno očuvan, s dobrom i čvrstom postavom. Punkerski znak na takvom outfitu bio je bedž na reveru sakoa. Imao sam ih nekoliko: Solidarność, crvenom prekrižen broj 133, Tovarši, jaz vam ne verjamem!, Laibach. Da bi upravo sada, kada je u Jugoslaviji započinjao rat, i onom je krvlju na podu autobusa prebrisan smisao svih ranijih natpisa, parola i poruka, i stvorena je prazna ploča za upisivanje novih sadržaja, ja napokon došao do jakne za kojom sam deset godina čeznuo. Muzika koju sam slušao u međuvremenu se promijenila, promijenio se stil, a s njime se u određenoj mjeri promijenila i osobna ideologija, ili onaj složeni i uvijek nesigurni, preokretima skloni sustav ličnih vjerovanja i očekivanja, koji čovjeka vodi k njegovom sudbini. I kao da je bilo neke pravde u tome što sam na sebe navukao punkersku uniformu onda kada više nisam bio punker, onda kada je riječ punk općenito već bila promijenila svoja značenja.
Tjeskoba koju smo tada osjećali izvirala je iz slika što su promicale ekranima kućnih televizora. Bezbroj puta ponavljan je prizor iz plitvičkog autobusa, ali nije rečeno čija je to krv. Na neki način, bila je to naša krv, koja se prolila po prašnjavom, upljuvanom i blatnom podu autobusa.
Naša krv, koja se prolila po jednom od najprljavijih mjesta za koja znamo, jer je u našoj još uvijek socijalističkoj svijesti autobusni pod prljav kao linoleumi čekaonica po domovima zdravlja, kao podovi i peroni autobusnih i željezničkih kolodvora, javnih zahoda i zapišanih neboderskih stubišta u kojima ne radi rasvjeta. Da se prolila na nekom čišćem mjestu, možda bi nam i bilo spasa. Ovako, krv se više ne može vratiti u žile iz kojih je potekla, i mi smo pred tim prizorom bježali. Bježali smo od zabrinutih lica voditelja televizijskih dnevnika, koji su još uvijek, s izuzetkom onih na Yutelu, izvještaje čitali s lista papira, koji su držali čvrsto, u obje šake. Vrijeme je to kada započinju sastanci predsjednika jugoslavenskih republika, nakon kojih slijede kriptična saopćenja u kojima je stvarana ravnoteža između svjetova čije je samo postojanje bilo zasnovano na trajnoj neravnoteži. Takvih je sastanaka od ožujka do lipnja 1991. bilo šest. Prvi je, odmah nakon Uskrsa i krvavoga plitvičkog okršaja, održan u Splitu. Drugi je održan u Beogradu. Treći na Brdu kod Kranja. Četvrti u Ohridu. Peti na Cetinju. Posljednji, šesti, održan je 6. lipnja 1991. u vili Stojčevac, na vrelu Bosne, pokraj Sarajeva. Od izvještaja s tih skupova također smo bježali u kafane i u kafiće, u omladinske klubove kojih je u gradu bilo sve više, u klub Akademije scenskih umjetnosti, gdje se okupljala mlada intelektualna i umjetničke elita, koju je uglavnom sačinjavao nekadašnji gradski pankeraj, u restoran Doma pisaca i u Crvenu kaleriju, koje je držao naš drug Veso Đorem, u Collegium Artisticum, u caffe Teatar, uglavnom na mjesta na kojima je bivalo mnogo svijeta, pa je samim tim bilo bučno, i razgovor se često vodio gestama i grimasama, a ne riječima.
