Zato su, u drugom valu “revolucije”, Žuljević i njegova sljedba postali opasni za sam HDZ BiH - sada već očišćen od Kljuićevih umjerenjaka - koji je imao zadaću da realizira tajne političke pogodbe Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem i Slobodanom Miloševićem, dvojicom lidera konkurentskih nacija. Kao neposredan povod za ukidanje “Garavih” iskorišten je jedan od tipičnih i učestalih incidenata s Muslimanima. Pošto je, u privremenom primirju, u jednom od bugojanskih kafića došlo do pucnjave između nekolicine Žuljevićevih sljedbenika i slične muslimanske formacije, iz lokalnog stožera HVO-a stigla je obavijest da se “Garavi” brišu iz organizacijske sheme HVO-a.
Da Bugojno nekoliko dana nakon toga nije palo u muslimanske ruke, pitanje je kakve bi posljedice ta naredba izazvala na ionako krhku vojno-političku strukturu lokalnog HVO-a. Sam Žuljević priznat će kako ga je nalog toliko razbjesnio da je izvjesnog Bagarića, šefa bugojanskog HVO-a, godinu dana poslije, hvalit će se, “pretukao kao majmuna”12, optuživši ga da je izdajnik i da je incident u kafiću režirao u dogovoru s Muslimanima, a potom ga iskoristio da od mostarskih “vrhovnika” iskamči nalog o likvidaciji njegove specijalne postrojbe. Do tih je saznanja došao, kako će samouvjereno tvrditi, nakon osobne privatne istrage i saslušanja nekih Bagarićevih suradnika.
No Žuljević je vrlo kratkovidno sagledavao vlastiti položaj, ne-svjestan da je samo mali kotačić u grandioznim projektima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je srednju Bosnu namijenio tzv. fildžan-državici Alije Izetbegovića.13 Ustrašen da će, prignječen Srbijom i Hrvatskom, ostati i bez tog malog teritorija, Izetbegović je prihvatio tajnu Tuđmanovu ponudu. A to je značilo da su Bugojno i Uskoplje prepušteni Armiji BiH.
Žuljevićeva postrojba raspuštena je, očito, kako njegovo nepredvidljivo ponašanje ne bi otežalo realizaciju zamišljenih etničkih država. Tako je u srpnju 1993. Žuljević svojim očima gledao kako se HVO pred Armijom BiH povlači iz njegova grada uz vrlo mlaku, simuliranu obranu, i kako Hrvati civili u dugim kolonama automobila, traktora i autobusa bježe prema zapadnoj Hercegovini gdje su ih čekali stanovi i kuće poubijanih ili protjeranih Muslimana.
U istoj akciji “humanog preseljenja” i potajne razmjene stanovništva, Žuljević se s ostacima “Garavih” premjestio u Široki Brijeg. Integrirao se s Kažnjeničkom bojnom vjerujući kako je u Mladenu Naletiliću pronašao apsolutnog istomišljenika koji samo čeka novu priliku da hrvatske snage vrate izgubljenu srednju Bosnu i kazni “izdajnike” koji su je “prodali” Muslimanima. Naletilić, kao vrhunski blefer, održavao je Žuljevića u toj zabludi. Ali su njegovi najpovjerljiviji suradnici - uključujući Veselina Marinova - znali da intimno podržava onu varijantu “hrvatske državne politike” čije imperijalne ambicije ne sežu dalje od Mostara i Širokog Brijega. “Ti Bosanci jedva da su Hrvati”, znao je govoriti svom tjelohranitelju, podučavajući ga nijansama hrvatskog nacionalnog pitanja. “Oni su samo katolici koji do jučer nisu imali nikakve nacionalne svijesti. Ako ne žele živjeti pod vlašću balija, neka ostanu u Hercegovini”. U pothranjivanju iste iluzije o kratkotrajnosti Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, Žuljević je dobio nove zadaće: da u eri deklarativne mirnodopske demilitarizacije hercegovačkog područja, oružane formacije bivšeg HVO-a sačuva do novog hrvatsko-muslimanskog rata koji je HDZ-ova desnica priželjkivala, najavljivala i provocirala, računajući kako će on označiti konačno komadanje BiH i hercegovačko sjedinjenje s hrvatskom matičnom državom.
Nakon što su specijalne jedinice HVO-a proglašene raspuštenima, a njihovi pripadnici razvojačenim civilima, u rano proljeće 1996. u mostarskom trgovačkom sudu registrirana je Žuljevićeva zaštitarska tvrtka Ad Matricem, nazvana po starolatinskom nazivu njegova rodnog Uskoplja. Pompozno predstavljena u hrvatskim medijima kao pionirski poduzetnički projekt i prva privatna zaštitarska tvrtka na hercegovačkom tlu, Ad Matricem je dobio monopolistička prava na najunosnije poslove osiguranja svih ustanova bivše Herceg Bosne, transformiranih u institucionalnu hrvatsku komponentu Federacije BiH.
No kako su sve institucije tzv. hrvatske komponente Federacije BiH još godinama financirane iz hrvatskog državnog proračuna, novcem koji je sve do 2000., zaobilaznim kanalima, potajno prenosio preko hrvatske granice, zarada koju je Žuljević ubirao bila je istog proračunskog podrijetla. Utoliko je Ad Matricem samo prividno spadao u sektor privatnog zaštitarstva, dok je zapravo funkcionirao kao prikriveno paravojno poduzeće Republike Hrvatske na teritoriju strane države.
Prema procjenama SFOR-a, Ad Matricem je prikrivao paravojnu formaciju od 400 ljudi, sastavljenih od dijelova bivše Žuljevićeve jedinice i nekadašnje mostarske ispostave Kažnjeničke bojne Vinka Martinovića Štele. “Zaštitari” su raspolagali pištoljima, automatskim puškama, snajperima, raketama, čak topovima i tenkovima skrivenim po nekim franjevačkim samostanima. Poreznicima i vlasti međunarodnog protektorata bilo je prijavljeno tek sedamdesetak uposlenika, što je SFOR-ove obavještajce samo dodatno uvjerilo da je zaštitarska tvrtka jedna od novih formi za očuvanje najproblematičnijih dijelova starog HVO-a.
Čak je i do hrvatske javnosti stiglo nekoliko Žuljevićevih zaštitarskih akcija koje su svjedočile o aktivnostima ratne pričuve radikalno desnog krila HDZ-a BiH. Zajedno s pripadnicima Kažnjeničke bojne - koja je također proglašena rasformiranom - “Garavi” su odigrali ključnu ulogu u spašavanju Ivice Rajića, hrvatskog ratnog zločinca iz srednje Bosne, kojemu se 1996., u zavođenju kakvog-takvog mirnodopskog reda u Mostaru, pokušalo suditi za likvidaciju šestorice SIS-ovaca, naravno, hrvatske nacionalnosti. Rajić ih je dao smaknuti još 1993. jer je doznao da su u zagrebačku centralu vojnoobavještajne službe slali izvješća o njegovu mafijaško-vojnom savezništvu sa srpskim četnicima u otimanju humanitarnih konvoja za Sarajevo, u švercu naftom, prehrambenim proizvodima, cigaretama i drogom.
“Obradivši” svjedoke optužbe, Žuljevićevi i Naletilićevi sljedbenici pratili su sudski proces pred mostarskim županijskim sudom, sjedeći u prvim redovima sudske dvorane, u maskimim uniformama i naoružani do zuba. Istodobno su ispred sudnice “skupine hrvatskog naroda” tobože spontano prosvjedovale protiv kazne-nog progona hrvatskog nacionalnog heroja. Suđenje je, naravno, završeno oslobađajućom presudom, a Žuljević, Naletilić i Rajić uspjeh su proslavili letom vojnim helikopterom u Kiseljak, posljednju hrvatsku oazu u srednjoj Bosni, gdje je organiziran svečani dernek, uz jelo, piće i živu glazbu.
Godine 1997. Žuljevićevi “zaštitari” izveli su, po nalogu “hrvatske državne politike”, desant na HE Mostar i “pripojili” je zapadnom dijelu grada koji se i danas smatra hrvatskim teritorijem. U redovima Ad Matricema skovan je plan o spektakularnom atentatu na Hansa Koschnika, međunarodnog protektora Mostara
Na sličan način tzv. zaštitari Ad Matricema presudili su i privatnom sporu dioničara Euroherca, tvrtke koja se razvila na osnovi klasičnog ratnog profiterstva zaslužnih osnivača HDZ-a u Ljubuškom. Jedan od njenih manjih dioničara bio je brat Vinka Martinovića, zvanog Štela, zapovjednika mostarske ispostave Kažnjeničke bojne koji se nakon Daytonskog sporazuma, u podjeli rada između dijelova nekadašnjeg HVO-a, orijentirao na narkotrgovinu, postavši najveći, ako ne i jedini veletrgovac heroinom i kokainom u hrvatskim dijelovima BiH. Dubravko Grgić, osnivač i direktor Euroherca, pokušao je spriječiti da Martinovićev brat Jadranko poveća svoj dionički portfelj i time u poduzeću uspostavi čvršću upravnu kontrolu. U sukobima oko profita i vlasti miniran je automobil Jadran- ka Martinovića, a onda su zaštitari Ad Matricema, za odmazdu, organizirali slično miniranje Grgićeve kuće, tražeći ne samo da udovolji zahtjevima brata njihova prijatelja i saveznika, nego i da im svakoga mjeseca plaća pozamašan iznos “crnog” poreza koji se u klasičnom gangsterskom žargonu naziva “reket”.
U istrazi splitske policije, koja se ilegalno motala po teritoriju tuđe države, utvrđeno je da je ucjenjivački pothvat predvodio kum Vinka Žuljevića Klice i službeni direktor njegova zaštitarskog poduzeća.
Sarajevska središnja vlast raspolagala je čvrstim indicijama da je izvjesni Pero Zelenika, stručnjak za eksplozive bivše Kažnjeničke bojne, poslije djelatnik Ad Matricema, konstruirao autobombu koja je 18. rujna 1997. eksplodirala u mostarskom naselju Pentagon, u neposrednoj blizini baze SFOR-ove policije. Pedesetak ozlijeđenih civila, mahom Hrvata, i 150 uništenih stanova protumačeni su kao preventivno upozorenje Naletilićevih sljedbenika o još drastičnijim posljedicama najavljivane haaške optužnice protiv širokobriješkog “revolucionarca”.
Indicije se, međutim, nisu mogle potkrijepiti jačim pravosudnim dokazima, budući da je cijela politička struktura tzv. hrvatske komponente Federacije BiH otvoreno bojkotirala sve istražne napore SFOR-a i bosanskohercegovačke vlasti. Na isti se način odvijao i proces protiv Ivana Andabaka, generala HVO-a iz Naletilićeve postrojbe, koji je optužen za organizaciju političkog atentata na doministra bosansko-hercegovačke policije Jozu Leutara.
Ipak, evakuacija “specijalaca” bivšeg HVO-a iz susjedne države i njihova tiha invazija na Hrvatsku počela je nakon uhićenja Mladena Naletilića Tute koji je, u izmijenjenim političkim okolnostima nakon Daytonskog sporazuma, postao velika smetnja tzv. hrvatskoj državnoj politici. Nakon Naletilićeve svađe s Gojkom Šuškom, mandat za uspostavu kontrole nad bivšom Herceg Bosnom dobio je Miroslav Tuđman, stariji sin tadašnjeg hrvatskog predsjednika i ravnatelj HIS-a. U realizaciji toga zadatka Miroslav Tuđman nastojao je za tajnog gubernatora toga područja ustoličiti Ivu Lučića, svog zamjenika i osobnog prijatelja. Usto, postalo je više nego sigurno da se u Haagu protiv širokobriješkog “revolucionarca” priprema optužnica: ako bi dospio u ruke SFOR-a, zaduženog za uhićenja haaških optuženika u BiH, Naletilić bi mogao postati vrlo nezgodan svjedok koji zna dovoljno da Međunarodnom kaznenom sudu isporuči čak i samoga hrvatskog predsjednika.
