Top News
431 prikaza

Kako izbornim sustavom zaustaviti populista

Ivan Pernar
Miranda Čikotić/ PIXSELL
Daleko od toga da je EU sigurna, ali će karizmatični desničar tu puno teže prodati svoje trikove nego u SAD-u

Nizozemski ekstremni desničar Geert Wilders izgubio je sa svojom Strankom za slobodu izbore u Nizozemskoj. Zapravo ih nije toliko izgubio koliko nije uspio postati najjača, nego druga najjača stranka u parlamentu s osvojenih 13 posto zastupničkih mjesta. Na njegovom primjeru The Atlantic je objasnio zašto je u zaustavljanju populista u pohodu na vlast uspješniji izborni sustav koji dovodi do politički fragmentirane parlamentarne demokracije nego dvostranačje američkog tipa.

Prava opasnost od toga da Geert Wilders doista pobijedi na izborima zapravo nije niti postojala. Sve da je osvojio mjesta onoliko koliko su osvojili desni liberali, dakle 35 mjesta u parlamentu od 150 zastupnika, on i dalje ne bi imao teoretske šanse osnovati vladu. Nedostajao bi mu 41 zastupnik, jer apsolutno nitko od svih ostalih na nizozemskoj političkoj sceni nije jeo lude gljive da bi koalirao s Wildersom.

Geert Wilders u kampanji za izbore 2017. Izbori Top News Nizozemcima ide super - zašto su onda tako gnjevni?

Svi, od ljevice do demokršćana, rekli su da nema govora da bi s čovjekom u opsesivnom pohodu na islam i imigrante razgovarali o bilo čemu. U takvom izbornom sustavu moguće je, dakle, istodobno biti i relativni pobjednik na izborima s najviše osvojenih glasova i istodobno ne pobijediti u smislu mogućnosti sastavljanja vlade.

Wilders bi, doduše, profitirao sve da i jest postao relativni pobjednik; tada bi na sva zvona tvrdio ono što ne stoji; da je, eto, većina za njegovu politiku. Desni populisti od Francuske do istočne Europe to bi smatrali vjetrom u svoja jedra. Zapravo bi se time okoristio i sam Recep Tayyip Erdogan, jer bi još i s tim argumentom optuživao EU za fašizam. No, to se nije dogodilo, na zadovoljstvo svih osim Wildersovih ljudi, a i Wilders u ovakvom izbornom sustavu po svoj prilici nikad neće doći na vlast.

Nešto slično vidjelo se i u Hrvatskoj. Unatoč svemu što se na političkoj sceni u Hrvatskoj događalo, unatoč eksploziji nacionalizma, traumama rata, deklarirana krajnja desnica zapravo nikada nije prigrabila izvršnu vlast. HDZ jest uvijek imao određeni broj ekstremnih desničara u svojim redovima, ali si niti ta stranka u najmračnijim trenucima nije mogla priuštiti otvoreno proglasiti proustaške stranačke ciljeve.

U Sabor su znali ulaziti i takvi politički ekscesi kao što su HČSP ili Hrast, konkretno najviše u doba vladavine Tomislava Karamarka HDZ-om, no čak i njemu takvo se zafrkavanje politički obilo o glavu, pored svega ostalog, i nije potrajalo. Most, istina, doista ima jednog Ivicu Relkovića kao čovjeka koji povlači konce iz sjene.

Marine Le Pen, predjednica Nacionalnog fronta, ikona francuske ekstremne desnice Izbori u Francuskoj Top News Le Pen obećava 'oslobođenje od EU' i čestita Trumpu

Samo, i on je naučio da u ovakvom sustavu ne prolaze desničarki populizmi poput Obiteljske stranke ili Hrasta, da će se čak morati skloniti u pozadinu i svoje političke starlete jako vješto ušminkati i umiti da bi uspio ući u vladu, i to kao mlađi koalicijski, ili kako bi rekao Božo Petrov, "suradnički" partner. Relković se, doduše, u posljednje vrijeme opet počeo eksponirati, pa ćemo vidjeti i koliko će to daleko ići, te koliko će to biti u stanju podnijeti hrvatski politički želudac.

Od ostalih populističkih ispada u Saboru, Živi zid je identičnoj u poziciji kao i Geert Wilders na način da s tom strankom, ili nekom od frakcija, nikome drugom ne pada na pamet na bilo koji način surađivati. Pritom je hrvatska sretna okolnost to što je Živi zid takva stranka da nije nacionalistička ili rasistička, nego se njena politička tragedija ogleda uglavnom u stvarima u razini teorija urote.

Konačni doseg Živog zida su zato trenuci u kojima Ivan Pernar svako toliko pije krv na slamku Boži Petrovu, Željku Reineru ili nekome drugome manje fleksibilnom tko u tom trenutku predsjedava sjednicom. Što ponekad zna biti i zabavno. S pojavama poput Milana Bandića ili Željka Keruma stanje je već manje bezazleno, i to zbog toga što u Hrvatskoj gradonačelnik ima i veće ovlasti i što se bira izravno na izborima.

Međutim, i tu je Milan Bandić unikatna pojava što je opstao kroz toliko izbornih krugova, a uoči novih izbora napada ga toliko kandidata s više ili manje realnim šansama kao nikad ranije. Izborni sustavi u Europi u pravilu su vrlo slični i zato na tom kontinentu, zaključuje The Atlantic, koliko god desni ili kakav već populizam svakako jest realna prijetnja, u EU mu je neusporedivo teže probiti se na vlast nego u SAD-u, koji Atlantic navodi kao primjer u doba Donalda Trumpa.

Marine Le Pen, predsjednica Nacionalnog fronta, ikona francuske krajnje desnice Đavolja kći Top News Desnica u problemima: Le Pen neće dobiti novac iz Rusije

Elektorski sustav, koji je u daljoj prošlosti imao smisla, SAD-u se sada vraća kao politički bumerang. Trump je osvojio bitno manje glasova od Hillary Clinton, koja je pak eliminirala Bernieja Sandersa na takav način da su njegovi birači tražili od njega da joj uskrati podršku. U izborima za Kongres, pak, moguće je da kandidat neke stranke osvoji 49 posto glasova, a da njegova stranka svejedno ne dobije svog predstavnika, unatoč ogromnoj potpori građana.

Posljedica nije samo američko dvostranačje, podjele po oštrim svjetonazorskim i političkim linijama, nego i figurativno rečeno "dvije Amerike"; ona koja ima i ona koja nema svoje zastupnike. Nije da je EU na to imuna, ali je to puno manje izraženo i puno je teže s pozicije vlasti ignorirati drugačije političke istupe u izrazito šarolikom parlamentu.

Pojave poput talijanskog parlamenta može se smatrati i nestabilnima, ali isto tako i puno vjernijim preslikama političkog raspoloženja društva koje se ne radikalizira preko noći. Ono što EU doista može uništiti jest dovesti svoje građane do takvog očaja, u prvom redu osiromašivanjem i obespravljivanjem, da dotle prestanu vjerovati u zastupničku demokraciju da odluče izabirati one koji bi je rušili umjesto prilagođavali kad nije dovoljno funkcionalna.

Europa, barem ona sa zapadne strane linije po kojoj se nekoć pružala Željezna zavjesa, unatoč i Marine LePen i Nigelu Farageu i Geertu Wildersu i Frauke Petry, još uvijek pamti na primjeru Adolfa Hitlera u što se može izroditi koaliranje s nečastivim i zato takvo što nikome ne pada na pamet niti u 21. stoljeću. A ako nema populizma na zapadu EU, oni s istoka poput Victora Orbana nemaju se na koga osloniti otkako se Trump i Putin razumiju više nego što su to ovi u stanju podnijeti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.