Jedan od psihopata koji su dolazili pucati na opkoljeno Sarajevo bio je i poznati ruski pisac Eduard Limonov.
"Na pitanje novinara zašto je pucao na civile tokom opsade Sarajeva, ruski pisac Eduard Limonov odgovorio je da on nije pucao na civile, već na naoružane ljude", piše Portal Novosti. Na pitanje je li njegov posao kao pisca bio da puca na naoružane ljude, Limonov je počeo da bijesni i viče, rekavši da je tada bio rat i da je bio na strani Srba. Dogodilo se to na jednoj konferenciji u Milanu 2018. godine, kada je Limonov posjetio ovaj italijanski grad radi promocije knjige “Limonov” francuskog pisca Emmanuela Carrèrea, koji je napisao biografski roman o kontraveznom životu ovog ruskog pisca, pjesnika i opozicionara. Na video snimku koji je britanski BBC objavio 18. travnja 1993. vidi se Limonov kako stoji pored tadašnjeg predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića i s Pala puca na opkoljeni grad. priča o turistima-snajperistima ponovno je u fokusu zahvaljujući talijanskom piscu i novinaru Eniju Gavezzeniju. Skupio je materijale, dokaze i sve pedao tužiteljstvu u Milanu. Kako su se vremena promijenila - sad su svirepi lovci na ljude u "ljudskom safariju", koji su dolazili pucati an ljude iz zabave i to masno platili, postali lovina.
- Milanski tužitelj ih ima sve i sada je angažovan Odred za specijalna delovanja – ROS Carabinieri, koji će raditi na ovom slučaju. Ovdje u Milanu možemo iznijeti istinu na vidjelo, što ja očekujem, kao i početak suđenja iduće godine. Za sada imam dokaze za tri osobe koje su žive i za dvojicu koja su preminula - rekao je Gavezzeni za portal Novosti.
- Nadam se da će uspeti pronaći barem jednog ili dvojicu tih italijanskih snajperista. A možda i njih deset. Oni danas imaju od 65 do 82 godine i žive na sjeveru Italije. Svakako, mnogo ih je bilo.
U međuvremenu, facebook stranica Sniper Alley, koja se godinama bavi objavljivanjem priča i fotografija sa sarajevske "Aleje Snajpera" prenijela je objavu čovjeka koji je, kao dječak, bio ranjen od strane srpskog snajperista kojeg su nazivali "sijač smrti". Facebook objavu prenosimo u cijelosti:
"Sarajevo Safari" i ja
Da. Ja sam taj Mirza Ustamujić. Onaj koji je 8. oktobra 1994. godine ranjen zajedno sa svojim prijateljima, Džanom Kazić i Amirom Gorom. Onaj koji je preživio, ali i danas nosi svaki tren tog dana u sebi, kao ožiljak koji nikada ne prestaje pulsirati. Šutio sam godinama, misleći da je istina previše očigledna da bi je iko ikada osporio. A onda sam čuo da je sve to „propaganda“. I tad više nisam mogao šutjeti, jer znam šta sam vidio, znam šta sam preživio, i znam šta je Sarajevo pretrpjelo.
Netom prije našeg ranjavanja među borcima su se pojavili letci: smeđi papir, gruba štampa, crna slova: „Sarajevo Safari“. Na njima su bile ispisane cijene u njemačkim markama i mogućnost izbora oružja. Papiri koji su izgledali kao neka groteskna reklama, a zapravo su nosili jezivu poruku - da postoje ljudi koji plaćaju da pucaju na Sarajlije, na djecu, na žene, na civile. Mi smo mislili da je to neka monstruozna psihološka igra, ali nakon svega što danas izlazi na vidjelo, nakon dokumentaraca, istraga i svjedočenja, pitam se, je li to možda ipak bila gola istina? Jer mi smo bili ranjeni iz „sijača smrti“, jednog od onih položaja sa kojih se godinama namjerno gađalo sve što se kretalo gradom.
Sjećam se svoje boli. Sjećam se kako sam u bolnici plakao, molio ljekare da mi ne odsijeku nogu, uvjeravao ih da sam dobro, jer u ratu „dobro“ znači samo da si živ. Gledao sam danima prije toga djecu koja su gubila udove, gledao sam kako roditelji padaju u nesvijest od bola, gledao sam kako tijela prekrivaju plahtama bez ijedne riječi. A onda sam i sam osjetio tu bol kad bi mi čistili ranu – gazu svezanu u čvorove provlačili su kroz moje meso. Vrištao sam, kid’o potkošulje, grizao usne dok nisu prokrvarile. To nije bio dječiji krik. To je bio krik nekoga ko pokušava ostati živući u paklu.
Kada smo se malo oporavili, posjećivali smo Amira koji je bio teško ranjen. Imao je samo četrnaest godina. Ležao je ispred nas kao sjenka djeteta koje smo poznavali. Težak manje od dvedeset i pet kilograma, stomak razoren iznutra, a doktori nisu mogli ni izbrojati sve što je bilo „pocijepano“. Mišići atrofirani, koljena izbočena, izgledao je kao da ga je smrt već dotakla. Imao je sreću da bude prebačen u Francusku, gdje se malo oporavio, ali ne dovoljno da pobijedi sve što je metak započeo. Kasnije su mu rekli da je, vjerovatno zbog loše krvi primljene u Sarajevu, dobio bolesti koje njegov organizam nije mogao izdržati.
U avgustu 2019. Amir nas je napustio. Nije dočekao ni četrdesetu. Nedugo zatim umrli su i njegov otac i majka, slomljeni tugom koju nijedno ljudsko srce ne može nositi.
Danas, kad znamo da su postojale stvari poput „sarajevskih safarija“, da su bogati strani državljani dolazili na položaje oko Sarajeva da pucaju na nas kao na divlje životinje, sve dodatno boli. Jer to znači da nismo bili samo ratna meta, bili smo zabava. Bili smo igra. Bili smo cjenovnik. A među svim tim monstrumima, najviše me bole oni koji se danas usuđuju reći da se to nije dešavalo, da je to izmišljotina, da je to propaganda.
Neko nas je posmatrao kao divljač. Neko je plaćao da nas lovi. Neko se smijao dok smo mi vrištali. To je činjenica koju ne može izbrisati nijedna laž, nijedna relativizacija, nijedna politička igra. Ja više ne šutim. Jer šutnja je saučesništvo.
Zli ljudi su zli ljudi. Nema tu ni naroda, ni strane, ni opravdanja. Samo zlo koje se oblači u uniformu, ili turiste, ili vojnike, ili „avanturiste“ koji pucaju na djecu. A najveće zlo je poricanje, kad ti neko kaže da tvoje suze, tvoj bol, tvoji mrtvi, tvoje rane nisu stvarne.
Zato govorim. Zbog sebe. Zbog Džane. Zbog Amira, koji danas leži u tišini, a čiji je život ugašen onog dana kada je metak prošao kroz njegov dječiji stomak. Zbog svih nas koji smo bili mete nečijeg bolesnog zadovoljstva. Zbog istine.
Ovo je istina. Ovo je čovjek koji je preživio. Ovo je moje svjedočanstvo. I ja ga više neću šutjeti. I zato će ova priča ostati. I neće više biti utišana.
Na današnji dan 18. novembra 1994. godine u Snajperskoj aleji u opkoljenom Sarajevu ubijen je sedmogodišnji Nermin Divović, piše Odgovor.ba.
"Pogodio ga je srpski snajperista dok se vraćao kući sa majkom Dženanom i sestrom Dženitom. Majka, koja je tada bila trudna, pogođena je u stomak; metak je prošao kroz njeno tijelo i usmrtio Nermina, pogodivši ga u glavu, dok je njeno nerođeno dijete također preminulo. Fotografija snimljena neposredno nakon ubistva prikazuje Nermina kako leži na asfaltu, dok pripadnici UN-ovih vatrogasaca stoje pored njega, pokušavajući osigurati prostor pod snajperskom vatrom." Odgovor.ba objavio je i intervju s fotografom koji je zabilježio trenutak ubojstva djeteta i fotografije koje su, upozoravamo, izrazito mučne.
